Glasine da se na samotnoj makadamskoj cesti što spaja gradove Chersterton i Liberty i prolazi usnulim krajolikom sjeverne Indijane pojavljuje ženska prikaza bez lica - potaknule su niz događaja, neobičnih i istodobno gotovo komičnih. Studentica iz toga kraja, Debora Koss, pratila je cijelu priču. Njezin je prvi zaključak bio da duh nije mogao odabrati jezovitije mjesto za svje sumanuto tumaranje i zapomaganje. Ta seoska cesta siječe gustu, zlokobnu šumu s krošnjama i isprepletenim u mračni svod nad zemljanim putom. U šumi je zapušten, sumoran ribnjak, opkoljen močvarom.
Priče o sablastima rijetko izazivaju takvu uznemirenost stanovništva ili nasilne strasti kao što su izazvale u Porter Countyju, ali sveopća radoznalost, živa u svim povijesnim razdobljima, i danas je nezasitna kad je riječ o njima.....
(Arthur C. Clarke)
Dugo već sam svjesna činjenice da život poslije života postoji i nastavlja se. Te činjenice postala sam svjesna nakon mnogih situacija nakon majčine i sestrine smrti kada sam prilično jasno imala kontakt sa njihovim dušama, međutim, kao malom djetetu teško mi je bilo objasniti što je to zapravo što mi se događa, da li je to plod moje mašte, tek puki san, ili stvarnost......?
Ovo je jedan od događaja koji se zbio nedavno, u šumama u okolici Gline, kraju koji je poharan ratom.
Bilo je rano proljeće. Zakazala sam oko podneva sastanak sa gospodinom koji živi skoro sam na vrhu jednog planinskog brežuljka u šumama oko Gline. Gospodin je invalid, stradao je u prometnoj nesreći u kojoj je izgubio ženu i dvoje djece. Nakon povratka iz inozemstva odlučio je kupiti cijelo brdo u kojem je bilo selo u kojem se rodio i na vrhu brda izgraditi kuću. Cijeli kraj je toliko jezovit čak i u pola bijelog dana, da rijetki mogu naći put od prve, a i ja sam sam nekoliko puta tražila pomoć seoskog vodiča da me dovedu do njegove kuće.
Ovog puta zamolila sam da on dođe do mog ureda, kako bih izbjegla traženje tuđe pomoći međutim neposredno prije dogovorenog vremena nazvao me i zamolio za odgodu sastanka za kasnije i to za negdje oko 16 sati, i da ako mogu dođem ja do njega jer mu nije dobro.
Sasvim slučajno moj sin me zamolio da ide sa mnom, s obzirom da se oko 17 sati već smračivalo, da mi je do Gline trebalo više od sat vremena vožnje, zatim do mjesta gdje je stranka živjela još sat, a isto toliko nazad i nije želio da idem sama. Krenuli smo veselo, raspoloženo razgovorljivi, nagađajući da što je moglo tog gospodina natjerati da sagradi kuću u tako jezivom kraju.
S glavne ceste, skreće se desno, asfaltiranom cestom, šumom prema vrhu brda. S lijeve i desne strane napuštene kuće, kad sam išla po danu, kuće su bile bez prozora i vrata, nigdje se nije mogao vidjeti ni jedan čovjek. Međutim tog dana, prvo što nas je osvijetlilo bio je ogroman pun Mjesec koji je doslovce nadvio cijelu planinu, a potom smo prolazili cestom a i s lijeve i desne strane je bilo svjetlosti, unatoč činjenici da su kuće napuštene, međutim pomislili smo da je to stoga što su ljudi preko dana na poslu, a navečer u kućama pa ih ja možda preko dana nisam vidjela.
Nakon jednosatne vožnje, tijekom koje smo već oboje bilo dobrano neraspoloženi, mobitel nije imao signala od kada smo skrenuli na tu cestu, došli smo do skretanja prema kući moje stranke i počeli se penjati uz brdo šumskim makadamom. S obje strane ceste napuštene kuće, drveće je svoje krošnje nadvilo do ceste, i očigledno je bilo da već godinama ovuda ljudska noga nije kročila. Puno puta mi je sin spomenuo da je najbolje da se vratimo, međutim, kad sam već bila tako blizu nisam željela odustati. Već nadomak kuće (vidjelo se svjetlo na vrhu brijega ali se od mraka nije vidio put kojim treba ići) došli smo do dva poljska skretanja i nismo znali kamo. Odlučili smo se za jedan od njih. Mrkla noć, nigdje žive duše, osim Mjeseca koji je izgledao kao veliki narandžasti tanjur i natkrilio je cijelu planinu. Napuštene kuće, prazne, bez prozora, zjape, oko nas crnilo, a mi došli do kraja puta i ne znamo kuda.
Odjednom, u kući ispred nas upalila se svjetla u kući, oko kuće, a na prozor izašla neka "spodoba". Rekla bih da je žena, no imala je preko glavu maramu, i nije joj se vidjelo lice. Stajala je na prozoru i klimala glavom, nerazumljivo gestikulirajući. Izašla sam iz auta i upitah; "možete li mi molim vas reći kako da dođem do gospodina ......?".
Ništa, samo neki nerazumljivi glasovi, i klatarenje osobe na prozoru, no ja sam bila uporna pa sam upitala još jednom isto pitanje. Sin je vidio da se događa nešto čudno pa je i on izašao iz auta i slušao mene gdje pitam osobu isto pitanje. No nisam čula odgovor, samo smo vidjeli siluetu osobe kako stoji na prozoru i nešto nerazumljivo govori. Sin je samo tiho rekao; "mama, sjedaj i auto i makni se odavde."
Tako smo i napravili i krenuli putem nazad. Kuća pokraj koje smo prošli prije nekoliko minuta, a bila je ispod ove gdje smo stali, sada je također bila osvijetljena. U njoj se vidjela osoba za stolom, kako premeće oružje.
Ne trebam vam pričati koji osjećaj straha sam proživjela, sin također. Više nismo ni pokušali doći do kuće od moje stranke, već smo se okrenuli i pošli prema Zagrebu. Na samom izlazu iz poljske ceste na asfaltiranu iz daljine smo vidjeli svjetla od tri auta kako idu jedan za drugim. Sin mi kaže; "kud ovi ljudi idu sad po ovakvoj noći, zar nije previše jezivo, daj skloni se i vozi polako dok prođu."
Vozili smo se više od petnaest minuta, a nismo se susreli s autima koje smo vidjeli i čija svjetla su nas zaslijepila. Zapravo, nismo uopće susreli ni jedno auto, a nema druge ceste za skretanje....
Na povratku smo gledali u Mjesec kako je svjetlošću obasjao šumu koja je bila tolika duboka i mračna da je izgledala kao sami mrak. Odjednom u daljini se vidjela velika vatra. "Požar" kaže sin. "Šta li to tako gori, da je tako velika vatra. Pa gori cijela šuma".
Vatra je bila toliko velika da je obasjala cijelu sredinu šume, a mi smo očekivali da će se odnekud pojaviti vatrogasna kola. Upalili smo radio da čujemo što se dogodilo. Pet minuta poslije, okrenuli smo glavu, da vidimo kako požar napreduje, no vatre više nije bilo...a ni nikakvih vijesti o bilo kakvom požaru u tom kraju.....
Noga mi je drhtala na gasu, sin je cijelo vrijeme ponavljao; "obećaj da više nikada nećeš ovdje doći, da nikad nećeš ići ovdje sama".
Mobiteli su proradili u podnožju planine, na spajanju planinske ceste sa cestom za Zagreb....
Istog treba nazvala me stranka, da me pita zašto nisam došla, jer kaže vidio je moje auto blizu kuće, i samo mi je par minuta trebalo da dođenjm do njega. Kako mi je bilo veoma važno da s njim dogovorim posao, ipak sam dogovorila da dođem ujutro do njega.
Sutradan, oko 9 sati ujutro, prolazeći asfaltiranom cestom gdje je jučer bilo svjetlosti na prozorima, ni jedna kuća nije imala prozora, ni vrata, sve su bile prazne. A putem do njegove kuće, kuća na čijem prozoru je bila ona spodoba bila je napuštena i zarasla u korov.....
Pričala sam o tome sa ljudima koji se bave ovim dijelom zagonetki, i dušama, i moj prijatelj je bio toliko zaintrigiran da je odlučio da idući puta ide također tamo da bi možda proživio jednako iskustvo. Dugo nisam o tome presala razmišljati, i veoma me je kopkalo što se to dogadjalo.
Pretraživala sam stranice na internetu, dnevne vijesti iz perioda za vrijeme rata i pronašla da je kuća na čijem sam prozoru vidjela onu osobu, napuštena, da je u njoj živjela majka sa dvije kćeri, i sve tri su bile ubijene na kućnom pragu za vrijeme rata..... Imala sam takav čudan osjećaj, kao da taj kraj po noći živi, i da sve te mrtve duše žive dalje svoj život.....