Mogu ići pješice, voziti se autom ili vlakom, ploviti brodom ili letjeti avionom, ali ću uvijek naći isti svijet oko mene. Negdje ću naći ljepše građevine, a drugdje mora ili rijeke. Negdje su šume veličanstvene u svojoj tajanstvenosti i kriju mnoge tajne biljnog i životinjskog svijeta, drugdje monumentalne stijene, klisure i kamen nadmašuju i najljepše građevine rađene ljudskom rukom, ali uvijek uz ono prelijepo i veličanstveno, nalazi se i ono ružno, zagađeno, izobličeno ili siromašno.

Biljni, životinjski i uopće prirodni ili ljudskom rukom izgrađeni svijet uvijek ima lice i naličje.

Ima ono prekrasno lice pred kojim zanijemiš od ushićenja i ono ružno i bijedno naličje pred kojim užasnut zastaneš.

Uz najljepši cvijet, uz kojeg ti dok ga gledaš srce zaigra, raste otrovna biljka čiji ti dodir nanosi bol ili vreba otrovnica da te usmrti.

Plavetnilo mora, jezera i rijeka, čiji ti dodir miluje tijelo i samo gutljaj vode može spasiti život, koja svojom vlagom natapaju polja da rode, kriju mnoge opasnosti i divlju ćud koju su mnogi okusili plativši svojim životima

Uz mnoga plodonosna polja koja hrane mnoge živote, postoje nepregledne pustinje u kojima može samo rijetko opstati doslovce rečeno, nasušni život.

Gradovi sa svojim do neba stršećim neboderima, kraljevskom raskoši, kriju mnoge užase i bijede, siromaštva i opačine.

Gledajući prirodu i razmišljajući o njoj, sve više razumijem da sve to mora tako biti. Sam Bog je stvorio prirodne zakone i taj lanac opstanka. Ptica jede crve i mušice da bi živjela.

Vuk i lisica jedu zeca a ovaj se pak hrani biljem i zelenjem, koje pak kada istrune čini zemlju plodnom.

Sve ima svoj razlog i namjenu za postojanje. Ono što se našim očima čini zlim, naprosto je zakon samoodržanja.

Nevoljko, ali ipak priznajem da tako mora biti, ali ono što se događa sa ljudima, to nikako ne mogu razumjeti!

Jedni su marljivi i štedljivi, dok drugi ''umiru'' od lijenosti i dosade. Jedni pomažu gdje god vide potrebu ne očekujući nagradu, dok drugi idu naokolo vrebajući priliku da ušićare na ovaj ili onaj način, iskorištavajući tuđu dobrotu i darežljivost. Pa čak i u obitelji uvijek ima onih koji ''vuku'' i onih koji se daju ''vući''

Uvijek ima onih koji ne žele sagriješiti i bježe od svake nepravde i onih koji je zlurado nanose drugima, pa čak i nalaze radost u tome.

Neki ljudi shvaćajući Božju milost zahvaljuju od srca za najmanje stvari, dok opet neki živeći u obilju, preziru i samu pomisao na zahvalnost Bogu, hvaleći se svojim uspjehom. Gledajući tako ne mogu mimoići niti Crkvu (Zajednicu).

Zar se i tu ne nalaze duše koje bi se mogle svrstati u jednu ili drugu skupinu?

Nailazim na jedne koji ''žive'' od vjere i po vjeri, njeguju molitveni život i smatraju Zajednicu svojim domom. Ništa im nije teško, uvijek se možeš osloniti na njih. Oni se raduju svakom bratu i sestri i puni su ljubavi i razumijevanja za svakoga.

Zagovornici su u molitvi i pitaju: ''Gospode, što Ti još mogu dati? Gdje me još možeš upotrijebiti?''

Sve što čine, čini im se premalo, jer Božja ljubav u njima čini da im ništa nije teško i sve rade puni ljubavi i želje da ugode Gospodu, dijeleći dalje ljubav koju su od Njega primili.

Ali, ima i onih drugih, koji broje, pa čak i zapisuju tuđe pogreške. Ima onih koji na ovaj ili onaj način, svakom nađu prigovor.

Najčešći im je prigovor da nema ljubavi u Zajednici. Sami su prazni pa ako nisu u centru pažnje, onda nema ljubavi i to, nema u drugima, a u sebi je i ne traže.

Kako bi je i našli, kada uvijek traže na krivom mjestu?!Druga im je optužba: ponos ili oholost. Svjedoči li netko što mu je Gospod učinio i učini li to češće, oni to obrazlažu njegovim ponosom. Kažu da se hvali, a kao i njima Gospod čini još veće stvari pa se oni ne hvale.

Možda čak i misle da su s toga ponizni, a zapravo ne vide da baš oni griješe, jer je Gospod rekao da će On uslišati, a mi da ga proslavimo.

Najveća meta onih koji stalno prigovaraju i mrmljaju protiv svega i svakoga, su uvijek pastori Zajednica.

To se događa svuda po svijetu, u svim Zajednicama.

Pastor im nikada nije dovoljno dobar, dovoljno molitveni čovjek. Nikada se dovoljno ne brine za svoju pastvu i uvijek nađu one, koje on nije posjetio.

Većinom ga okrivljuju da nema ljubavi. Ako ne ispuni sve njihove zahtjeve, onda je samovoljan.

Najradije bi na njega, kao u Starom Zavjetu na jarca, stavili sve svoje grijehe pa ga onda istjerali. (Levitski Zakonik 16:20-23) Tada bi sa zadovoljstvom našli drugu žrtvu da joj traže pogreške. Takve ćeš duše naći u svakoj Zajednici, a nisu niti iznimke oni sa dugim ''vjerskim stažem'.

Njih nećeš naći na molitvama, na nekom samozatajnom djelu.

One se uvijek pitaju: ''Je li to grijeh?

ili Bog gleda na srce, a ne na vanjštinu,

ili Bog zna, ne moram to drugima reći,

ili sada ne mogu,

ili – sada nemam,

ili – pa ni drugi nisu došli........''

i tako dalje u nedogled.

Da, uz jedne ti srce zaigra od ganuća što si im brat ili sestra, jer se osjećaš bolje, mirnije, zadovoljnije, pa čak i svetije, dok ti uz one druge, postane tjeskobno u srcu i obuzme te žalost što traže ljubav kod drugih, a sami je nemaju i ne žele je prihvatiti, jer naprosto negiraju da drugi mogu imati ono što oni sami nemaju.

Pitam sebe, pitam tebe, brate, sestro, kojoj skupini duša pripadamo mi, ja i ti?

Prigovaramo li drugima zbog nedostatka ljubavi, a možda nismo niti svjesni da smo zapravo mi oni koji je nemamo?

Da nismo otvorili svoje srce da bi naš ljubljeni Isus ulio to nepresušno vrelo u naša srca tako da nas ne samo ispuni, nego da nas preplavi kako bi se kroz nas, Njegova ljubav izlijevala na svakoga oko nas.

Da, kuda god idemo ili putujemo, svijet je sa svojom ljepotom, ali i zloćom svuda oko nas.

Svuda oko nas je svjetlo ili tama. Da, ali je bitno ono što je u nama! Donosimo li tamo kamo idemo i gdje se krećemo, Svjetlo ili tamu? Jesmo li mi zaista sol ovoj zemlji? Donosimo li Kristovu ljubav kamo god dođemo, jer po toj ljubavi će svijet prepoznati da smo Kristovi i da se s pravom zovemo - Kršćani.!

Svijet oko nas ne možemo izbjeći, ali možemo spriječiti da svijet bude u nama!