Htjela bih reći samo hvala... Tome nekome, nečemu, sebi, tebi, svemu...
Jer...
Osjećam se neopisivo povezano... Neopisivo slobodno...
Energija teče... U skladu s osjećajem...

Dodiruju me riječi, stihovi, slike, priče, iskustva...
Onaj topli osjećaj jednote...

Ljudi dolaze u moj život... Vrlo posebni ljudi... Neki samo na kratko...
S pogledima, pjesmama, slikama,  glazbom, zagrljajima... Osjećajima...
Tako intenzivno da se ponekad zapitam... Kako sada to... Zar je to moguće...
Da nisam možda umislila... Koliko misli mogu poremetiti ono što osjećam...

Svatko bi mogao objasniti na svoj način...
Ipak sam dopustila sebi da osjećam... Dopustila sam povjerenje... U osjećaj...
Jesam li uvijek bila takva... Vjerojatno jesam...
A bila sam ponekad i gruba i arogantna... Sve iz nekog prikrivenog straha...
Da... Strah od novog, od nepoznatog... Strah od priznavanja samoga straha...
Strah nastao iz nekog potisnutog iskustva... Iz priča i upozorenja drugih ljudi...
Strah i briga koji zapravo uvijek nastaju iz očekivanja... Strah od njih...

Jednom kada su nestala očekivanja, nestali su i strahovi... Ah... Davno je to bilo...
Ali ipak nisam bila ovako... Ovako zaljubljena...

A sada... Ništa... Samo zaljubljenost... I osjeća se tako... Tako ludo i nepametno dobro...
I baš me briga... Promatram... Ponekad buljim u daljinu... I uživam ovu povezanost... Lelujam...
S dubokim poštovanjem i pažnjom prema tom osjećaju...

Osjećam se lijepo... A tako se i odnosim prema tome...

Htjela sam reći samo... Hvala...