Postoje karizmatični ljudi.
Oni koji u sebi nose neku neizrecivu privlačnost, zrače energiju oko sebe.
Što više energije odašilju, to atraktivnije djeluju..
Poput svijeće koja svijetli sasvim malo, ali jako primjetno, intenzivnije od drugih svijeća iste vrste.

Zanimljivo je da je snaga privlačnosti o kojoj govorim neovisna o interesima, dobima i osjećajima.
Takvi ljudi zrače neku ugodnu toplinu i sigurnost, nerijetko i mir, čak i onda kada su i sami nemirni.
Kao bistrom izvoru za okrepu umornih, uvijek im netko navrati da bi se osvježio i napojio.
Svaki susret s tim izvorom, s tim čovjekom je dar.
Iako rijetko kad to itko vidi i osjeti tako.

Izvor znači neprestano obnavljanje.
I obnavlja se sam po sebi.
Tako da nikada ne može biti do kraja isrcpljen.
Iako se ponekad dogodi da oslabi i snaga samoga izvora.

Zamisli čovjeka koji se iz dana u dan bori sa svojim malim i velikim mukama.
I nikada nikome ne otvara taj dio sebe, jer zna da sam sebi najbolje može pomoći.
I uvijek uspijeva.

Onaj koji promatra jednog takvog karizmatika i osvježava se nesvjesno u tom čovjeku i susretu s njim, u pravilu nema pojma o njegovim jadima. Osjeti samo neku neobjašnjivu privlačnost.
Jednostavno dođe, napije se i ode.
A izvor mu jednostavno dozvoli da dođe, da se napije i da ode.
Uvijek ima.
I uvijek mu se iznova vraćaju oni koje je jednom privukao.
Uvijek iznova dolaze.
Piju kao ludi.
Opijaju se.
Grabe svojim prljavim rukama kroz kristalnobistru vodu, divlje i pohlepno.
Poput ovisnika gonjenih nemirima.
Uzimaju.
Prosipajući upravo ono najdragocjenije.
Ali i toga ima uvijek. I uvijek dovoljno.

Sve do jednom.

Dok biće koje svijetli ne izgubi svoju toplu auru.
Izblijedi.
I izgubi se u maglenim aurama pohlepnih.

Tišina zavlada kada se gladni nasite i slabi ojačaju. A onemoćalo tijelo karizmatika ostane samo i napušteno.
Putnici putuju dalje.
Ne obaziru se prolaznici.
Mnogi zaneseni novootkrivenim atrakcijama.
S pogledima upravljenim ka nekim novim zvijezdama.

Sada već oslabljeno biće egzistira dalje.
Oporavlja se polako.
Otkrivajući ipak novu snagu.
U svojim ranama.

I sve dalje nekako teče.
A ništa više nije kao nekada.

Jer tko još želi piti sa onečišćenog izvora?

Čovjeku koji zrači i svijetli trebaju ljudi koji u sebi nose barem jedan mali djelić sposobnosti darovanja energije.
Bez pohlepe i sebičnosti, izvor se obnavlja stostruko brže, nego u vremenima kada i sam ne prima energiju, snagu, podršku od drugih ljudi.

Iznova regeneriranom izvoru, iznova navale dolaziti putnici, prolaznici, bjegunci, površna poznanstva ili paraziti koji se na lopovski način predstavljaju kao prijatelji.
S njima naviru izmišljotine.
Nebitne gluposti.
Pa uzimaju.
Crpe.
Nemilosrdno.

Ipak, čovjek-izvor, ponovo snažan, ponovo obnovljen, naučio je.
Sumnju.
I nepovjerljivost.
I kako se obraniti bez borbe.
Kako se kome i koliko darovati.

Tada se sami po sebi proberu pohlepnici.
Odlazeći razočarani i ljuti.
U samoodabranom otrovu.

Ponekad se dogodi da budu otjerani i oni koji to ne zaslužuju.
Kada izvor to osjeti, on tada zamoli za oprost.
Potrudi se da obnovi.
Da iscijeli.

I sebe.
I one koji se u njemu napajaju.