Vrijeme prije mog obraćenja bilo je vrijeme neznanja, a i ono što sam znala, bilo je potkopano uglavnom krivim ili barem nedostatnim vjerovanjem.

Tek kasnije sam prvi puta i vidjela Bibliju. Pročitala sam je, ne razumjevši išta od pročitanog, odložila sam je kao dosadnu, povijesnu knjigu

Nikada mi nitko nije govorio o pentekostnoj vjeri, crkvi, o potrebi obraćenja i nanovog rođenja.

Održavala sam one običaje za koje sam znala, kao i ostali ljudi, ali je uvijek ostajala velika praznina u meni.

Osjećala sam da mi nešto nedostaje, no nije mi padalo na pamet da sa mojom vjerom nešto nije u redu. Da sam upućivala svoje molitve krivoj osobi i kucala na kriva vrata.

Prvi puta sam se sastala sa riječi ''Pentekost'' kada sam je pročitala na vratima crkvene zgrade.

Saznavši iz leksikona njezino značenje, ( Pedesetnica, Duhovi, dan kada je Duh Sveti sišao na apostole) ušla sam zainteresirana djelovanjem Duha Svetoga.

Nakon Bogoslužja, neke su me sestre upitale, tko me je pozvao. ''Nitko,'' rekla sam ja. ''Dobro, a tko vam je svjedočio?'' ''Svjedočio''?

Bio je to pojam koji nisam razumjela. Znala sam da se svjedoči na sudu, ali mi nismo niti bili, niti idemo na sud.

Nitko mi nije svjedočio! Nitko me nije doveo.

Nisam imala čak niti jednog člana uže, ni šire obitelji koji bi molio za mene, a još manje, bio obraćen i nanovo rođen.

Kasnije, nakon što sam se bila obratila i već ponešto saznala o Božjoj ljubavi, Njegovom djelovanju i vodstvu Svetog Duha, postala sam sigurna da me je sam Gospodin doveo na to mjesto, ako bi mi pružio priliku da saznam što mi je bilo potrebno da učinim za svoje spasenje

Prihvatila sam Isusovu žrtvu. Prihvatila sam Isusa za svog Spasitelja i Gospoda, i sada sam radosno i iskreno dijete Božje.

U Zajednici često žarko i jednodušno molimo za mnoge još ne spašene ljude.

Ponekad molim sa suzama, razmišljajući o tome, kakva im užasna patnja i vječna odvojenost od Boga predstoji, ukoliko se ne obrate i ne žive po Božjoj riječi.

Prolazi me jeza kada pomislim da sam i ja mogla biti tamo vani, u svijetu, živeći u zabludi misleći da sam dijete Božje. Sada sam uvidjela da su se vjerna djeca Božja, kao i ja danas, molila za spasenje njima sasvim nepoznatih duša.

Te molitve su došle do Božjeg prijestolja i Gospodin je kao odgovor na njih mene poslao i dao mi priliku da se obratim.

Znači, ipak je netko i za mene molio!

Hvala svim moliocima koji nesebično molitvenom žrtvom kleče pred Gospodom, kao zagovornici za njima sasvim nepoznate ljude.

Kako je vrijeme prolazilo, tako je rasla moja želja da što više ljudi čuje Radosnu vijest; da im se ne dogodi kao meni, da im nitko ne posvjedoči i govori o Isusovoj ljubavi.

U jednoj molitvi, iznenada mi bljesne umom sjećanje na događaj od prije oko trideset pet godina.

U to vrijeme su se moje dvije tetke i sestra nalazile u Austriji, u kampu za izbjeglice.

Pružila mi se mogućnost da dobijem putovnicu i da ih posjetim, a pretpostavljala sam da ću imati priliku za neki posao, kako bih nešto zaradila u tom teškom vremenu.

Zaista sam otputovala, dnevno ponešto zaradila i na kraju mog boravka u Satenu, tetke i sestra su mi darovale nešto od odjeće koje su tamo dobile, jer su prebjegli bez igdje ičega.

Između ostalih odjevnih predmeta bila je jedna jako lijepa kućna haljina, šivana u japanskom stilu (kimono). Dugo sam je i rado nosila, jer je stvarno bila nešto posebno.

Kada sam je prvi puta obukla, stavila sam ruke u džepove.

Nešto je zašuškalo pod mojim prstima.

U ono se doba znalo u tako poklonjenim odjevnim predmetima naći neka, pa čak i krupna novčanica, koju su darovatelji htjeli izravno dati onima koji se pokažu potrebnima takvih odjevnih predmeta.

Izvadila sam ruku iz džepa i vidjela papirić na kojemu je pisalo ime i adresa darovatelja i to na engleskom jeziku.

Za divno čudo, nisam bila razočarana što to nisu dolari, već sam se obradovala. Odmah sam odlučila da ću se zahvaliti darovateljici.

Mojim oskudnim školskim znanjem engleskog jezika, poduprtim riječima iz rječnika, zahvalila sam se i poslala pismo u Ameriku.

Uskoro sam dobila odgovor i tako se razvilo dopisivanje. Ona je razumjela što sam ja natucala, a ja sam pomoću rječnika čitala njezina pisma.

U pismima mi je mnogo pisala o Gospodu i svojoj vjeri, kao i o svojim kćerima koje, kako je pisala, još nisu obraćene.

Nisam shvaćala što to znači – biti obraćen, pa nisam o tome više niti razmišljala.

U svakom je listu pisala da se moli za mene. Nikada mi nije pisala u koju crkvu ide i koje je vjere, a ja sam pretpostavljala da je to katolička vjera.

Jednog sam dana dobila pismo od njezine kćeri sa viješću da je umrla.

To je bilo tako davno i ja sam sve to potpuno zaboravila. Stara se kućna haljina razderala i sve je palo u  zaborav, do ovog trena na molitvi. Razmišljala sam: zar se nije ona molila za mene? Zar nije pisala da se njezine kćeri još nisu obratile? Bio je kriv nedostatak mojega poznavanja vjere, što nisam prepoznala da je ona bila nanovo rođeno dijete Božje. Ona mi je svjedočila, ali ja sam to previdjela zbog nedovoljnog znanja jezika!

Bila sam sretna jer sam vidjela da je Bog već tako davno slao svoje glasnike kako bi me doveo u svoju obitelj i spasio za Vječni život.

Zahvalna sam Gospodu što nije odustao i prestao me pozivati; što me nije prestao čekati i pružio mi novu priliku.

Sada sam tako radosna što vidim koliko se Gospod brine za nas. On je stvarno dobar Pastir koji skuplja svoje ovčice koje lutaju svijetom i ne nalaze ni mir ni radost.

On je Pastir koji vodi svoje stado, kako David kaže, na bistru vodu i sočnu pašu. Uvjerila sam se da je stvarnost, da nam On prostire obilnu trpezu.

Mogu iz iskustva reći da se moja čaša prelijeva.

Idem iz blagoslova u blagoslov. Imam osjetno vodstvo Svetog Duha i to ne samo u duhovnim, već i ovozemaljskim stvarima.

Što više rastem u vjeri, to više doživljavam da je Kristovo Evanđelje zaista Radosna vijest.

Bila sam malo tužna i kao zapostavljena dok sam živjela u uvjerenju da se za mene nije imao tko moliti.

Isto sam tako bila tužna što mi nitko nikada nije svjedočio o toj silnoj Božjoj ljubavi za nas i osobno za mene.

Sada vidim da sam bila u zabludi.

Mnogo se je sestara i braće molilo za moje spasenje i ako nisu izgovarali baš moje ime.

Gospod ih je uslišao i On me je imenom pozvao.

Gospod je stavio i sestri iz Amerike na srce da mi svjedoči i ona je učinila što je mogla.

Kada je došlo određeno vrijeme, Gospodin je odredio kraj mojem lutanju. On me je doveo u Zajednicu u kojoj sam saznala sve potrebno. On me je vodio do pokajanja i obraćenja. Gospodin me je zasadio u plodnu zemlju kraj vode tekućice da mogu pustiti duboko korijenje , piti Živu vodu i jesti Kruh života. Neću dozvoliti da me išta odvoji od Njega, živog Boga!