O Arhanđelu Mihajlu Staroga i Novoga Zavjeta

 

Objavljeno u časopisu Upoznaj sebe broj 7/1932 strana 110

 

Kako je čudna činjenica, da se ime Arhanđela Mihajla spominje samo dva puta u svetom pismu; jadanputa ga spominje prorok Danilo drugi puta Jovan u Apokalipsi. Ima slika od kojih se ljudska duša nikako ne može odvratiti. Te su slike kao neka svjetla u koje ona gleda, kao što dijete gleda u svjetiljku ili svjetli predmet. Zašto dijete gleda tako netremice u svjetlo, ma da ga svjetlo boli ? Zašto se ljudska duša ne može otkinuti od nekih slika, koje žive u njoj, ma da joj one uzimaju vedrinu i lakoću i djetinjstvo ?

 

Dva puta pojavljuje se kosmički Hristos pred očima vidjelaca, jedamput je sliku kosmičkog Hrista gledao Danilo, drugi puta Jovan apokaliptičar. Danilo to opisuje riječima (10.5 i slj.) „ Podigoh oči svoje i pogledah, i gle, tu beše jedan čovek obučen u platno, koji je imao oko sebe pojas od čistoga zlata iz Ufaza. Telo mu beše kao hrizolit, a lice mu se svetljaše kao munja; oči mu bejahu kao lučevi zapaljeni, ruke i noge  kao uglađen bakar, a zvuk reči njegovih kao glas velikoga mnoštva.“

Lik mu veli,  „Danilo....., i ja dođoh radi tih reči tvojih.“ „ Mihajlo, jedan od prvih knezova, dođe mi u pomoć“. (Danilo 10.13) Sjajni se kosmički duh s tijelom od hrizolita i s licem kao munja borio protiv nekoga, tko se ovde naziva carem Persijskim, i Mihajlo mu je pomogao.

I veliko duhovno biće, što ga je Danilo ugledao pred sobom u viziji, pita ga: „Znaš li zašto sam došao k tebi? (Danilo 10.20). I poučava ga zatim: “Ali hoću da znaš ono što je napisano u knjizi istine. Nema nikoga da mi pomogne protiv njega, osim Mihajla, kneza vašega.“ (Danilo 10.21).

U sledećem se onda poglavlju opisuju neke čudne borbe između južnih i sjevernih careva. Razni su tumači svetog pisma gledali u tim priviđenjima i proroštva o borbama svetovnih careva. Htjeli su prepoznati persijske kraljeve ili dapače Aleksandra Velikog.

Kako da se onda shvate sljedeće riječi: (Danilo 11.27) „Dva će kralja o zlu misliti i za jednim će se stolom lagati“ ili kako je jasnije u Lutherovom prevodu  “Oni će u srcu jedan drugome snovati o zlu, i za jednijem će stolom licemjernici sjediti, ali se neće izvršiti, jer je kraj određen za jedno drugo vrijeme“. Mi naslućujemo da to nisu vidljivi zemaljski carevi nego duhovne, nevidljive moći, koje se bore oko čovjeka i protiv njega. Ta borba stoji u nekom odnosu prema dobru i zlu, ona nije samo obična borba careva, koji se bore o svoju premoć. „Taj će se car“, veli se dalje “uzvisiće se iznad svakoga boga, i gadno će govoriti na Boga nad bogovima“ (Danilo 11.36) Ili zašto baš pobjeda obih careva mora da donese propast svijetu, kome još nije došao kraj ?

 

Ti carevi nisu zemaljski carevi, već su to moći, s kojima se je Arhanđeo borio i s kojima će se boriti. “ a (Danilo 12.1,2) “ U to će se vreme podignuti Mihajlo, veliki knez, branič sinova naroda tvoga; “Mnogi od onih koji spavaju u prahu zemaljskome probudiće se, jedni na život večni, a drugi na sramotu i prekor večni.“ U ovim je riječima jasno da Mihajlo nije zemaljski car, jer se o njemu govori kao da je živ i kao da će u dalekoj budućnosti živjeti. Mihajlo je bio onaj, koji je pomogao onome, koji se javio Danilu. Bez Mihajlove pomoći zadržao bi ga car Persijski s kojim se borio. Onaj s bijelom haljinom i zlatnim pojasom. A u dalekoj budućnosti, biće to opet  Mihajlo, veliki knez, koji će se boriti kad se probude oni iz grobova, iz „praha zemaljskoga“.

Na mnogim mjestima spominje se, da je zmija izgnana iz raja, da je knez ovog svijeta izgnan iz svijeta, da su nosioci principa zla odijeljeni od onih, koji se nisu pobunili, ali se samo na dva mjesta govori o tome, da se Mihajlo borio na strani Božjoj.

U Jovanovoj Apokalipsi (12.7,9) se veli: “ I nasta rat na nebu. Mihajlo i anđeli njegovi udariše na aždaju. I boriše  se aždaja i anđeli njeni. Ali ne nadvladaše, i više im se ne nađe mesta na nebu. I aždaja velika bi zbačena, stara zmija, koja se zove đavo i sotona, koja obmanjuje celu zemlju. I bi zbačena na zemlju, i anđeli njeni behu zbačeni s njom“.

Te riječi nadopunjuju one gornje proroka Danila. Opet se duhovno biće, kome se daje ime Mihajlo, bori s onima, koji se dižu na Boga. Tamo ono ustaje  na careve juga i sjevera i na cara Persiskoga, koji je branio pristup k Danilu, ovdje se ono bori s starom zmijom, i s njezinim četama.

 

Apokaliptičar je video utvaru, koja je bila jednaka onoj proroka Danila. “,i čuh za sobom glas, kao zvuk trube, koji reče: (Apo. 1.10) i “Obazreh se da vidim čiji beše glas koji govoraše za mnom“ (Apo. 1.12,16). „I usred sedam svećnjaka nekoga koji izgledaše kao sin čovečji, obučena u dugačku haljinu i opasana po prsima pojasom zlatnim. Glava njegova i kosa behu bele kao bela vuna, kao sneg; oči njegove kao plamen ognjeni,  noge njegove kao bakar usjali, kad se zažari u peći....“ , “a lice njegovo beše kao sunce kad se sija u sili svojoj“.

Vizija kosmičkog Hrista stajala je pred očima Jovana apokaliptičara. Hristos je to koji mu veli „ Ja sam prvi i poslednji i živi; bijah mrtav i evo sam živ...“.

Danilo je gledao Hrista, koji je još silazio na zemlju i njegovog borca Mihajla.Jovan gledao je uskrslog sad opet kosmičkog Hrista i Mihajla borca protiv tame.

Dvije kosmičke vizije, koje se podudaraju. Dva su čovjeka ugledala jednu činjenicu u razna vremena, i zabilježila su što su videli.

 

Ali u svetom pismu ima vizija, koje su više puta  spomenute, nego što je spomenuta ova o Mihajlu, pa ipak se malo koja slika tako živo upila u srž ljudske duše, kao što se je upila slika Mihajla, borca protiv zmaja. Koliko je bilo vjerskih filozofa, umjetnika i propovjednika, koji su se uvijek iznova vraćali toj slici Mihajla. A ima mnogo slika u Apokalipsi, koje su jezivo veličanstvene, pa se ipak nisu upile u svijest i nisu ostavile nego malen trag u hrišćanskoj kulturi. A k slici Mihajla borca ljudi se uvijek iznova vraćaju. Kao što se dijete pripija svojim očima uz svijetli predmet, ma da mu bljesak, koji odatle dopire sigurno nanosi bol.

 

Te slike u koje se ljudska duša upija svojim pogledom, stoje u nekoj tijesnoj unutarnjoj vezi k samoj ljudskoj duši. Moglo bi se reći da se u tome vraćanju istim slikama, u tom nezaboravljanju na stanovite slike očituje ili prikriva neki tajanstveni chemizam. Biće tih slika i biće naše duše stoje u nekoj tajanstvenoj, gotovo bih rekao substancijalnoj vezi.

Nije to slučajna činjenica, da je slika Mihajla borca postala tako jasna u hrišćanskim vremenima, i da je već i u stara vremena bila živa. Jednom su samo ljudi čuli za tu sliku, jednom u starom zavjetu i jednom u novom. Proroci i Apokalisa govore još i o drugim, grandijoznijim slikama, pa ipak su ljudi sliku o Mihajlu najjasnije zapamtili. Dogodilo se je to zato, jer je svaki čovjek u sebi borac na strani Mihajla.

 

Ljudi se tim slikama vraćaju kao k činjenicama svoje duše. Mi u tim slikama prepoznajemo ono, što  nam je poznato iz slutnje u vlastitom doživljavanju. Mi smo, svaki pojedini od nas borci protiv zmaja i njegovih četa; o čovjeka se bije boj, ali čovjek učestvuje u tom boju anđela u dva tabora.

 

Naše biće ljudsko i slika Mihajla s vagom i plamenim mačem svezani su između sebe  tajanstvenom  vezom. U ljudskoj duši žive pečati vage i plamenog mača kao njezine vlastite sile. Zato je slika nezaboravna.

 

Vestigator