U mnogim obiteljima nedjeljno jutro ne donosi radost zajedništva u davanju hvale i primanju Božjeg blagoslova. Razdvaja ih upravo ono, što bi ih trebalo zbližiti: tradicija ili religija.

Žena odijeva svečano ruho i odlazi u crkvu kojoj tradicionalno pripada, dok suprug ostaje sa novinama u ruci kod kuće, ili odlazi u neku drugu crkvu, kojoj on pripada, po tradiciji svojih predaka.

Djecu, koja još nisu odrasla da bi mogla ići na svoju stranu, a koja je obično ulica, kafić ili disco, pokušavaju odvući na svoju stranu, pa prevladava često puta ona strana koja je na bilo koji način jača: fizički ili verbalno.

Djeca pak ''umiru'' od dosade i zamrze obje strane.

Tako se događa da ih razdvaja, ono što bi im trebalo donijeti blagoslove i voditi ih u jedan složan, miran život, pun ljubavi, a to je vjera.

Pokušamo li razmisliti, vidjet ćemo da se i ne radi o vjeri, već samo o religiji. To su samo odlasci u zgrade, koje se zovu crkve, zbog održavanja tradicije, a sama se vjera ograničava na nekoliko povijesnih činjenica.

U crkvi gledaju oko sebe, ponavljaju ono što drugi rade, (oni koji često odlaze u crkvu), dignu se, kleknu, sjednu.

Čitanje Evanđelja jedva čuju, a još manje razumiju i jedva dočekaju: amen, što znači da je kraj.

Na ovaj način ispunili su svoju tradicionalnu dužnost.

Žive dalje, tvrdeći da su vjernici i jedno drugom pričaju da je u njihovoj crkvi bilo ljepše, jer njihova crkva je ili veća i raskošnija, ili su odore svećenika bogatije, a slike i kipovi sjaje zlatom i itd.

Isus, Sin Božji, ostao je skromno visjeti na križu, u ledenoj, kamenoj ili mramornoj crkvenoj zgradi.

I nije tako tužno što je ostao, jer bi se onaj Isus koji je uskrsnuo, zgrozio nad tim što se ljudi klanjaju pred beživotnim likom na križu, kojeg još niti nakon dvije tisuće godina nisu skinuli sa križa, ma da je opće poznato da je uskrsnuo, i kojeg nose obješena kao nakit o svom vratu, a zapravo kao ruglo Njegovoj presvetoj smrti na križu.

Već samo to je dovoljno da posvjedoči totalno nepoznavanje Božje, svete riječi.

Kada bi poznavali sadržaj knjige koja se zove Sveto pismo ili Biblija, skinuli bi Isusa sa križa i sa svojeg vrata i pozvali ga da uđe u njihov život.

Pozvali bi ga da živ uđe u njihova srca i živjeli bi sa Njegovom pomoći, po Božjoj riječi.

I jedna i druga, i svaka religija koja se naziva kršćanskom poziva se na Bibliju, ali se teorija i praksa bitno razlikuju. Čitajući i upoznavajući Božju riječ, a kroz nju i Božju volju, vidjeli bismo da se mnogi tradicionalni običaji protive Božjoj volji, te da je za njih odredio strogu kaznu.

Kada bismo znali što je Božja volja, koliko velika je Njegova ljubav za nas i da je dao svog ljubljenog, jedinorođenog Sina svog da umre na križu, za naše spasenje, hitro bismo našu religiju zamijenili za vjeru.

Zamijenili bismo je za iskrenu vjeru koja nije samo na usnama, već u našem srcu, ali i umu, tako da je možemo živjeti; za živu vjeru, jer je i Isus živi Bog!

Kada to sve znamo, moramo uvidjeti da sama religija ne znači ništa. Jedino što vrijedi je vjera u Isusa Krista, jer samo po Njemu možemo doći Bogu Ocu i samo po Njemu primiti oproštenje naših grijeha.

Krist sam gradi svoju crkvu i Pismo kaže, da je vrata paklena neće nadvladati. To je Kristova crkva koja se sastoji od vjernika, a ne od zidina i svi smo pozvani da se ugradimo u nju.

U želji da služimo živom Bogu, a ne kipovima, slikama i tradiciji, može cijela obitelj, ma kojoj religiji tradicionalno njezini preci pripadali, ići u jednu crkvu, gdje se čita i propovijeda čista i cjelovita Božja riječ.

Gdje se hvali i slavi jedan, Biblijski Bog; Bog koji je sve stvorio i koji svime upravlja. Bog koji je Otac Isusa Krista i Bog koji svoje slave nikome ne da, a najmanje rukom načinjenim kipovima i sličicama, koji niti sami ustati ne mogu kada padnu, a kamoli pomoći i uslišati neku molitvu.

Mnogi se ne mogu odlijepiti od svoje tradicije koju odmah povezuju svojom narodnošću.

Kako je to velika zabluda i laž! Kako često se čuje:

''Ako su moji preci i djed i otac tako vjerovali, znači da je bilo dobro i ja neću prekinuti tu tradiciju ''

Tvrdeći tako i ne pomišljamo da se ne oslanjamo s pravom na vjernost naših predaka, jer da su oni bili bez razmišljanja vezani za svoju tradiciju, mi bismo još i danas bili pogani. Još i danas bi palili vatre na uzvišicama, žrtvovali svoju djecu poganskim bogovima, čarali, vračali i bacali uroke na naše bližnje i svakog tko nije naš istomišljenik.

Kada je našim precima donesena Božja riječ, oni su je s vjerom prihvatili i odrekli se poganstva, ne oslanjajući se na tradiciju. Mora da su naši daleki preci bili mnogo samostalniji i čvršći u donošenju svojih odluka i nisu strepili od onoga što će netko drugi o njima misliti i reći.

To je bila Božja riječ, a tek s vremenom su je ljudi iskrivili dodajući joj svoja mišljenja, svoje odluke i pravila.

Mi, ljudi dvadeset i prvog vijeka, morali bismo se vratiti daleko unazad, sve do vremena u kojem je živio i djelovao Isus Krist, Sin Božji.

On nam je pokazao kako živjeti. On nam je pokazao kako ljubiti i pomagati bližnjemu. On nam je pokazao tko je naš bližnji. Napokon, svojom smrću na križu, On nas je otkupio i oprostio grijehe svima koji pokajnički dođu k Njemu.

Isus nije došao za jednog čovjeka ili za jedan narod.

On je došao za sve ljude: crne i žute, crvene i bijele; za sve koji ga žele prihvatiti.

Zato dopustimo našem umu da shvati da je samo jedan Bog, a k Njemu je moguće doći samo vjerom u Isusa Krista.

Dakle, samo je jedna vjera!

Samo je jedna crkva, a ta su crkva oni koji vjeruju u Božju riječ i žive po njoj. Ne građevina, već ljudi vjere u čijim srcima živi Isus Krist! Pribavite si Bibliju, učite, saznajte što je Božja volja.

U nedjelju idite u onu crkvu koja propovijeda cjelovitu Božju riječ i ne dijeli ljude na religije, već ih spaja u vjeri.

Idite tamo na Službu Božju gdje ćete moći slaviti Boga sa istomišljenicima koji ne dijele ljude po boji, rasi, narodnosti ili imovnom stanju, a želja im je samo da se proslavi ime Isusovo i dobije sila Duha Svetog za daljnji život.

Bog želi da smo jedno, i to jedno u Kristu Isusu! Ako to želimo, Duh Sveti će nam pomoći u tome. Bog se uvijek odaziva onima koji ga traže iskrenog i skrušenog srca.

On nije tradicija od nekog vremena, već prije svakog vremena i trajat će u svu vječnost, a tu vječnost dijelit ćemo mi sa Njim, jer nam je obećao Život vječni. Onom tko je donio odluku da učini prvi korak, Bog će pomoći pri svakom drugom koraku. Zamoli Isusa da ti oprosti sve dosadašnje grijehe i da ti pomogne da ne griješiš više.

On će to učiniti i vodit će te dalje u jedan novi i blagoslovljeni život.