Čovjek misli da je sam kad je sam,a ne misli da je sam-kad i nije sam-

Zar itko može izaći iz svoje kože,

ili da onom drugom svoju bol iskaže,ili da ponese tuđi teret života?

Kakva bi to bila krasota!

Ali nikome nije dano da na drugog

prenese ono što je njemu odabrano.

Čovjek se zanosi od drugog pomoć prosi,a ne zna da ta snaga je u njemu samome,da je potraži,otkrije i nađe i nestat će sve međusobne svađe-

Nismo mi sami nikad,a najmanje kada ostanemo sami-

Tek tada treba da osjetimo i shvatimo koliko ne treba da patimo

za našim najmilijima,koji više nisu s nama

da je uz nas uvijek naše dijete,naš tata-naša mama-

Samoća tada ne postoji,

ako tako mislimo i osjećamo

samoće ne treba da se bojimo-

Samoća je samo u nevjerici,u bezvjerici,

jer tu na žalost nema nade i tu teško da se itko snađe-

Samoća je samo u duši bez vjere-

Jadan je čovjek u čijoj duši ona caruje.