Rame anđela utjehe tako je široko da se na njega može udobno nasloniti glava.

Samo nasloniti, bez potrebe da se bilo što govori ili objašnjava.

Tuga ionako ne voli riječi…uostalom, kad se želi izraziti dubina emocije riječi su uglavnom ili nedostatne ili pogrešne. Jednako je to u radosti, kao i u bolu.

U oba slučaja puno je djelotvornije ono najobičnije, dodir ili zagrljaj.

 

Zato se anđeo utjehe uvijek pokazuje na drugi način.

Koliko je ljudi, toliko je načina tugovanja, i isto toliko načina da se nekoga utješi.

Nježno biće anđela u trenucima najvećeg mraka duše uvijek otvara vrata prema životu, prema bojama, zvukovima, i drugim ljudima.

Kod mene najjednostavnije stvari najbolje djeluju.

Zvuk proljetne kiše koja mi udara u prozore, vjetar, čaša toplog mlijeka.

 

Silno sam zahvalna za zrnca smijeha koja nalazim u jutarnjoj pošti kad osjetim da netko misli na mene, da me pokušava ohrabriti, vratiti, nasmijati.

 

Još dobro pamtim zagrljaj anđela utjehe jedne svibanjske večeri 2003. godine.

Strah je prošao, osjećaj tegobe i nemoći zbog loših vijesti također, ali taj zagrljaj je ostao, i traje do danas.

Bio je to jedan od „onih“ trenutaka u životu , i bila sam bespomoćna.

Ne znam kojom čarolijom, ali u narednih sat vremena kod mene su bile sve tri!

Beba, Ivanka i Slađana, moje prijateljice.

Bez puno priprema  „utrpale su me“ u automobil i uputile se u pravcu bečke šume, našle jedan miran proplanak s kog se pružao pogled na grad.

Odjednom se tu stvorila deka da nam bude ugodno, neko vino i keksi (otkud im samo to?), gledale smo svjetla grada u daljini, spuštao se sumrak i pozornica za tugovanje bila je spremna.

Ali ne… netko je načeo omiljene teme o ljubavi i o starenju (i o tome kako muškarci definitivno ne razumiju žene), i začas nas je sve preplavio pjenušavi smijeh, onaj od kog teku suze, onaj koji oslobađa. Razbila se u času napetost i grč, i odjednom je bio tu taj veličanstveni osjećaj života i uronjenost u njega.

Suza i smijeha zagrljenih, nerazdvojnih.

Na jednak način isprepletenih kao život i smrt.

 

Zapravo, uvijek je tako.

U trenucima najvećeg očajanja u nama se život samo malo pritaji, i pusti žalosti da odradi to što mora. Nakon nekog vremena tuga se jednostavno umori.

Tada shvatim da usprkos praznini u grudima osjećam toplinu mladog sunca na licu.

Vjetar u kosi. Mirise jutra, kave, narcisa u vazi.

Svega što me vraća u stvarnost, svega što me povezuje s životom.

Sitnica koje ne predstavljaju puno, ali u određenom trenutku znače sve.

Edit Glavurtić