Vjerojatno ste čuli priče o ljudima koji su došli do znanstvenih, umjetničkih ili drugih dostignuća uz navodnu pomoć psihoaktivnih supstanci, duhovnih vježbi ili nekih drugih metoda otvaranja prema sadržajima svijesti koja bi mogli nazvati iracionalnim, bez obzira smatramo li ih u osnovi psihološkim ili duhovnim. Isto tako ste vjerojatno čuli za ljude koji su uz njih izgubili svaki kontakt sa realnošću, koji se ponašaju neuračunjivo, paranoidno, imaju prilično nerealne ideje o svijetu i životu i tome slično. 

Isto tako svi znamo izrazito racionalne, praktične osobe kojima fali inspiracije, kreativnosti, intuicije u životu, koji su na neki način prazni. Sagradili su zid racionalizacija kojima stvaraju donekle uspješne modele stvarnosti, a koji im za uzvrat daju lažan osjećaj sigurnosti, osjećaj da u potpunosti razumiju svijet oko sebe što nerijetko dovodi do vrlo subjektivnih tumačenja svega što se ne uklapa u taj model, ne odviše različito od kakvog vjernika. 

Jogiju se preporuča duhovna disciplina, ali i razvijanje viveke, sposobnosti razlučivanja. Sve je pitanje balansa, pronalaska metoda uronjavanja u dubine nesvjesnog i visine nadsvjesnog po želji i potrebi zadržavajući istovremeno čvrstu vezu sa pragmatičnim, racionalnim i logičkim mehanizmima kritičkoga razmišljanja neophodnim za ovaj svijet ali i samu duhovnu praksu. 

Ponekad će se kod pojedinih duhovnih skupina ili učitelja zamijetiti omalovažavanje kritičkog razmišljanja, tražiti njegovo ukidanje. Iako je to potrebno u specifičnim situacijama nekih duhovnih vježbi to nas istovremeno čini otvorenima manipulaciji. Olako prihvaćanje sugestija je prirodna posljedica smanjenja kritičkoga razmišljanja, uobičajeno u svim skupinama koje ideološki indoktriniraju - religijama, mnogim političkim organizacijama i tome slično. Najčešće se to postiže mješavinama duhovnih praksi (u vjerskim skupinama), poticanja iracionalnih mehanizama atavističke pred-racionalne prošlosti vrste kroz provociranje strahova od vanjskih neprijatelja i predstavljanja sebe čuvarem i spasiteljem, utjecaja skupine s obzirom na prirodnu podložnost društvene životinje poput čovjeka "programiranju" u takvim uvjetima . Svako očito nastojanje dokidanja kritičnosti u apsolutnom smislu treba uzeti sa dozom opreza, ta sposobnost ima svoju bitnu funkciju, ona nam bitno pomaže u razlučivanju i donošenju razumnih odluka, ne treba se u ime duhovnosti odricati zdravog razuma i uzemljenosti i postati plodnim tlom manipulacija. 

S druge strane mnogi racionalisti teže kroz redukcionističku materijalističku filozofiju ignorirati svaki neracionalni sadržaj kao nešto gotovo štetno. Time se međutim odbacuje ogroman rezervoar mogućnosti. Mi imamo daleko veće sposobnosti nesvjesnog procesiranja informacija nego svjesnog. Čak i da eliminiramo sve duhovne stvarnosti i svedemo na psihologiju - zamislimo kako bi izgledali da svaki korak beskrajno racionalno analiziramo? Kada pred nas izleti automobil sto bi se desilo da ne odskočimo instinktivno nego prvo stavimo na papir sve moguće opcije da bi došli do znanstvenog dokaza oko realnosti doživljene percepcije automobila, realnosti afektivne reakcije ugroze i optimalnosti reakcije bijega? Teško da bi preživjeli. Nitko tako nešto ne bi tražio, ali istovremeno kada se ta sposobnost instinktivne reakcije seli na međuljudske odnose, zdravlje, duhovna iskustva i tome slično neki vjeruju da treba potpuno odbaciti. Dio toga je upravo u strahu od nepoznatog. U tome što u našim malim sigurnim svjetovima tobožnjeg razumijevanja svega oko nas dublje intuitivne spoznaje čije porijeklo nije jasno remete određene izgrađene brane i putove. 

Zašto onda ne razvijati i jedno i drugo? Zašto ne razvijati sve sposobnosti kojima su nas Bog ili priroda obdarili? Zašto ne biti otvoreni kreativnim snagama dubljih, intuitivnih, iracionalnih i duhovnih razina svijesti istovremeno ih podvrgavajući i filtru kritičkoga uma? Naravno puno je lakše ostati zatvoren u postojeće modele stvarnosti, bili ono znanstveni, religijski ili neki drugi. Jer otvorenost prema svemu uz istovremenu kritičnost može dovesti samo do jedne krajnje spoznaje - da ništa ne znamo, odnosno da je toliko toga nepoznatog, toliko toga nespoznatljivog da će uvijek biti više pitanja nego odgovora. Ali i do ljepote života u neprestanom otkrivanju, istraživanju, rastu, spoznavanju i sazrijevanju. Vježbajmo meditaciju, vježbajmo i logiku. Bavimo se umjetnošću, bavimo se i znanošću. Uranjajmo u dubine arhaičnih i simboličkih razina jezera uma, ali i izložimo potom izronjeno svjetlu čistog razuma. 

Upravo tome služe duhovne vježbe. Da nas nauče po želji isključiti kritički filter kada je potrebno uranjanje. Jednom kada izronimo međutim dopustimo tom filtru da radi svoj posao. U nevezanosti sebstva za prolazne relativne pojave i vječnom suodnosu ta dva velika instrumenta spoznaje pronađimo uvijek iznova snagu za rušenje po potrebi svake pažljivo izgrađene strukture uvjerenja i izgradnju neke nove i trenutno adekvatnije.