ISPOVIJEST OSAM GODINA ZLOSTAVLJANE ŽENE

Život je prekratak, nemojte ga proživjeti u strahu

 

Razgovarala Patricija SOFTIĆ-MEHMEDOVIĆ

Samo je jedan život. Koliko smo puta čuli ili izgovorili tu, po mnogima otrcanu, frazu, koliko je puta ona ostala upravo samo to: fraza. Žalosno je što nas iz letargičnog življenja najčešće treba nešto bolno trgnuti da bismo prestali olako shvaćati život i da bismo ga prestali tratiti. Ponekad nam se dogodi da se odjednom »probudimo« i shvatimo da jedan dio života niti ne možemo nazvati življenjem. I tako osviješteni uvijek se pitamo kako i zašto smo si to dozvolili.
- Vjerujem da se to pitaju sve žene i muškarci koji su više ili manje godina proveli u nasilnom braku ili vezi, ali su konačno uspjeli prekinuti sve konce koji su ih vezali uz taj pakao. I većina njih ima isti odgovor - bila sam glupa, naivno sam se nadala da će se stvarno promijeniti. Ali ta promjena nikad nije stigla, započinje svoju priču naša sugovornica, koju ćemo za ovu priliku nazvati Nada.

Jedno lice za javnost, drugo za partnericu

Danas je Nada uspješna poduzetnica, samohrana majka dvoje malodobne djece koja, usprkos kalvariji koju je prošla s bivšim partnerom, zrači srećom i snagom. Kako sama kaže, puna je optimizma, očiju uprtih u uspješnu budućnost, no još prije dvije, tri godine sve je bilo sasvim drugačije. Osam godina života provela je u strahu od vrlo nasilnog partnera kojem je i najmanja sitnica bila povod za verbalno ili fizičko maltretiranje. Što je najgore, u tih osam godina Nada je svog partnera uzdržavala jer je bio »slobodni umjetnik« koji nikako nije mogao ili nije želio naći posao.
- To je bilo kao da imate troje djece u kući i niti jedan oslonac. O svemu sam se ja morala brinuti, uzdržavati nas kako god sam znala, a iako sam mu stalno pružala podršku u zamislima o ostvarenju nekakvog uspjeha, upravo su zbog toga najčešće započinjale naše svađe. Kad god bih ga pitala kada misli ustati s kauča i potražiti posao, ispalo bi da ga gnjavim i maltretiram, i uvijek bih vidjela svoga Boga, priča Nada.
Upoznala ga je 1997. u Beču gdje je imala lokal. Privukao ju je svojom ozbiljnošću, šarmom, dobrotom i finoćom, pa Nada nije mogla ni naslutiti kakav se monstrum krije iza tog simpatičnog lica. Prvih nekoliko mjeseci veze sve je bilo u najboljem redu, no onda je počeo pokazivati svoje pravo lice. Kako to i inače biva, ako bi se nekome iz društva požalila na probleme s njim, nitko nije vjerovao da je taj čovjek sposoban učiniti ono za što ga je optuživala.
- Zapravo je imao dva lica, jedno za javnost i drugo za naša četiri zida. Više se i ne sjećam kako je to njegovo maltretiranje počelo, čini mi se da me je znao koji put ošamariti ili me uvrijediti, a kasnije je toga bilo sve češće. Malo mu je trebalo da ga nešto iznervira ili da mu da povod da se napije, pa sam počela shvaćati da ima psihičkih problema. Već tada, dok smo živjeli u Austriji, jednom sam ga napustila i otišla mami u Njemačku, no on me pronašao i počeo svoju predstavu, koju je kasnije sto puta ponovio. Plakao bi, klečao i molio da mu se vratim, da ne zna što mu je bilo, da će se promijeniti, da sam ja njemu sve i da ne zna kako će živjeti bez mene, a ja sam, nažalost, više puta pala na te fore, pripovijeda Nada.
Osim austrijske, i njemačka policija ima najmanje dvije prijave protiv njega zbog zlostavljanja i nanošenja teških tjelesnih ozljeda Nadi, koja se danas ne želi sjećati tih brutalnih detalja svoje prošlosti jer su i dalje prebolni. Koliko se tu zaista radi o psihički poremećenom umu, a ne djelovanju čovjeka u afektu, dovoljno govori činjenica da je jednom prilikom nakon polusatnog premlaćivanja svoje »voljene« bio dovoljno smiren i pribran da joj uzme sav novac iz novčanika i išeta iz stana.

Stotinu šansi, tisuću razočaranja

Svaki put sve se svodilo na isto: nakon takvih bi ekscesa ponizno dolazio plakati i moliti za još jednu šansu. Nada ne može nabrojati koliko mu ih je pružila, no nakon nekoliko dana zatišja njegov bi bijes ponovo eskalirao na njoj i pokućstvu. Srećom uvijek je uspijevala ostati dovoljno pribrana da podnese prijavu policiji zbog čega je zaradio trajni izgon iz Njemačke. Iako je već tada imala priliku izbrisati ga zauvijek iz svog života, tu priliku nije iskoristila, već je ponovo pokleknula pred njegovim molbama da mu se vrati i odselila se k njemu u rodnu Bosnu.
- Danas kad gledam na taj dio prošlosti ne mogu a da si ne kažem »glupačo jedna«, jer su se tada stvari samo još više zakomplicirale i do danas nisu riješene. Tamo sam na njegovoj očevini svojim krvavo zarađenim novcem izgradila kuću da bismo imali normalne uvjete za život. Tada sam ostala trudna, što ga je donekle smirilo, ali još uvijek nije nigdje radio pa sam ja praktički do pred sam porod radila u Njemačkoj. I onda, mjesec dana pred porod, u napadu ludila u noći me istjerao praktički golu i bosu iz kuće, kaže Nada.
Za razliku od njemačkih, institucije Bosne i Hercegovine nisu joj gotovo nikako pomogle, čak dapače, Nada je imala osjećaj da joj se smiju i da su na strani njezinog partnera. Čak i kada je napustila grad te s djecom preselila u Istru i dobila sudsko rješenje da se partneru zabranjuje viđati djecu, još je jednom popustila njegovim preklinjanjima i posjetila ga zajedno s djecom za božićne blagdane. I tada je sve bilo u redu nekoliko dana da bi na Silvestrovo, pod utjecajem alkohola, odveo iz kuće mlađe dijete, pa je ona u strahu za djetetov život morala nazvati policiju. Paradoksalno, oni koji su nju i djecu trebali zaštiti, nevjerojatnih 14 sati su pregovarali s pijanom i agresivnom osobom ne poduzimajući nikakve mjere usprkos tome što je Nada kod sebe imala sudsko rješenje o zabrani pristupa njoj i djeci.
- Ne znam je li sve vrijeme što smo bili zajedno odradio mjesec dana, stalno je živio na mojoj grbači, a ja sam uspjela sagraditi kuću, kupiti četiri automobila i priskrbiti nam sve što nam je trebalo, da bih nakon osam godina morala krenuti od nule. Danas se u Bosni još uvijek vodi spor zbog podjele imovine, što je za mene prestrašno, pogotovo zato što smo moja djeca i ja od tamo pobjegli 2007. praktički praznih ruku i do danas nismo došli do svojih stvari. Vjerujem da ih je već ili uništio ili rasprodao, kaže Nada.

Previše žena trati svoj život

Njezine slutnje nisu uopće bez temelja, jer je naša sugovornica osam godina gledala kako joj manijak uništava uspomene, razbija teško stečen namještaj, dječja kolica ili demolira u potpunosti dječju sobu. Njezina djeca danas nemaju niti jednu igračku za uspomenu na djetinjstvo niti komad odjeće. Preostala im je možda tek poneka slika koju je njihova majka uspjela sakriti pred nasilnim partnerom. Zahvaljujući hrvatskom pravosuđu, koje je također zaprimilo njezine kaznene prijave zbog neprestanih prijetnji telefonom i mobitelom, Nadin je bivši partner trenutačno na odsluženju osmomjesečne zatvorske kazne.
- Život je samo jedan, nema reprize. Zato ga odživite kako treba. Sve nas jako košta neprestano nadati se da će biti bolje pa pružamo bezbrojne šanse da bi nakon godina i godina patnje shvatili da je to bilo uzalud bačeno vrijeme. Žalosno mi je oko sebe gledati tolike mlade, uspješne, inteligentne, prekrasne žene koje svoje živote trate s nekim psihopatom koji ih ne zaslužuje, a zašto, pitam se. Treba samom sebi priznati istinu: želim li živjeti tako do smrti? Ne, ništa nije vrijedno toga. Ako barem jednom osjetite strah od neke osobe ili vas ona vrijeđa, pokupite se i okrenite joj leđa, a ako vam treba pomoć u tome, uvijek ćete ju naći, poručuje Nada.

www.glasistre.hr