U jednoj se propovijedi propovjednik dotakao svjedočanstva neke djevojke, koja je na Filipinima doživjela havariju. Morska struja ju je odnijela daleko u Kinesko more. Držeći se samo za neku dasku razbijenog čamca, tri je dana plutala morem.

U trenu očaja i beznađa, sjetila se kako joj je majka pričala da se zaljubila u Isusa, koji je sada njezin Spasitelj.

Ma da joj je tada to izgledalo nevjerojatnim i smiješnim, pomislila je da taj isti Isus može biti u ovom trenu i njezin Spasitelj.

U svom bunilu, vidjela je lik za koji je zaključila da je anđeo, koji ju je pozivao da preda svoj život Isusu. Ona je bila spremna da jedan dio, jedan postotak svoga života preda Isusu u zamjenu za spasenje, ali cio svoj život nije bila spremna predati Isusu.

Kinesko more obiluje morskim psima i već su počeli kružiti oko nje. Što je situacija postajala opasnijom, bila je spremnija predati se Isusu. Počela je tražiti njegovu pomoć, zazivajući: “Ako mi sada pomogneš i spasiš me, svima ću svjedočiti o Tebi i što si učinio za mene!” Zaista, pomoć je stigla i to u obliku broda, koji se iz posve nepoznatog razloga, izvan svog plovnog puta našao na tom mjestu. Jedan mladi mornar dobacio je djevojci pojas za spašavanje i izvukao je iz mora i ispred ralja morskih pasa.

Kada se djevojka sva sretna počela zahvaljivati mornaru, ovaj je rekao da se zahvali Bogu, jer samo On zna kako se to spašavanje dogodilo. Mladić je bio kršćanin i vjerovao je da Bog čini čuda.

Svi smo slušali ovo svjedočanstvo ALI JA SAM ČULA, negdje daleko u svom sjećanju, samu sebe kako izgovaram iste riječi:

“Ako mi sada pomogneš i spasiš me, svima ću svjedočiti o Tebi i što si učinio za mene!”

Bilo je to potkraj drugog svjetskog rata. Moja obitelj je živjela u srednjoj Njemačkoj, dok sam ja još ostala u Poljskoj, gdje smo prije živjeli, kako bih završila školsku godinu i maturirala.

Iznenada se gradom počela širiti vijest da se Nijemci povlače i da dolaze neprijateljske snage, koje ubijaju sve pred sobom a posebno su bile u opasnosti žene i mlade djevojke.

Sve što sam čula, bile su njemačke vijesti i svi su govorili isto.

Bila sam u očajnom strahu, sa svojih 14 godina, željela sam jedino što prije k svojoj mami.

Kada sam pokušala dobiti kartu za zapad, nije se mogla kupiti. Vlakovi više nisu vozili.

Zamotala sam u plahtu deku, jedan jastučić, nešto odjeće i krenula ka željezničkoj stanici.

Tamo je bio jedan teretni vlak i to plato (samo plato, bez stranica) vidjela sam neke žene sa djecom i trudnice da se ukrcavaju. Mene nisu pustili niti blizu, jer sam bila sama i prevelika. Ipak, u jednom trenu sam uhvatila priliku i popela se na vagon. Pokrila sam se dekom preko glave da me ne vide ali i zato jer je bila strašna zima. Ogromno, debelo drveće pucalo je od te zime.

Osjetila sam da je negdje u noći vlak krenuo. Srce mi je lupalo od straha da će me netko otkriti i skinuti sa vlaka. Čula sam kako su neke žene davale čaj djeci a ja nisam imala ništa da se ugrijem.

Najednom sam čula viku i vlak je stao. Vikali su da ne možemo dalje, jer je fronta ispred nas. Kako se fronta, to jest borba kretala naprijed – nazad, kretao je i vlak.

Čuli su se plotuni iz teškog oružja i užasan pišteći zvuk bacača plamena. Ti zvukovi kao i prelaženje kotača preko pragova, pratili su me decenijima kasnije i svu znojnu budili noću.

između pucnjeva odzvanjali su krici žene, koja je pod otvorenim nebom rađala ali je još strašniji bio krik majke kojoj se dijete na rukama smrzlo.

Mnogo je djece i žena umrlo na tom putu.

Uz svu tu buku, vlak je stao i čula sam kako govore da nas je neprijatelj opkolio i da više nema spasa.

Podigla sam deku i provirila ispod nje. Mjesta oko mene su bila prazna jer su neke majke s djecom napuštale vlak u panici da im se djeca ne smrznu, pa makar i neprijatelju u ruke.

Na mene nije nitko obraćao pažnju.

Onako u svom dječjem, prestrašenom umu razmišljala sam, što da učinim. Ako ostanem na vlaku, smrznut ću se ili umrijeti od gladi, jer to je već bila treća noć na tom vlaku, bez jela ili pića, osim što sam ponekada liznula led oko sebe.

Ako siđem, ravno ću u ruke vojnicima, a znala sam što će mi se tada dogoditi.

Pomislila sam, ostat ću na vlaku, jer sam prestala osjećati glad i zimu i mislila sam: Što mi Bog dade! U školi sam išla na vjeronauk i školske mise. Naučili su me da je Isus dobar i da se nekoć davno, žrtvovao za svijet. Kada su htjeli da i mi djeca, budemo dobri, rekli su da pravimo žrtvinu za malog Isusa. Nekada sam stala među koprive i pustila da me opeku misleći da je to žrtvica za malog Isusa.

Istina da sam vidjela odraslog Isusa na križu, ali On je visio tamo i nije ništa tražio od mene. Razapeli su ga u neka daleka, davna vremena i sada to više nije imalo nekog većeg značaja. U crkvi sam klečeći pred nekim kipom u mislima tražila da mi da neki znak da je unutra (u kipu) no nije bilo znaka.

 Sada, u smrtnom strahu, sjetila sam se Boga. Čula sam da ljudi kažu: “Bože pomozi!” I moje su se misli ponavljale: “Pomozi!”

U jednom trenu sam čula samu sebe kako govorim:

“Ako mi sada pomogneš, svima ću svjedočiti o Tebi!''

Nikada prije toga nisam znala što to znači svjedočiti. Kada sam odrasla, saznala sam da se svjedoči na sudu ali tek kada sam se obratila našem Gospodu Isusu Kristu, saznala sam što znači svjedočiti za Krista.

Drugoga dana poslije podne, transport je s nekoliko izbjeglica stigao u predgrađe Berlina.

Već odavno nisam bila pri punoj svijesti. Glavu nisam mogla podići jer mi se kosa zaledila za vagon.

Čula sam neke ljude koji su vikali i tražili preživjele iz tog ognjenog ali i ledenog pakla.

Dobila sam lijekove. “Odmrzli “ su me, zagrijali i nahranili. Opet sam bila živa i spremna da doživim nekolicinom izbjeglica stigao u predgrađe Berlina. Pakao u kome su se ogromne čelične traverze (grede savijale kao da su od tanke žice.

Bila sam živa da bih do svoje starosti pamtila plamen, bombe, pištanje bacača plamena, prelazak kotača vlaka preko pragova i sirena u noći.

Neko vrijeme sam,gdje god bih pričala o tom bijegu, pričala o Bogu , koji me je spasio.

Pričala sam, pričala i prestala pričati.Postepeno su dolazili novi problemi i nevolje i sve je bilo potisnuto u zaborav.

Ali, Bog nije mene zaboravio. Nakon mnogo čekanja, spasio me i oprao Kristovom krvlju. Pomogao mi u mnogim nevoljama i bolestima. Naučila sam svjedočiti o Njemu i Njegovoj Milosti.

Sada sam potpuno Isusova. Ne onog malog Isusa, već onog svesilnog, moćnog Spasitelja!

Onaj bijeg u ratu, davno sam zaboravila, ali mi se sjećanje vratilo kada sam čula riječi one djevojke:

“Ako mi sad pomogneš i spasiš me, svima ću svjedočiti o Tebi i što si učinio za mene!''

Osjećam da i ovim svjedočanstvom ispunjavam svoje obećanje.