KRIŽ PO MOJOJ MJERI

 

U posljednje vrijeme okružuju me anđeli koji redom otvaraju teške teme. Ponovo sam u jednom dijelu života kog jako teško proživljavam.

Na drugoj strani svijeta, preko Atlantskog oceana teško je bolesna osoba koju volim neizmjerno, i koju volim dugo.

Povezuju nas školski dani, povezuju nas prve ljubavi, povezuje nas cijeli život.

I zato me jednako boli njena bolest,  kao i moja nemoć da pomognem.

 

Otud anđeo iscjelitelj unutarnjih rana, anđeo koji ublažava boli, anđeo strpljivosti i ostali iz jata koji otvaraju pitanja bez odgovora.

A meni se čini kao da visim nad provalijom.

 

Više se ne smijem i ne pjevam po kući, uronila  sam u tišinu, slikam i pišem, i jedino što još mogu podnijeti je glazba.

Moji najbliži imaju razumijevanja.

Ostavljaju me u svijetu boja i zvukova u kog bježim da se sakrijem od stvarnosti. Prije nekoliko dana elektronskom poštom dobila sam od moje drage prijateljice Vesne lijepu priču o smislu križa pretočenu u strip.

 

Neodređenim  prostorom hoda mnogo ljudi, i svaki je pognut pod težinom velikog križa kog nosi. Jedan od njih zastane i požali se- Bože, tako mi je teško, smijem li malo odrezati? I odreže komadić.

Nakon nekog vremena ponovo uzdahne – Bože, i dalje mi je jako teško, mogu li odrezati još samo malo, još jedan komadić?

I nastavi ostatak puta sa znatno lakšim i kraćim križem, dok se svi ostali i dalje savijaju pod teretom. Odjednom provalija.

Svatko od onih koji je vukao dug i težak križ mogao ga je prisloniti na drugu stranu, i tako prijeći ponor.

Čovjeku kom je njegov križ bio pretežak pa ga je kratio sad je bio prekratak i nedostatan da pređe na drugu stranu.

 

Poruka je da svatko ipak nosi križ skrojen po svojoj mjeri.

I nikad se ne zna kad će upravo takav kakav jest zatrebati.

 

Ali ono što je zaista istinski teško, to je prihvatiti taj križ.

Kad smo pod teretom njegove težine često bliži zemlji nego uspravnom položaju.

Anđeo prihvaćanja ohrabruje da ustrajemo na križnom putu.

Daje snagu za dalje.

Da ponovo ustanemo nakon što smo posrnuli.

Da povjerujemo nakon što smo posumnjali.

Da srcem kažemo „Neka mi bude po riječi Tvojoj“.

  

Da kao baka iz Šume Striborove radosno odaberemo svoju bol i svoj teret.

Da zagrlimo stvarnost takvu kakva jest.

 

Za kraj - obuća. Žena sam i volim lijepe stvari.

Naravno, gajim određene slabosti prema cipelama.

Divim se kad ih vidim na drugim ženama, ili u izlogu trgovine.

Ali sama ih rijetko nosim, koliko god mi se sviđale, osjećam da takve cipele nisu za mene.

Putove kojima prolazim traže čvrstu obuću, koja će štošta izdržati.

Elegantna sandala visoke pete nije za kamenjar.

  

I zato svoje lijepe cipele obuvam uglavnom kad mi je jako teško, i kad ne znam kako ću dalje.

Iz protesta. Iz prkosa.

To je moj način da kažem- na koljenima sam ali sam tu, i sve dok dišem neću se predati, neću odustati i neću sagnuti glavu!

 

Edit Glavurtić