Božićna priča

Znam obitelj koja je ovu istinitu priču doživjela prije šezdesetak godina. Neću vam reći ime niti vjersku pripadnost te obitelji, ma da se može razabrati da su bili “kršćani”.

Da su bili kršćani bez navodnika, priča se i ne bi odvijala na ovaj način.

Godinama je sve bilo isto. Siromaštvo se nije mijenjalo. Svake godine je stizalo novo dijete pa su troškovi danomice rasli. Sve je češće otac ostajao bez posla a majka je uz svoje četvero djece, koja su bila jedno drugome do uha, pokušavala zaraditi koji dinar. Najčešće šivanjem.

Događalo se da je upravo prije praznika imala najviše posla, pa je svoj dom jedva održavala.

Željno je čekala da žene podignu sašivene haljine u kojima su namjeravale otići na zabave i ples, kako bi u zadnji tren kupila nešto praznične hrane.

Nadala se i svojoj djeci kupiti nešto odjeće kao poklon, ako pretekne novaca. Rupa pod zidnim štednjakom zjapila je prazna. U to doba radničke obitelji u gradu, kupovale su vreće od po dvadeset i pet kilograma drva.

Drva su bila nacijepana i prebrojena.

Znalo se koliko se komada smjelo dnevno potrošiti. Ako danas komad – dva više, tada sutra komad – dva manje.

U božićno vrijeme otac je lijevao figurice od gipsa za jaslice. Majka ih je bojala kako je znala a otac prodavao, najčešće na Badnjak.

Eto, to je bilo vrijeme u koje se odigravalo ono, što se u moje sjećanje tako duboko urezalo.

Bio je Badnjak. Otac se vratio kući u sumrak. Skinuo je mokre cipele i čarape. Jedva je zagrijao od zime poplavjele noge. Za stolom je majka, sa kistom u rukama bojala gipsane figurice, drečavim bojama. Tada je otac dohvatio gipsane kalupe te iz njih istresao nove odljevke.

Nožem i turpijom je strugao rubove da ih zaobli.

Majka ga je upitala: “Gdje si bio do sada?”

On se namrgodio i nešto promrmljao. Majka je grubo odvratila. Otac je zamahnuo rukom a udarac je odjeknuo vlažnom prostorijom.

Kist u majčinoj ruci, svom je silom poletio naprijed i zamrljao lice na malom kipiću. Bila je to Marija u plavom ogrtaču. Majka je bojala figurice za jaslice: Mariju, Josipa i anđele koje će drugi “vjernici” staviti pod bor.

Sada je Marija izgledala groteskno sa velikom mrljom na licu. Otac je opsovao.

Sva u suzama majka je vrištala. Djeca su prestrašeno plakala. Oboje su psovali i korili djecu, koja su bila sve nemirnija.

Zatim je otac pokupio gotove figurice i izišao van u hladnu zimsku noć, da drugima, koji su imali novaca, proda svoj i majčin trud, zaliven suzama, kletvom i psovkama.

Možda je razmišljao, kako da sakrije koji dinar od majke i kupi neki poklon za svoju ljubavnicu?Majka je sa suzama ostala dalje bojati kipiće.

Razmišljala je. Mislila je kako je Bog zapravo nepravedan i nemilosrdan. Neki imaju obilje a oni bijedu.

Mislila je da su djeca zločesta a ona uvijek sama, prezaposlena i bolesna.

Bivala je nesretnijom iz dana u dan a pomoći niotkuda

Pitala se: “Zašto, o, zašto Bože, baš ja moram toliko trpjeti”?

Pitala se a nije znala odgovor, jer kako da joj odgovori Bog, kojeg je ona poznavala samo kao kipić Možda je razmišljao kako da sakrije koji dinar od majke i kupi neki poklon za svoju ljubavnicu? Majka je sa obojen drečavim bojama, kojim ga je ona sama obojala? Kipić, koji će, jarko osvijetljen stajati u jaslicama pod nečijim borom?

Kako da joj odgovori Bog, kome se obraćala samo psovkom i prigovorima? Tonući sve dublje u grijeh, u svojim očima je rasla. Činilo joj se da je svetica, nepravedno zaboravljena od Boga. Samosažaljenje i ogorčenje je raslo a daljina koja ju je dijelila od Boga, postajala je iz dana u dan sve većom.

Gospod je čekao.

Već dvije tisuće godina čekao je da dođu k Njemu oni, zbog kojih je On došao na zemlju. Oni opterećeni grijehom, da ih opere u svojoj krvi. Oni opterećeni bolešću, da ih iscijeli svojim ranama. Oni koji su slabi da ih podupre. Da utješi očajne.

Isus je čekao! Isus, kakvog je ona znala, visio je mrtav na križu u nekoj crkvi čiji su zidovi odjekivali u svojoj praznoj veličini. Gdje svaki vjernik skutren na jednom dijelu klupe moli svoju molitvu i razmišlja o svojim tegobama.

Pred oltarom je svećenik govorio nerazumljive riječi, ljubio knjigu i širio ruke. A onda su svi išli kući.

Svatko je svoj problem odnosio sa sobom, samo je Isus ostajao visiti na križu, u crkvi, mrtav i hladan kao i prije.

Eto, takvog je Isusa ona poznavala!

Samo, onog dana, kada je ležala u bolnici, mučena bolovima koje liječnici nisu mogli otkloniti, sa izvjesnošću bliske smrti, nešto se u njoj slomilo. Neki nevidljivi okovi su popucali i ona je prošaputala: “Isuse, tako sam slaba! Pomozi mi!”

Isus je stavio svoju milosrdnu ruku na nju: ''Uzet ću tvoje breme. Svojom krvlju ću te oprati, svojim ranama iscijeliti”.

Mir je ušao u nju. Mir kakav samo Bog može dati. Poželjela je da tako zauvijek ostane. Najednom je mogla Isusu sve reći. Osjećala je Njegovu blizinu. On je bio tu, uz njezin krevet. Ne gipsani kipić – mrtva figurica. Osjetila je toplinu. Isus ju je čuo. Isus joj je odgovorio. Napokon je sa sigurnošću shvatila: Ovo je susret sa živim Bogom.