Ovo je osobna priča. Dogodila se 1995 godine. Upravo sam završavala jedno savjetovanje kad je zazvonio telefon. Digla sam slušalicu i čula očajnički glas svoga srednjeg brata. Dođi u bolnicu  Sveti Duh, mama je imala moždani udar.Glas mu je bio potpuno izbezumljen, ali sam mislila da je to od šoka. Prije dvije godine tragično je izgubio suprugu, dok je bio na fronti, ostao sam s malim djetetom od samo godinu dana i našim starim roditeljima koji su u Zagreb došli kao izbjeglice. Tata je oslijepio u tom ratnom užasu, brat je bio istraumatiziran gubitkom supruge i iskustvom s fronte i mama je bila jedini čvrsti oslonac u toj tužnoj  i ojađenoj zajednici. Dakle, panika u njegovom glasu je bila objašnjiva, ali me svejedno nije pripremila za ono što me dočekalo u bolnici.    

 

     Beživotno i beskrvno tijelo naše majke na odjelu intezivne njege me potpuno paraliziralo. Ukočeno sam promatrala zamrznute crte njenog lica ne znajući što da učinim. Smetena, milovala sam joj lice i tiho, sasvim tiho joj počela govoriti. Ubrzo nas je sestra odvela odjelnoj liječnici na razgovor. Ponudivši nam da sjednemo obzirno, ali neuvijeno je rekla da su oštećenja jako velika, da prognoze ne bi davala, ali da budemo spremni na najgore. Ja sam se pobunila, objašnjavajući joj da je mama i prije12 godina doživjela moždani udar od kojeg se tijekom vremena potpuno oporavila iako prvih 10 dana nikoga oko sebe nije prepoznavala. Doktorica je samo rekla da čine sve što je u njihovoj moći. 

 

      Dopuštali su nam da dolazimo i prijepodne i poslijepodne, polako se vraćala, ali je cijela desna strana bila oduzeta i centar za govor je bio oštećen pa je bilo nemoguće uspostaviti verbalni kontakt s njom. Hranila sam je žlicu po žlicu i pričala joj kao malom djetetu koje tek treba naučiti govoriti. U takvom stanju je došlo i vrijeme otpusta i premještaj u Krapinske Toplice na rehabilitaciju. Mlada logopedica u toj bolnici je napravila čudo i polako se govorni aparat vraćao u funkciju, ali smo s užasom ustanovili da nam se vratila promijenjene osobnosti. Prkosna, djetinjasta, tvrdoglava, kakva nikad nije bila. Djetinjasto je sakrivala lijekove po džepovima pidžame urotnički saopćavajući da je pokušavaju otrovati. Sabotirala je svaku fizikalnu terapiju proglašavajući terapeute mučiteljima. Stalno je pričala da je posjećuju Ilija, Anto, Marija i Lucija, njena pokojna djeca koja su umrla u dojenačkoj dobi, a na nas žive koji smo je redovito obilazili uopće nije obraćala pažnju. Činilo se da ide korak naprijed, dva koraka natrag u svojoj mukotrpnoj rehabilitaciji. Otpuštena je doma  i dalje oduzete desne strane tijela, s potpunom inkontinencijom i nesuvislim govorom, ali ipak osposobljenim govornim aparatom.

 

      Nabavili smo pelene, propisane lijekove i krenuli u bitku s prkosnim, fizički blokiranim duhom. Malo, pomalo, masažom, vježbom i upornim treningom, osposobili smo tu desnu nogu i moja majka je polako uspijevala doći od kreveta do kupaonice. Tako smo higijenske potrebe mogli lakše i bezbolnije obaviti. Mjeseci truda su se isplatili, ali desna ruka je i dalje bila neupotrebljiva. No nismo se mogli dugo veseliti tom napretku, jer je ubrzo došlo do naglog obrata. Samo se najedanput ponovo počela gubiti. Samo je ležala i vodila isprekidane razgovore sa nevidljivim sugovornicima. Na pitanje s kim razgovara uvjek je navodila nekog od pokojnih članova obitelji, čudeći se kako mi ne vidimo njene sugovornike. Tražila je posebno blagoslovljenu krunicu koju je jedanput davno dobila iz jedno Marijinog svetišta. Tražila je da joj posvećena svijeća stalno bude kraj uzglavlja i tonula u neki drugi svijet sve dublje i dublje. To neko međustanje je trajalo nekih dva-tri dana , a onda je došlo naglo pogoršanje; prvo visoka temperatura, pa bunilo i onda pravi hropac. Nazvali smo hitnu pomoć, objasnili situaciju, a ženski glas na telefonu je odgovorio da je gužva na terenu i još je prilično bezobzirno dodala; «A što očekujete nakon moždanog udara». Ja sam iznervirano rekla da ću ih tužiti ako se nešto dogodi a oni se ne pojave. Došli su za nekih desetak minuta. Mama je ležala pod mokrim ručnicima kojima sam je zatrpala da skinem temperaturu. Mladi liječnik ju je kratko pogledao i rekao da mora hitno u bolnicu.

 

      Završili smo u zaraznoj bolnici. Kad je dežurni liječnik uzimajući podatke shvatio da je ona nepokretni pacijent, mrtvo-hladno je izjavio da je ne mogu zadržati jer nisu opremljeni za nepokretne pacijente. To me šokiralo, više nisam imala snage za nikakvo uvjeravanje, moljakanje i prepiranje. Samo sam, stojeći tamo kraj stola za preglede digla glavu prema gore, zatvorila oči i poslala molitvu: «Bože moj, ja sam učinila sve što sam znala i mogla. Ja dalje ni ne znam ni ne mogu, sad si Ti na redu.» Prenuo me je glas s druge strane stola; «Kolega, što buncate, zar ne vidite da je pacijentica za hospitalizaciju?» Nad mojom majkom je nagnut stajao šef odjela koji se stvorio niotkud. Je li ga moja molitva dozvala. Ja sam sigurna da jest, jer u to vrijeme nije trebao biti tu.

 

      Sve u svemu, primili su je i odmah krenuli sa temeljitom hospitalizacijom. Organi su već počeli otkazivati, ali čudo se trebalo dovršiti i dovršilo se. Izvukla se iz skoro nemoguće krize, tako su je dobro oporavili, da je kad je otpuštena ponovo polako, počela hodati. Od te kobne '95 je prošlo 11 godina. U međuvremenu je prošla još i slomljenu bedrenu kost, uspješnu operaciju, novo učenje hodanja, ovaj put s hodalicom, ali je proslavila i 83-ti rođendan. Eto kolika je snaga molitve iako mi je nekoliko puta rečeno da pripremim crninu, mojoj majci su darovane ove dragocjene godine i radost da dočeka i na svom krilu proljuljuška svoje praunuke.