Sretni su ljudi koji nikad nisu osjetili što znači živjeti u blizini nekog tko ima hladno srce. I ništa do njega ne dopire. Zaleđen je, ne opaža i nije ga briga.

Živi u svijetu u kom je sam sebi dovoljan , i nitko mu drugi nije  potreban.

Andersenova bajka o snježnoj kraljici jedna je od najljepših ikad ispričanih priča.

Na jednostavan način pripovijeda o srcu koje se zaledilo, i o jednom drugom srcu koje je krenulo na dalek i neizvjestan put prepun opasnosti, da ono prvo srce ljubavlju i suzama otopi.

I čudo se zaista dogodilo.

 

 U životu na žalost nije tako jednostavno. I često izostane sretan kraj.

Ili ljubav nije dovoljna, ili je srce okovano ledom već mrtvo, a da čovjek to i ne zna.

Jer, moguće je živjeti bez srca. Život to neprestano dokazuje.

 

 Kao i u bajkama, često se dogodi da čovjek omamljen materijom zaluta, pa sve počne vrednovati isključivo na taj način, a sve što s tim nije povezano, nevažno je.

Za drugo se nema se vremena, niti volje, i uvijek se prekasno spozna da je novac samo novac, a da su stvari samo stvari.

 

Ponekad se srce zaledi jer se na taj način brani.

Od neke stare boli, od neprihvaćanja, ili pak straha od nove povrede.

 

Anđeo Miniel  pratio me kroz cijelo moje djetinjstvo, i kasnije kroz mladost.

Zatim sam u jednom trenutku shvatila da se borim protiv vjetrenjača, i da je svaki moj trud uzaludan.

Rane koje sam uzaludnim pokušajima sama sebi nanosila bivale su sve dublje,  i bolnije. U osjetljivom godinama ionako sve jako boli, a kasnije je lakše jer se valjda  nauči podnositi.

 

Riječi „Volim te, zlato moje“ došle su za mene prekasno.

Cijeli život sam ih čekala, i kad ih je napokon nerazgovjetno propentao u telefonsku slušalicu dva mjeseca prije smrti, one su prošle pored mene i rasplinule se u ništa.

U prostor praznine u kom se nas dvoje nikada nismo uspjeli susresti, u kom se bezvezno raspršio cijeli jedan život i sve ono što nas nije moglo povezati.

I oboje smo na kraju izgubili.

 

Eto, zato dobro znam kako je bolno i teško boriti se za mrvicu nečijeg srca.

 

I zato pozivam anđela čije je ime Svjetlo, a zavičaj Ljubav da bude topla zraka koja će otopiti led sa srca onih koji zaleđeni i mrtvi žive i ništa ih ne dodiruje.

I pozivam ga da svojom toplinom olakša trpljenje onima koji se nadaju da će u blizini hladnog srca ipak niknuti zeleno drvce života.

Jer, anđelima je sve moguće.

I treba se nadati da će neke tuđe priče možda imati sretniji kraj od moje vlastite.

Baš kao u Snježnoj kraljici.

Edit Glavurtić