Gledam te, kako spavaš pored mene..Umoran od napornog dana, i nošenja svega što jedan otac i partner može nositi..

Mahinalno, u snu si se primakao meni, i prebacio ruku preko moga tijela.

Ona nijema, topla gesta, koja i kroz san govori: "To je moje..To je dio mene..To ne dam nikome.."

Smiješim se.. I vraćam se u prošlost..

Ja sam bila djevojka, mlada, puna hormona, ti tek za mene dječarac, dvije godine mlađi.. Ali si odmah znao da sam to ja.. Ja tada još nisam..

Bio si mršav, tanak, gotovo neugledan, ali tvoje veliko srce je nadjačalo sve vanjsko što je odvlačilo.. Krenuh sa tobom da napravim nekog frajera ljubomornim..Starijeg od mene..Nisam mu bila ni u peti.. A ti sretan što si s mnom ko malo dijete..

Sjećaš li se kako si me pratio kući, uvečer, u moje naselje?

Onda su bile moderne one momačke bande, grupirane po dijelovima grada. Ni ja ni ti nismo znali da će te dečki koji su te nešto htjeli sa strane pitati, napasti, sa željom da te bukvalno ubiju, samo zato što si rekao da nisi iz njihovog dijela grada?

Počeli su trčati za tobom, ti si bio brži, ali jedan te je gotovo dostigao. Podmetnula sam mu nogu, pao je, a ti si otrčao u moj ulaz. To je bio vođa bande..Bijesno mi je rekao da sam gotova, da bolje da me nema, no, mene nije bilo briga. Bitno je da si ti utekao..

Svi su potrčali za tobom, čak u zgradu gdje sam živjela, ali te nisu našli. Otišli su kući..

Uđem u stan, kad ono, moja mama ti zavija glavu, jer su te bokserom uspjeli udariti u tjeme..

Pozvala me je u stranu i rekla:"Zar ne vidiš da je ovo onaj pravi?"

Odmahnula sam rukom..

Nismo dugo hodali. Nisam imala srca da te vučem za nos.. Bio si predobar i iskren.. A i ja nisam osjećala ljubav kakvu sam trebala osjećati..

Prekinuli smo. Nije mi bilo lako..

A ti si godinama čekao svoj trenutak..

Da ja prođem sve moje ljubavi koje nisu istinske, sve moje boli i povređenosti, da bi.. Se vidjeli nakon dugo godina opet..

Kad sam vidjela tvoja široka ramena, pomislila sam samo jedno:

"To su ramena na koja se mogu osloniti. To će biti otac moje djece.."

I ponovo smo krenuli..

Ovaj put do kraja.. Dok nas smrt, a ne život ne rastavi..

Ti si uvijek bio tako realan, čvrst,  čista zemlja..Ja ono nebo sa oblacima, i vjetar koji ih raznosi.. Ali itekako čvrsta, kada se udružimo..

Sjećaš se?

Toliko puta si me ostavljao u tišini, kada sam je trebala, nikad ne remeteći moje želje.

I rat nas je zakačio..I noći u podrumima, i rođenje našeg prvog sina u tom ratnom vihoru..

Sve smo to zajedno prolazili.. Kad je Juraj imao dva tjedna, što smo znali ja i ti o bebama i njihovim problemima?

Juraj je počeo plakati, bile su uzbune, ali nije od toga.. Nije prestajao. Nismo mogli od granata do ambulante, pa smo se mijenjali..Do pola noći si ga nosio ti, od pola noći ja..Malo bi ga to smirivalo.. idući dan smo nazvali ambulantu, rekoše..moramo doći..

Nekim čudom smo uspjeli, mali Jurica je imao upalu uha..

I tako..Rodila se leonora, naša prva curica..Ah..što si bio ponosan..

Ali, redale su se i turneje u kazalištu, gdje sam radila.. Jednom sam morala otići na deset dana  u Pulu, dotada nisi znao ni kuhati ni pelene mijenjati..Ne pampersice..Još su bile platnene..

Sve si hrabro napravio.. Po receptima im kuhao, pelene prvo ispirao, pa nakvasio, pa onda tek stavljao u perilicu..

Rodila se Ivana..Tada sam shvatila da moram učiniti nešto što možda nije trebalo, ali.. Nisam mogla djecu ostavljati da se brinu sami o sebi dok mi radimo oboje..

Ostavila sam divan, stalni posao pjevačice u operi, i odlučila se da budem samo majka djeci, dok su malena, dok me cijelu, do kraja trebaju..

Mislila sam..Ti imaš dobru plaću, otići ćemo negdje izvan grada, radit ću u bašti, doprinositi za hranu..

Rodio se i Mislav..

Moje tijelo se savijalo, radilo, trošilo, ali nikad o tome nisam razmišljala..

Ti si šutke zbrajao račune, mozgao kako da svima ugodiš, ja sam radila svoje..

Vremenom život umori..Pa počneš razmišljati, ima li nešto više od samog sabiranja, borbe, briga, zbrajanja..tražiš onu duhovnu stranu.. A ti nisi stigao o tome razmišljati..

Pa sam se pitala, da li si ti moja srodna duša?

Zapravo, pitala sam sebe, a ne tebe..

Djeca su odrasla, i još uvijek, nisam te to stigla pitati..

I počnem tražiti, bar fiktivno, biće, koje bi možda imalo još onaj dio kojeg ti (tako sam mislila) nemaš..

Ne tjelesan dio..Moje tijelo je bilo samo u tvojim rukama, otkad si mi rekao Da.. i ni u čijim više.. Tako će i ostati..

Ali počela sam tražiti to nešto, u nekome, makar samo na trenutak da osjetim tu divnu puninu punine..

Pisala sam pjesme, nekoj duši, uzdizala ljubav, dok si ti strpljivo i dalje razvozio djecu, grlio me kad god si mogao, govoreći.."Stara moja, još si lijepa..Za mene najljepša i jedina..."

Moje tijelo načele su godine i brige. I znam da nije kao kad smo se vidjeli prvi puta, u kino klubu, gdje smo se upoznali..

Ali ti to ne vidiš..Ti i dalje voliš ono moje, razgolićenu moju dušu iznutra, sa brdom nedostataka..

Da..pisala sam pjesme, o nekoj srodnosti, duši, koja me nije gledala kao ti..

Bolna spoznaja da to nije to, gotovo da mi nije dala da shvatim u momentu što sam ja to tražila? I zašto?

Sada shvaćam: i to je bila lekcija moje duše, da konačno naučim: srodnost nije nešto o čemu se pjesme pišu..

Srodnost je upravo ovo, što sa tobom imam, dok si prebacio ruku preko moga tijela..

Ima li srodnijega bića od tebe, koji me u svakom trenutku želiš i voliš, i kad čupava izađem iz kreveta, bosa, kad bauljam po kuhinji, tražeći upaljač  da pristavim kavu?

Ima li veće srodnosti, nego tvoja beskrajna strpljivost, kada me žuta minuta uhvati, i nemam volje ni da ustanem, a kamoli ti ispeglam košulju, a ti raširiš dasku, poljubiš me, i ispeglaš je sam?

Ti poštuješ moje majčinstvo, ženu u meni, ali i dijete u meni, koje još neki ožiljci ponekad zabole..

Da.. naučila sam ponovo ono što sam trebala..Ti si tu.. Voliš me..uvijek i bezuvjetno..

I ja sam tu..I ja te volim..Hvala ti.!!

Još malo, pa ćemo slaviti srebrni pir..Nije to tako ni loše.. Zapravo, samo jedan trijumf žrtve i strpljivosti, koju samo istinska ljubav može podnijeti..