STARA SIROTINJA I NOVI BOGATAŠI

Od kad znam za sebe bila sam svjesna da moram i trebam raditi. Prvi novac sam zaradila kad sam imala 6 godina i otada nisam stala. U osnovnoj školi sam svako ljeto zaradila svoje knjige i odjeću za slijedeći razred.

Odrasla sam na tržnici. Dizala sam se u 3 sata, stizala zorom na tržnicu i prije škole već rasprodala svoje blago.

Prodavala sam: visibabe, drijenak, kukurijek, zatim bi došle ljubičice, ciklame i ostalo šumsko i poljsko cviječe (tada to nisu bile "zaštićene vrste" - iako i danas mislim da ih sitna prodaja nije ugrozila, ali benzinske pare i ostali otrovi bačeni u prirodu, jesu - no, trovanje i ubijanje prirode još nije zabranjeno nijednim državnim dekretom koji bi se provodio) .

Zatim su slijedile divlje jagode mirisne i crvene koje sam ponekad prodavala od praga do praga.

Potom je stizala sezona gljiva, za mene vrlo plodno razdoblje. Još ponekad sanjam mokru šumu poslije kiše, kapi se u slapu ruše s mokrih grana na mene, ali ja se ne osvrćem, provlačim se u potrazi za sjajnim bijelim, žutim, smeđim i rujastim klobucima. Ponekad u snu nađem ogromnu površinu posutu gljivama i budim se ushićena nenadanom srećom, ustvari to je regresivno sjećanje na rijetke prilike kad bih na jednom mjestu napunila košaru koja je bila veća od mene.

Prodavala sam kuhane kukuruze pred mjesnom tvornicom radnicima koji su umorni od osmosatnog 'rmbanja zahvalno prihvaćali vrele klipove.

Poslije sam prodavala na istom mjestu šljive, kruške, jabuke.

Ljeto je bilo bogato kupinama, a jesen šipkom i pečurkama. Sve je za mene bio izvor zarade. Izgrebanih ruku sam pisala voje zadaće i sanjala jedan bolji svijet.Bila sam odličan đak iako ne znam kako, jer ja za učenje nisam imala vremena.

U srednjoj školi sam dobila nekoliko vrijednih literarnih nagrada; između ostalih i besplatno putovanje u tadašnji SSSR koji je tek polako otvarao granice prvim strancima. Ja sam, pratila našu glumicu Ninu Eraka da bi ona odnijela pozivno pismo našeg ZKM-a ruskom dramaturgu Kuznjecovu (Ljetnije kanjikuli - Ljetni praznici) u Boljšoj teatar, gdje sam popila jedinu kvalitetnu kavu na cijelom putu. Mene je to zapalo jer sam jedina u grupi dobro govorila Ruski.

Po povratku s tog iznenadnog i fascinantnog putovanja sam nastavila prati tuđe prozore, čuvati tuđu djecu i pokušavajući završiti srednju školu.

Za vrijeme studija sam često radila i po dva posla. Kad bih tražila potpise u index, nerijetko bi mi profesori rekli: "kolegice, ja vas prvi put vidim". Znala sam cijelu noć prati čaše u Esplanadi, a ujutro grozničavo u tramvaju listati knjigu, skriptu ili dobar šalabahter izlazeći tako na ispit za ispitom. Kad se dovršavao današnji hotel Westin bila sam presretna što sam dobila posao, jer je to bilo na duže vrijeme. Zaradila sam upalu jajnika i bubrega na propuhu nezatvorenih holova, a novac smo svi čekali šest (6) dugih mjeseci.Prodavala sam ja i tramvaj karte na prijelazu zagrebačkog ZET-a na automatizaciju. Godine na Student servisu bi mi dobro došle u radnoj knjižici.

Nadala sam se stalno kako će jednog dana biti bolje, kako će barem mojoj djeci biti bolje.

Pretvorba i privatizacija su me munjevito katapultirale opet na samu marginu preživljavanja.U najgoroj životnoj dobi sam ostala bez posla i zgurana u mizernu mirovinu, toliko mizernu da se sramim glasno izgovoriti brojku.

Moja djeca su svako ljeto u srednjoj školi radila, a željela sam za njih, manje mukotrpno djetinjstvo.

Moj sin koji već ima svoje dijete, još nema stalan posao, produžuju mu ugovor tri po tri mjeseca, a vrijedan je. Radio je svašta dok nije dobio i taj lančano produžavajući posao (od vremena kada je ovaj članak napisan, moj sin je dobio i drugo dijete, a više i ne brojimo koliko puta je ostao bez posla, koliko privremenih i povremenih poslova je radio - a ima zlatne ruke i puno znanja...no, ako poslodavac može izigrati zakon, dijeliti otkaze svako malo, da bi ubrzo zaposlio nekoga novoga i dobio novi poticaj za "zapošljavanje"..., on će to činiti sve dok mu to sustav dozvoljava) .

Srednja kćer je možda imala sreće i dobila stalan posao, ali uz troje djece radi i studira, a njezin muž je kao i moj sin, češće bez posla, nego zaposlen.

Najmlađa je redovni student, ali cijelo vrijeme radi.

Ja od moje mirovine ne mogu preživjeti, ne mogu ni od svoje djece nešto očekivati, samo tužno gledam kako se krug zatvara. Kakogod meni moji nisu mogli pomoći, tako ni ja svojoj djeci ne mogu pomoći. Još dvije godine trebam otplaćivati stambeni kredit, a rata mi je, pogađate kudikamo veća od mirovine. Lako se može dogoditi, da ostanem bez stana, jer postaje sve teže.

Velika vijest je da sam konačno otplatila stan, ali ne pitajte me kako...

Nije ovo jadikovka, ovo je samo tužna kronologija koja se poput genetskog nasljeđa prenosi s pokoljenja na pokoljenje. A učila sam ih poštenju, danas kraj novih grabežljivaca bojim se da sam ih onesposobila za život. Hoće li zbilja morati ponoviti Sizifovski put kojim ja još uvjek idem?

Ne vjerujem u to da su neki ljudi bolji od drugih i da zaslužuju više nego što mogu potrošiti u pet (5) života. Ne vjerujem novoj vrsti grabežljivaca ni nemoralnim političarima.

Za sebe jedva da mogu više išta tražiti, ali za svoju djecu želim bolji, pošteniji i pravedniji svijet. Zar je to previše?

S tugom zatvaram ovaj krug.

Osjećam se kao da mi je netko ukrao život!

Pozdravlja vas "djevojčica s ljubičicama!"