Bilo je to prije dvadesetak godina :) Putovala sam iz Maribora do Zagreba vlakom i to po prvi puta. Nisam niti znala, da koliko god su Maribor i Zagreb relativno blizu, posebno kad ideš automobilom, kako je komplicirano putovati vlakom, te usput ne biti informiran o tome.

To se dogodilo posve slučajno, jer sam ostala bez prijevoza iz Maribora, gdje sam pohađala školu jyotisha. Na žalost zaboravila sam te silne stanice i ime mjesta gdje sam presjedala. Morala sam na jednoj stanici izaći iz vlaka i presjedati na drugi koji je dolazio iz Ljubljane. To je relativno dobro prošlo, ali sad tek počinju stilske vježbe.

Bila je to nedjelja predvečer, već se mrak spuštao, zimsko doba. U vagonu sam bila jedna jedina osoba (barem ja nisam nikog vidjela), cijela kompozicija gotovo prazna. Meni je čitava atmosfera bila pomalo sablasna ili kako to lijepo hrvatski :-) kažemo – spooky. Konduktera niotkuda da bih pitala gdje i kada moram ponovno presjedati, jer sam trebala hvatati vlak koji je išao za Zagreb, ali je morao stajati na manjim stanicama.

Zapravo u to vrijeme sam stanovala u Samoboru i moj auto me čekao parkiran na željezničkoj stanici u Podsusedu, a svi vlakovi ne staju na toj stanici. Po mojoj procjeni već smo se dugo vozili (prije nego što sam ušla upozorili su me da se trebam voziti oko sat vremena do sljedećeg presjedanja) više od sat vremena, a mi smo već stajali na jednoj ili dvije stanice, ali to je bilo manje od sata. Vani je već mrkli mrak, jedva se vide čitati nazivi stanica kroz koje prolazimo, u meni se lagano akumulira panika. Što ako sam trebala već izaći, ako sam previdjela ime stanice?. Kako ću se vratiti kući i ima li uopće načina da se to te noći dogodi, jer je to bila posljednja veza.

I tada čujem zviždanje lokomotive i pomislim da bez obzira koja to stanica bila, izlazim, jer je već prošlo preko sat i pol otkako se vozim. Na brzinu oblačim jaknu i skidam torbu, i kad se okrenem prema izlazu ugledam čovjeka kako stoji pred vratima i kima mi glavom da ovdje silazim.

Bila sam veoma iznenađena jer u vagonu nisam vidjela niti jednu osobu, niti sam čula da je netko iz drugog vagona ušao u moj. To su bili vagoni bez kabina tako da imaš trenutačni pregled cijelog vagona. Kako se to sve brzo odvijalo, nisam imala puno vremena da o tome razmišljam, nego sam izjurila van iz vlaka. Jedino što znam jest da je taj čovjek također izašao.

U čekaonici tog slovenskog mjesta (ne pamtim kojeg) saznala sam da sam se dobro iskrcala i da moj vlak dolazi tek za nešto manje od dva sata. U čekaonici je bila nekolicina ljudi. Sa zanimanjem sam potražila čovjeka, ali njega nije bilo. Tada sam zaključila da je ovo bila njegova krajnja destinacija.

Kako sam, pored čitanja, imala vremena i za razmišljanje, misli su mi se vraćale na tog čovjeka i pitala sam se pa kako je on mogao znati gdje putujem i gdje trebam izaći. Nije bilo konduktera da je mogao načuti naš razgovor, ako je doista sjedio u mom vagonu. Bilo mi je čudno, ali čovjek si uvijek pronađe neka suvisla objašnjenja, pa možda je stvarno bio u vagonu a ja ga nisam vidjela (mada, kada sam ušla u vagon prva stvar koja me osupnula bila je da sam posve sama i zbog toga mio nije bilo ugodno), ali nije teško dovesti sebe u nedoumicu, kada se radi o takvim stvarima.

Prošlo je dva sata, ja sam na njega već i zaboravila i s velikom pažnjom promatrala svu silu vlakova koji su tuda protutnjali, neki i stajali, to je bilo veliko željezničko raskrižje.

Opet sam bila u brizi na koju prugu moram ići i gdje će vlak stati. U tom trenutku osjetim da me neko lagano dotiče po laktu, okrećem se i ugledam njega. Iznenađena, pitam ga da li i on putuje za Zagreb. On kima glavom. Tada ga kurtoazno pitam da li on često putuje tom rutom kad je tako dobro poznaje. On opet kima glavom i smiješi se.

Dok tako jednosmjerno razgovaramo, automatski se prepuštam njegovom vodstvu prema nekoj udaljenoj kompoziciji, za koju već pretpostavljate, da je moj vlak. Da sam bila sama, taj vlak uopće ne bih zapazila, od silnih kompozicija koje su bile poredane ispred njega.

Naravno ja pričam kao navijena, možda iz potrebe da ispunim tu neobičnu tišinu i da ne ispadnem nezahvalna. Kažem mu kako se nadam da ću prepoznati Podsused, kako se nadam da mi se auto nije smrznuo i kako se nadam da moju kćerku ne hvata panika gdje joj je mama, a već je tako kasno i trebala sam već davno stići kući. Ulazimo u kompoziciju i ja sjedam blizu izlaznih vrata, a on odlazi naprijed na drugu stranu meni okrenut leđima.

Ustvari osjećam olakšanje, jer sam se pribojavala da ću morati (iz zahvalnosti) razgovarati s njim, a meni se to tako nije dalo. Osim toga jedva sam čekala da počnem dalje čitati moju ljubljenu literaturu vezanu uz jyotish.

Znam da sam ga tada po prvi puta osmotrila, jer njegovo lice je bilo neupamtljivo, bilo je posve obično. Po mojoj procjeni mogao je imati između 45 i 50 godina. Bila je zima, nosio je neko poluiznošeno smeđe odijelo, bez kaputa!

Tada sam zapazila da mi je cijelo vrijeme bilo čudno da ne nosi nikakvu prtljagu i da doslovno nema ništa u rukama. Znači u odijelu i bez prtljage već pola dana putuje sa mnom!

Ali, to tada nije bilo primarno u mom fokusu. Nakon nekog vremena stvar se ponavlja, opet se vozim duže nego što su rekli da trebam, ne vidim od mrklog mraka nazive stanica. Htjela sam se ranije pripremiti za izlazak, jer je vlak stajao minutu na svakoj stanici.

I, taman kada počinjem razmišljati što učiniti, on se okreće prema meni i tada mu prvi puta čujem glas (i zadnji) - pripremite se sada je vaša stanica. I ponovno se okreće i više mu ne vidim lice. Nešto na brzinu promrmljam kao hvala, i u tom trenutku vlak naglo staje i ja užurbano silazim sa svojim torbama i knjigama niz one uske i strme stepenice vagona.

Vani mrak, jedino svjetlo koje me osvjetljava jest svjetlo iz vagona. I tada se nešto događa. To neću zaboraviti dok živim. Nikad prije, niti poslije nisam doživjela taj osjećaj (to je najbliža riječ koja opisuje to stanje). Dok ovo pišem počinje me hvatati ganuće i nastojim da ne plačem.

Znači onako stiješnjena na stepenicama na izlazu iz vagona, mene poput groma pogađa spoznaja da je to Anđeo putovanja, i da je tu bio zbog mene.

Međutim, moram napomenuti da nisam bila sklona tako razmišljati, zapravo to i danas nije moj način razmišljanja. O anđelima sam čitala, i bila sam netom pročitala jednu knjigu gdje je autorica govorila o anđelima koji se pojavljuju kroz druge ljude u situacijama kad su nam potrebni. To sam teoretski znala, ali ta tema me nije zaokupljala, niti sam svjesno o tome razmišljala.

Taj osjećaj koji me je preplavio, bio je ravan božanskoj spoznaji, onda kada znate da je to to. Sve se događalo u djelićima sekundi.

Možete li vjerovati da ja (moj skeptik) čak i u tom trenutku blaženstva, postavljam test. U sebi kažem, ako se on sada ne okrene i ne dade mi znak, tada je to plod moje mašte. Ja se okrećem (sjetite se još sam na stepenicama, vlak samo da ne krene) i ugledam njega kako se okrenuo prema meni, ovog puta se ne smiješi već smije, kima potvrdno glavom, i tada me zabljesnuše njegove tako plave oči, da zapravo u jednom trenutku ništa nisam vidjela osim tog plavetnila (pomislila sam pa kako je moguće da to nisam primijetila).

U tom trenutku vagon se trgnuo ja sam zadnji čas iskočila, vrata se zatvaraju i vlak odlazi. Ja se jedva sjećam kako sam došla do auta, sve do Samobora sam jecala od ganuća i istovremeno se smijala. Dan danas kada se toga sjetim, imam fizičke reakcije poput žmaraca, i dolaze mi suze ganuća i opijenosti.

Često mislim kako bi bilo divno da imam priliku da to još jednom, a može i više, a može i stalno :-) doživim. Hvala Željka što si me na to podsjetila, evo danas mi je dan uljepšan!

Maja