Pronašli smo ga (odnosno on je pronašao nas..) negdje tamo, početkom četvrtog mjeseca :) uz još dvije seke i jednog bracu. Noć je bila poprilično hladna, a ostaviti četiri, tjedan dana stara mačića i ne pobrinuti se za njih nam nije bila opcija :D
Tko god da se brinuo o tek rođenim mačićima svjestan je kolike su to borbe, psihičke i fizičke, kolike su to agonije..
Pa koliko boli kad ti mačić za kojeg si se borio svim snagama umre na rukama. Pa poželiš da nikad nisi to odlučio napraviti, jer nekako sam sebe kriviš, misliš da si negdje pogriješio..
Ali kad ti od četiri mačića, tri uginu, i kad u inat ono jedno preživi, onda postaneš svjestan koliko je vrijedilo sve kroz šta si prošao. Bude ti drago, i budeš zahvalan, što su monstrumi od ljudi odlučili baš tebi ostaviti kutiju sa mačićima, a ne ih (kao odvratni pojedinci) ubiti.
Da ih je taj monstrum tada ubio, onda onaj jedan ne bi preživio. Onaj jedan koji se, usprkos svemu, odlučio boriti. Odlučio se boriti kako bi možda ipak dao nekakvu nadu, kako bi me razuvjerio i dao mi do znanja da sve ove suza i ova borba nisu uzalud. Možda sam glupa, ja i još nekoliko njih.
Možda smo svi mi pomalo blesavi što toliko volimo životinje. Blesavi smo jer ih tretiramo kao nama ravne. Ali ako je tako, želim biti i glupa i blesava cijeli život.
Leonora Repinac ♥
bglavac
irida
edin.kecanovic
