Anđele mili
bijelih krila,
gdje si bio
kada sam
slane suze
od sviju krila?
Zašto nisi
moj vapaj čuo,
iz ranjenog srca
krik osjetio?
Trebam te Anđele!
Da me na krilima
poneseš svojim.
Dugo sam sama,
sa tugom se
svojom borim,
za osmijehom žudim.
A ipak se svakog jutra
sa suznim očima
i gorčinom budim.
Zbog ljudi sam tužna,
zbog svih njih
koji ne žele priznati
kako ružna riječ boli,
koji ne znaju kako
rana peče.
Htjela bi ih poučiti
kako se voli,
a jutro mi se brzo
pretvori u veče.
Zato te molim, Anđele,
zaustavi malo vrijeme.
Škola mora malo duže trajati
da bi svi ljudi naučili
kako se ljubavi prepustiti,
prijatelje, suradnike,
rodbinu i braću, nesebično,
sa srcem voljeti.
irida
bglavac
