Događaji koji su ispisivali moje dionice životnog putovanja u kojima se ponekad i nisam najbolje snalazila otvarali su mi put u alternativnom smislu. Moj susret s alternativom krenuo je molitvom kada sam imala pet godina i na moje čuđenje baš je bilo kao što sam zamolila. Krenula sam sa Oče naš, na pola Zdravo Marijo zbunila sam se i rekla - oprosti što ne znam dalje, pa nastavila, molim te usliši moju molitvu. Ne znam što su anđeli učinili, ne znam kako je Bog doživio moju molbu, ali to zaista bila je najljepša Nova godina do tada.

Usponi i padovi udaljavali su me i približavali alternativi, istovremeno, ali udaljavali su me i istovremneno približavali i vjeri o kojoj sam slušala u crkvi. Moj sud ili zaključak o nečemu je logika, koja funkcionira po znanstvenim principima i koja se temelji na dokazanim činjenicama i ponekad mi nije bilo jednostavno prihvatiti da postoje i druge energije koje nisu vidljive i koje „drže vodu“. Iako sam prije mnogo godina saznala putem astrologije, tarota i numerologije, a kasnije i angelologije da je moj put vezan uz alternativu i da je to jedna od mojih misija u ovom životu. Što se tiče alternvative, ipak, vješto sam to izbjegavala neko vrijeme okrećući se svakodnevnim stvarima, iako je moj put u alternativu vezan za tarot već trideset godina, tada sam se prvi puta susrela s tarotom. I nisam tada niti znala da su neki alternativni pravci zapisani u mojim venama.

Nisam znala da se moj identitet, ime i prezime sastoji od herbrejski riječi – alef, beth, daleth, heh,  yod, nun, resh, samech, teth, zayin. Nisam niti znala da moja kreacija na drvetu života od alefa do daletha smještena u Aztiluthu (Keter, Binah, Chokmah) i da ostala slova spajaju i prožimaju cijelo drvo života sve do Yesoda (od Briaha do Yetziraha).

Kasnije sam kroz astologiju shvatila svog Plutona koji u konstelacijama s drugima planetama i u kući koja govori o mojem putu u alternativi, ljubavi prema tarotu, astrologiji i vezanost za nešto što se naziva drevno. Vidjela sam i onog svog Neptuna koji govori da je moja duša stara još iz doba Atlantide, a to mi je tada potvrdio i moj učitelj iz astrologije.  A Merkur je zadužen za numerologiju i moj poslovni put koji je vezan opet uz brojke, pisanje.

No, anđele sam upoznala puno prije svih pravaca alternative kojima se bavim, upoznala sam ih kroz rano djetinjstvo, odrastanje. I da, nisam ih shvaćala, nisam shvaćala njihove putokaze, tada. Pa, sada nakon pedeset i tri godine shvaćam, ali i slušam ih kroz svoj unutarnji glas. Mogla bih reći da se sada bolje slažemo i razumijemo.

Priče koje su doživljene i koje graniče s nekim drugim dimenzijama nije jednostavno ispričati  jer pričati u javnosti o onome neopipljivom a doživljenom, povlači za sobom sud drugih o vama da „niste baš sav svoj.“ I ja imam takvu priču iz nekih davnih dana. No, prije priče rado bih rekla/napisala neki uvod. Znanstveno sam orijentirana i kroz školovanje stekla sam tri diplome na znanstvenim studijima i moj um prije svega traži logično povezivanje za zaključak i sud o nečemu, isto tako ne vjerujem na prvu što se tiče „neopipljivog“, moj um u takvim slučajevima prihvaćanja onog što nije opipljivo ponaša kao nevjerni Toma prije nego sebi dokažem da i ono neopipljivo ima smisao. Sve mora biti dokazivo, pa i vjerovanje i da ono neopipljivo“drži vodu“. Tako je bilo i tarotom, astrologijom i numerologijom sve dok se nisam uvjerila i sebi dokazala da stvari funkcioniraju, bila sam sumnjičava. Kada sam se počela baviti angelologijom, također sam radila istraživanja i vagala te propitivala i povezivala.

Moja priča ide ovako. Nakon nekoliko godina ponovno vratila sam se u Međugorje. Svaki događaj koji je prethodio odlasku bio je prepreka, sve je bilo protiv tog puta, ali ja sam znala da moram tog dana otići u Međugorje. Nešto me je vuklo. Oko šest sati ujutro stigli smo pred brdo Križevac. Popeli smo se na vrh i zadržali se neko vrijeme. Nakon toga krenuli smo dolje. Stigli smo do druge postaje. Stala sam. I odjednom padam. Bez ikakvog razloga, ne padam prema dolje, niz brdo, nego u desnu stranu prema  mjestu gdje se nalazi druga postaja. Vidim kamen i vidim da se ne mogu zaustaviti te da moja glava pada na taj kamen. Nezaustavljivo, neizbježno, nemam kontrolu nad situacijom! Odjednom se čuje udarac o kamen, zvuk, kao da je netko čekićem lupio. Nekoliko žena s prve postaje potrčalo je prema meni glasno govoreći : „Vaša glava? Udarac se čuo dolje. Kako ste se tako brzo digli?„

Trajalo je neko vrijeme, ne znam koliko njihovo ponavljanje da se čuo udarac, ponavljanje pitanja što je s mojom glavom. U isto vrijeme prijateljica koja je bila 10-ak metara dalje dotrčala je i rekla da je mislila da sam mrtva, da se udarac čuo tako jako i da je vidjela krv na rukavu moje trenirke i da su joj se noge odsjekle. Sva je drhtala od straha. Sestra je rekla da me pokušala uhvatiti, ali da sam bila predaleko. Tako su govorili oni koji su bili mojoj blizini, to je bilo njihovo viđenje.

Ja sam svima samo ponavljala, onako zbunjeno. Izgovarala sam prve riječi koje su mi izlazile iz usta: „Ništa moja glava, moja ruka, moja ruka, nemam ruku.“

A iz moje perspektive ovako je bilo.

Spuštali smo se. Stala sam. Nisam se poskliznula, stajala sam i samo odjednom počinjem padati. Vidim kamen krajičkom desnog oka i vidim neizbježno, da ću lupiti sljepoočnicom. Pokušavam se dočekati na ruke, ali kao da me ne slušaju, jedna ruka ostaje u zraku, druga je ostala uz tijelo. Tik netom nego što su moje lice i glava dotaknuli kamen, između kamena i moje glave pojavljuje se prekrasna i nježna bijela, gusta energija, kao nježno paperje, kao kad me mama milovala po licu kad sam bila mala. Moja glava ostaje na toj energiji, čujem udarac i osjetim da je ta anđeoska energija pretrpjela udarac umjesto mene. Ja nisam osjetila ništa osim nježnosti, spokoja i beskonačne ljubavi. Bila zaštićena od udarca, moja desna ruka ostala je uz tijelo, a lijeva ruka bila je u zraku i nešto me je naglo i iznenada povukao za tu ruku i podiglo na noge. Tako naglo da sam osjetila da nemam tu lijevu ruku, vidjela sam svoje žile na toj ruci, krv na trenirci i samo uspaničeno ponavljala da nemam ruku. Meni se to učinilo sekundu dvije od udarca i niti dan danas ne znam koliko je to trajalo. 

Ne znam koliko nakon toga, odjednom sam samo vidjela svoje žile na ruci kako splašnjavaju i vraćaju se u normalu, svi znakovi nestaju i sve je kao da nisam niti pala. Žene s prve postaje čude se kako je sve u redu, moje suputnice kraj mene i svi okolo ponavljaju kako se udarac jako čuo…

Tada nisam znala što je to bilo. I ja sam bila zbunjena, logika mi je na prvom mjestu i onda se dogodi ovako nešto. Najgore od svega toga je što sam ostala zbunjena, u nedoumici, ne znajući što da mislim. Uglavnom nakon toga svi su oko mene bili u banani, prestrašeni, a meni je bilo super, ja kao da sam se rodila, puna pozitive. Valjda me oplela ta energija, iskreno nisam imala pojma što se tada i zašto se dogodilo. Nisam imala odgovore na pitanja dugo iza tog događaja. Sada misilim da ih imam jer drugačije ne znam objasniti taj događaj.

Ostali smo još jedan dan u Međugorju. Prije mise te večeri vrzmala sam se oko crkve i srela sam jednog Patera ispred crkve. Nasmiješenog, glasom koji umiruje i koji širi pozitivu. Progovorio je nešto, više ne znam što, a ja sam mu ispričala što mi se dogodilo i on mi je rekao da je to bio Bog i anđeo. Cijelo to vrijeme boravka u Međugorju bila sam u nekoj čudnoj fazi, fazi propitivanja - Bože, što li je to bilo? Vrtila sam film u glavi valjda nekoliko desetaka puta. Pokušala dohvatiti u svom umu stvarnost tog događaja, ali nisam to mogla povezati s ničim ovozemaljskim. I nisam se mogla oteti dojmu da je to neka druga dimenzija umiješala prste u moj nesretan i nezgrapan pad ničim izazvan.

Moram priznati da sam i nakon dosta vremena od kada se to dogodilo, ponovno preispitivala događaj pokušavajući naći iole racionalan razlog da to nema veze s nekim energijama, tamo negdje. Pokušavala sam pronaći neko objašnjenje s psihološke strane, nisam negirala taj događaj, ali sam pokušavala dokučiti što bi moglo biti, da sam eventualno u bila duhu hodočašća, pa sam sebi to protumačila u skladu s time. I ma koliko god da sam mozgala, misao i osjećaj da je u taj pad prste uplela neka druga dimenzija, nije me napuštala. Razmišljala sam, možda sam bila umorna pa sam jednostavno pala. Ali znam i svjesna sam da sam pala, drugi su mi rekli da se udarac čuo niže kod prve postaje, a ja nisam razbila glavu, nisam imala niti jednu kvrgicu na glavi, niakkvu porezotinu, ništa, kao da se ništa nije dogodilo. Tražila sam uporno odgovor koji bi bio racionalan, svrsishodan. Ništa racionalno i povezano s tim događajem nisam mogla dokučiti. 

Kasnije u traženju odgovora, tko me je povukao za ruku, tko bi to mogao biti, došla sam do Arkanđela Mihaela, pa je zato moje ime u svijetu alternative Miha.  

Da nije bilo tih ljudi oko mene koji su vidjeli pad i čuli udarac, svaki iz svoje perspektive, vjerujem da bih neke odgovore tražila puno duže. Ono što mi je tad poručeno je da kakve kod uspone i padove imala u životu moj put na zemlji vezan misiju zbog koje sam ovdje. Ali i da ima netko odozgo tko pazi na mene, neki moj anđeo čuvar jer svoju misiju ili misije nisam još završila.

Misija ispunjenja svrhe življenja i razgovori s anđelom čuvarom. E, to su bile seanse za njega. Moram priznati da nisam baš jednostavna, ovaj moj racio sve preispituje, ponekad je i nevjerni Toma, mala beba za mene. No, moj Anđeo čuvar, moj Damabiah, iako kažu da anđeli nemaju imena već imaju samo energiju. Ovaj moj jako je kooperativan i nikada ne odustaje od onoga za koga se treba brinuti. Ipak, ponekad mislim da on u nekom svom svijetu pomisli – pa zašto sam baš ja ovu dobio? Valjda mu je tako grah pao, tko će ga znati.

I sad malo o tom anđelu Damabiahu iz astrološke perspektive, on je anđeo šezdeset i pete pentade, planetarna priroda mu je Uran u Vodenjaku. Vezan je uz Yesod i Mjesec i spada u Anđele. Ključna kvaliteta mu je fontana svjetlosti, štiti mornare, vezan je uz emocije, vodu, zračni promet (piloti), velikodušnost, bezrezervnu ljubav... Njegova energija pojavljivanja u zemljinom omotaču ili kad je najbliže našim energijama na planeti je u dane 1. siječnja, 13. ožujka, 26. svibnja, 9. kolovoza te 22. listopada u vremenu od 21:30 do 21:39 sati. Njegov zborovođa je Arkanđeo Gabrijel.

I na kraju vjerujem da će nekim čitateljima ove priče biti teško povjerovati u tamo neke energije, pa i u ovu moju priču. Možda bi i meni bilo tako da čitam nečiju priču.  I stvarno ne znam što bih mislila da je netko drugi iz te grupe doživio što i ja, ja ne bih vidjela ništa, vjerojatno, osim tog pada. Možda bih mislila da „nije sav svoj.“  I zato je ponekad zaista nije jednostavno ispričati neke doživljaje koji su na granici razuma, logike... ili neke druge dimenzije, a biti i živjeti u našoj stvarnosti/dimenziji.

No, ono što mi se tada dogodilo, ta energija. Toliko je prekrasna i teško da se taj osjećaj može izgubiti. I nakon toliko godina.