Jednom si me poveo, anđele, daleko, daleko, visoko, visoko..

Moja duša je na tren napustila svoje tijelo, i letjevši sa tobom, pokazivao si mi stvaranje svijeta..Ne sjećam se ničega više, samo beskrajne ljubavi, koja je bila toliko opijajuća, da se nisam željela vratiti dolje, tamo gdje se krila ne koriste previše..

Bio si nježan i beskrajno strpljiv. Vratio si me, jer si znao da još toliko toga trebam proći i učiniti..

U ovim teškim vremenima, kada su vibracije tame toliko guste, da gotovo više ne mogu prolaziti kroz njih, ako širom ne otvorim oči, i poput mačke,ne koračam u tami, u ovim bešćutnim vremenima, ja te opet prizivam, ne da me odvedeš, nego koračaš uz mene, i podigneš me, ako se spotaknem..

Da me zagrliš, ako u trenutku posumnjam da će toplina ljudskosti zauvijek nestati na Zemlji..

Ovaj puta ne tražim da me povedeš bespućima neba. Plašim se, da bih se odvažila, i poletjela, možda zauvijek sa tobom..

A život me još uvijek vuče za rukav..I treba moju odvažnost..Sada više nego ikada prije. Jer u tom životu nisam samo ja, nego mnoštvo duša, koje tvoju ljubav, anđele, tek trebaju upoznati u potpunosti..