Joga je u svojim osnovama duhovna disciplina. Doduše njena je starija povijest opskurna zbog nedostataka pisanih tragova i moguće je da su i stvari poput fizičkih vježbi vojnih/borilačkih sustava na nju utjecale, svakako da je kompleksan sustav koji po svojoj prilici nema jedan jedinstveni izvor.

Ipak prakticirala se prvenstveno u duhovnim, asketskim skupinama iako i to može biti indikacija da bi gornja teorija nekih povjesničara mogla biti točna pošto su naga akhare nastale iz vojnih potreba. Radi se o često snimanim golim saduima, eremitskim redovnicima prepoznatljivima po nedostatku odjece, "dredsima" i često tijelu posutom pepelom. Nastali su u šaivističkim krugovima da bi par stoljeća kasnije i vaišnavski stvorili svoje verzije. Budući su nastali i organizirani kao vojna skupina (i danas se vide ostaci kroz simbolično nošenje oružja) nije nezamislivo da je i vojni trening imao utjecaja ne sveukupnost nekih duhovnih praksi.

Kako bilo praksa dugo vremena nije izlazila iz okvira eremitskih redova. Nakon sto se to desilo, međutim, brzo je zamijećen terapijski potencijal i danas se cesto koristi i u sklopu ajurvedskih tretmana i kao samostalna terapije.

Također je, prvenstveno dolaskom na zapad, postala oblikom fizičke rekreacije.

Osobno se ponekad pitam koliko ova posljednja kategorija  gubi na specifičnosti koja jogu izdvaja kao praksu da bi ju u užem smislu jogom i smatrali jednom kada se svede u osnovi samo na vježbe istezanja i jačanja. S druge je strane izvorna duhovna kategorija manje bitna u našem trenutnom kontekstu borbe sa stresom. Zanima nas prvenstveno terapijski učinak.

Da bi ostvarili punu korist trebamo praksi pristupiti u njenom sinergijskom obliku koji koristi fizičke, praničke i mentalne aspekte. Jogu pri tome najviše ističe upravo usmjerenost na one praničke. I fizičke vježbe i meditativne postoje u mnogim sustavima, no rijetko koji ima tako kompleksne vježbe disanja i ostalo namjenjeno kontroli prane. Čak i fizičke vježbe treba gledati u tom kontekstu i kod osmišljavnje programa više pažnje usmjeriti na manipulaciju pranom u kombinaciji pokreta, disanja i mentalnog fokusa, ne samo fizičkim sustavom.

U osnovi se u tom kontekstu radi o sredstvu za uštimavanje psihofizičkog sustava, odnosno za balansiranje nedostataka. Kao što se prirodno volimo istegnuti ako smo dugo vremena proveli pognuti i zgrčeni tako i u puno kompleksnijem sustavu radimo u osnovi istu stvar, kontriramo nekim zapaženim nepoželjnim navikama, procesima, konstitucijskim sklonostima isl.

Zbog toga također nije moguće davati šablonske vježbe, jednako kao što ne postoji šablonski ajurvedski tretman, to su holistički pristupi koji ne prepisuju istu terapiju različitim ljudima zbog istog simptoma. Na žalost nije moguće preko članaka davati previše konkretne vježbe, u pravilu se ne radi nikada niti grupna praksa kao što je to slučaj rekreativno (i kao takva zbog mogućih nuspojava šablonskog pristupa po nekim pomalo sporna).

No mogli bi generalizirajući izdvojiti tri moguća pristupa. 

1 - jačanje sustava da bi se lakše odnosio sa stresom. Jedan od mojih glavnih instruktora u terapijskoj praksi smatra na primjer kako osoba sa bilo kakvim problemima psihičke prirode treba raditi samo to. Odnosno da treba izbjegavati bilo kakve kontemplativne prakse, ne tražiti mentalni angažman od ionako uznemirenog uma već osmisliti malo intenzivniji i dinamičniji program vježbi koji će istovremeno zaokupiti pažnju bez posebne koncentracije, kroz koji će se upravljati disanjem na željeni način opet bez posebne pažnje ili čak svijesti što se radi te prije svega biti usmjeren na jačanje.

2 - vježbe opuštanja u cilju otpuštanja stresa. Efekt ovih vježbi kod ljudi jako izloženih stresu je nekada dosta dramatičan. Posebno kada se radi sa instruktorom kada se puno brže, već i kod prve vježbe, može doći do dubokog stanja i uslijed tog naglog opuštanja otpustiti i velike količine nakupljene napetosti. Tada zna dolaziti do emotivnih reakcija, najčešće plakanja što je vrlo korisno i nakon čega se osoba osjeća oslobođeno od nakupljenih napetosti. Ipak, to nam nije cilj, samo nuspojava ili u najboljem slučaju prva pomoć. Cilj je da svaki pojedinac nauči samostalno po želji postići to stanje.

3 - samopromatranje je također vrlo korisno. Radi se prvenstveno o vježbama nastalima na osnovi "mindfulness" odnosno vježbi prisutnosti, pažnje kakve su tipične za budističke meditacije poput vipassane, a dosta se koriste i u nekim zapadnim psihoterapijskim sustavima. Osim što i te vježbe imaju element opuštanja i otpuštanja, no ipak dosta manje od prethodnih, velika je korist utoliko što se bolje osvještavaju načini na koje procesiramo stres, nakon čega ih postajemo svjesniji i u svakodnevnom životu pa ih sve lakše i preusmjeravamo.

Sve se te vježbe naravno osim samostalno mogu raditi i u kombinacijama, odnosno prema potrebi se naglasak može stavljati na različite elemente pri vježbanju.

U daljnjem vježbanju kada se situacija malo smiri već možemo uvoditi kompleksnije vježbe, vježbe disanja, fizički dio vježbi raditi sporije i kontemplativnije i tome slično, odnosno po malo se približavati klasičnom programu joge. U početku međutim ukoliko je osoba zaista vrlo napeta i uznemirena on može biti kontraproduktivan i najčešće ne bih preporučio klasičnu i neprilagođenu jogu.Radije se u toj situaciji spominjana usmjeravanja prane postižu indirektno i bez svjesnog truda u tom smislu. Također i najjednostavnije vježbe opuštanja mogu biti kontraindicirane u mnogim slučajevima, no postoje načini da se problemi zaobiđu. Nešto detaljnije o tome u idućim tekstovima.