Ponedjeljak, 03 Ožujak 2008

Domsko dijete, knjigoveža, kuhar, bivši alkoholičar… Zoro je primjer kako se čovjek može vratiti na pravi put te, iako i sam potrebit, ujedno pomagati najpotrebnijima.

«Rođen sam prije 46 godina u Rijeci. Oca nikada nisam upoznao, majka ga je znala sakriti od mene. Zbog problema s ponašanjem još u osnovnoj školi, izbačen sam iz škole i nije mi bilo dozvoljeno upisati neku drugu. Stoga me majka smjestila u dom za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi na Cresu a potom i Centar za odgoj i obrazovanje u Rijeci gdje sam nekako završio školovanje za knjigovežu. No, s obzirom da od toga nikada nije bilo kruha, prekvalificirao sam se za kuhara. Ujutro sam radio, poslijepodne sam učio, a navečer pohađao večernju školu. Radno mjesto kuhara sam prvo dobio 1981. godine u Crikvenici, a potom i 1985. godine u bolnici u Kraljevici.

Te iste godine počeo sam pomalo piti alkohol. Od čašice-dvije svaki dan, pa svakodnevno sve više. U Kraljevici sam bio sam, obitelj nisam zasnovao, prijatelja nisam imao, oko mene su bili sve stariji ljudi koji su me ignorirali. Sve to je doprinijelo da postanem alkoholičar. Poslije četiri godine poslovno sam premješten u riječku bolnicu gdje sam zbog alkohola dobivao česte ukore poslodavca, što je u meni proizvelo inat da nastavim i dalje piti. Na žalost, kao alkoholičaru nitko mi ništa nije vjerovao, čak i kada sam govorio istinu. Zato, ne čudi što sam ubrzo dobio otkaz i završio na bolovanju. Pristao sam na odvikavanje od te ovisnosti u Psihijatrijskoj bolnici na Rabu. Tamo mi je otkriveno i da imam tuberkulozu zbog čega sam morao dnevno piti do 17 tableta, i to natašte ujutro.

Kažu da nije sve zlo za zlo, jer zahvaljujući toj terapiji alkohol me više nije privlačio, a i tako mi se organizam prilično očistio. Prije toga, čim bi ugledao bocu, ona bi već bila ispijena. Da sam htio piti, cugu sam tamo uvijek mogao nekako nabaviti. Uostalom, imao sam mogućnosti odlaziti u grad, istina, pješačeći pet kilometara, ali odlučio sam da više time neću škoditi sebi. Na Rabu sam proveo punih šest mjeseci, od veljače do kolovoza 2001. godine, a potom sam prešao u KBC na Sušaku gdje odležah tri tjedna zbog TBC-a. Najviše sam brinuo da ne propustim piti terapiju zbog velike količine lijekova.

Evo, već sedam godina ne pijem, jer sve se može kad se hoće. Idući izazov mi je da ostavim cigarete i kavu. Čovjek je spreman okrenuti ploču u svome životu onda kada zagusti u životu, kao što je meni zagustilo s prekomjernim opijanjem i bolešću. Mnogima život još nije došao u pitanje pa ne razmišljaju da se ostave svoje ovisnosti.

Od 2000. godine ne radim, zakonski mi nisu smjeli dati otkaz tako lako, ali ne razmišljam o sudskoj tužbi. Od otvaranja Kuće utočišta koju vode Sestre Milosrdnice u Rijeci, tamo pomažem gotovo svaki dan, čak i vikendom. S obzirom da sam korisnik pučke kuhinje, ovdje dolazim jer me pomaganje drugima u potrebi ispunjava, zadovoljan sam što mogu biti nekako koristan. U ovim godinama teško da bi me netko više zaposlio, ali ne odustajem.»

Zoro

Prijašnje kolumne:

- «Svatko može pružiti osmijeh i stisnuti ruku»
- Nemojte dopustiti da se ovo malo svjetlo ugasi
- Pomozimo «gubavcima naših dana»!