Druga strana događaja

Ali poslušajte sada dobro! To je bio tjelesni, materijalni, fizički dio moje nesreće. Ali drugi dio ovog događaja bio je daleko ljepši; to je bio nezamisliv, predivan doživljaj. Jer dok je moje tijelo tu ležalo pougljenilo, (moja duša) se nalazila u divnom bijelom tunelu . Bilo je bijelo svjetlo oko mene, neopisivo svjetlo , koje je u meni proizvelo jednu takvu milinu,takav mir, takvu sreću. Osjećaji koji se ljudskim riječima jednostavno ne mogu opisati. Nema- posve jasno rečeno -nikakve zemaljske riječi, da bi se opisalo veličinu tog časa. Bio je to neshvatljivo golem zanos, neopisiv vrhunac. - U tom svjetlu ja sam se kretala naprijed, neopisivo sretna i puna radosti, ništa me nije smetalo u tom tunelu. Kada sam pogledala gore, vidjela sam na kraju tog tunela kao neko sunce,jedno bijelo svjetlo,kažem "bijelo" samo da spomenem neku boju, jer su boja svjetla i njegov sjaj bili neopisivi, boja se nije mogla usporediti ni s čim što na svijetu postoji na području boja. Svjetlo je jednostavno bilo predivno. To svjetlo je za mene bilo kao izvor ove posve velike ljubavi, ovog mira u meni i oko mene, neopisiva ljubav i mir, koje nisam poznavala iz svijeta...

Dok sam se u tom tunelu gibala naprijed, rekla sam samoj sebi. "Do bijesa! Pa ja sam umrla." I tog časa pomislila sam na svoju djecu i jadikovala sam: "Oh, moj BOŽE, moja dječica! Što će reći moja djeca?" Ja sam jedna majka uvijek zaposlena i pod stresom, koja nikada nije imala vremena za sebe. Ja sam vrlo ran jutrom izlazila iz kuće, da bih svijet osvojila, i vraćala bih se tek kasno navečer ponovno kući. I pri tome sam bila nesposobna svoju obitelj i svoju djecu pravo dvoriti. I sada sam vidjela posvemašnju bijedu svojeg vlastitog života u pravoj istini i bez uljepšavanja, i na mene se spustila velika žalost.

U tom času nutarnje praznine zbog odsutnosti moje djece nisam zapažala niti svoje tijelo niti dimenzije vremena i prostora. Opet sam otvorila oči i vidjela nešto veoma lijepo. Vidjela sam sve ljude svojega života u jednom jedinom času, i to žive i mrtve. Zagrlila sam svoje praroditelje, moju baku i djeda, moje roditelje, koji su već bili umrli, jednostavno sve! Bio je to takav čas punine, bilo je čudesno. Sada sam shvatila da sam bila prevarena s poviješću reinkarnacije. Ja sam time praktično dala samoj sebi "vlastiti gol", jer sam "reinkarnaciju" uvijek fanatično i žestoko branila. Bilo mi je rečeno da se moja prabaka inkarnirala u nekog drugog, ali mi nisu rekli u koga, i budući da su mi proricatelji istine, da bih to doznala, bili preskupi, odustala sam i nisam dalje istraživala u koga se je ona inkarnirala. Ja sam sama uvijek ponovno sretala ljude, za koje sam mislila da se moj pradjed i moja prabaka inkarnirala u njihovim osobama. I sada sam, baš sada, zagrlila svojeg

pradjeda i svoju prabaku. Mi smo se zaista i stvarno zagrlili, i ja sam susrela sve u jednom jedinom času; i to se dogodilo sa svim ljudima koje sam poznavala i iz svih krajeva, gdje sam nekada bila, i to sa živima i mrtvima - i to sve u jednom času

Samo je moja kćerka reagirala prestrašeno, kada sam je zagrlila. Ona je tada imala upravo devet (9) godina i moj zagrljaj je u svojem stvarnom životu na ovom svijetu u tom času osjetila. Ona je dakle osjetila moj zagrljaj tog časa, kada su ona i moja čitava obitelj strahovali za moj život, jer je moje tijelo još ležalo u bolnici u komi. Redovito mi ne osjećamo takav zagrljaj iz onostranosti. U tom čudesnom stanju vrijeme je zastalo, tako jednostavno tako divno, bez tereta tijela, bez tijela. I promatrala sam ljude ne više kao prije. U svojem ranijem životu gledala sam samo na to, da li je netko debeo, tanak, odvratan, tamne kože, lijepo odjeven ili ne ... Po tome sam svrstavala ljude i zbog toga sam bila puna predrasuda i cinične kritike. UVijek, kada sam govorila o drugima, ja sam kritizirala. Sada je to bilo posve drugačije. Sve je bilo bez tjelesnog vida. Sada sam ja vidjela također nutrinu ljudi i kako je bilo lijepo vidjeti nutrinu ljudi, njihove misli i osjećaje, dok sam ih gr1ila. I dok sam sve tako uzela u ruku; kretala sam se istovremeno vijek prema gore.

I na taj način uvijek sam išla naprijed, puna mira i sreće. I što sam se više uspinjala sve više sam ostajala svjesna da mi je darovano divno viđenje - i na kraju tog puta sam vidjela jedno jezero, divno jezero, opkoljen o predivnim stablima, tako lijepim, tako lijepim, da nema veće ljepote. I jednako tako bilo je tu cvijeća svih boja, jednog mirisa, koji je toliko godio - sve je bilo toliko drugačije, sve je bilo nadasve lijepo u tom divnom vrtu, na tom sjajnom mjestu -da nema riječi kojima to ,opisati, sve je bilo ljubav.

Postojala su dva stabla koja su nešto zatvarala. Izgledalo je da su to ulazna vrata. Sve je posve drugačije nego li mi to znamo. Pa ni boje nemaju sličnosti s našima. Tamo je sve neizrecivo lijepo. Tog časa sam vidjela svojega nećaka, koji je bio unesrećen sa mnom, kako je ušao u taj predivni vrt. I ja sam znala, osjećala sam, da ja tamo ne smijem ući, i također još nisam mogla, - tamo ući ...

Prvi povratak

Tog časa sam čula glas svoga supruga. On je jaukao, plakao slomljena srca i zvao je iz dubine duše: "Gloria!!! Što se dogodilo! Gloria! Molim te ne ostavljaj me samoga. Gle tvoja djeca te trebaju. Gloria, povrati se natrag! Ne budi kukavica i ne ostavi nas same!"

Tog časa sam ugledala sve - kao jednim pogledom - imala sam pregled svega - i vidjela sam ne samo njega, koji je tako bolno plakao. I tog časa GOSPODIN mi je udijelio povratak. Ali ja nisam htjela natrag. Taj mir, ta radost, ta milina kojima sam tamo (ovdje) bila ovijena, očarali su me. Ali postepena i sve više počela sam se kretati dolje u smjeru svojega tijela, kojega sam gledala bez života. Vidjela sam da moje beživotno tijelo leži na jednoj nosiljci na odjelu medicinskog Sveučilišta u Bogoti. Vidjela sam liječnike, kako su se trudili oko mene, i zadavali su mi s jednim aparatom elektro-šokove, da bi pokrenuli moje srce koje je mirovala. Prije toga smo moj nećak i ja više od dva sata ležali na tlu, jer nas nisu mogli ticati zbog električnih udaraca koji su izlazili iz naših tjelesa ispunjenih strujom po udaru munje. Tek sada su se mogli brinuti za nas i tek sada je počelo nastojanje za moje ponovno oživljavanje. I pogledajte. Ja (moja duša) dolazi u moje tijelo i dodirujem s nogama moje duše ovo mjesto moje glave (gđa Gloria pri tome pokazuje mjesto svoje glave). Duša je slika našeg ljudskog tijela u njegovom obliku. - I tog časa iskočila je jedna iskra veoma snažno na mene. I tako sam se ja ponovno ugurala u svoje tijelo. Izgledalo mi je da me ono ponovno usisava u sebe. To ulaženje u tijelo uzrokovalo je beskrajne boli, jer je sa svih strana moje tijelo izbacivalo (električne) iskre. I osjećala sam se da sam gurana u nešto vrlo malo i usko. Ali to je bilo moje tijelo. Izgledalo mi je da ću ja u svojoj odrasloj veličini biti ugurana u dječju odjeću, koja je izgledala od žice. Bila je to strašna bol. I tog časa počela sam također osjećati bolove čitavog svojeg izgorjelog tijela, to izgorjelo tijelo tako je boljelo, tako neizrecivo, palilo je strašno, sve se dimilo i isparavalo.

Čula sam liječnike kako kliču: Ona je došla k sebi! Ona je došla k sebi! Oni su bili izvan sebe od radosti, ali moje boli su bile neopisive. Moje noge su bile sasvim crne i pretvorene u ugljen, moje čitavo tijelo je bilo jedna otvorena rana, ako je uopće još na njemu bilo mesa.

Taština

Najveća, nepodnošljiva bol bila je moja taština. To je bila druga vrsta boli u meni, to je bila bol jedne svjetske žene, emancipirane svjetske žene, neovisne, samosvjesne egzekutivne stručnjakinje, profesionistice, akademičarke, intelektualke, jedne znanstvenice, jedne žene privrednice, jednog stvorenja koje je htjelo u društvu igrati jednu ulogu. Istovremeno sam također bila ropkinja svojega tijela, ropkinja ljepote, mode. Dnevno sam provodila četiri sata s aerobikom, s masažama, dijetama i injekcijama, i svime što u tom smjeru možete zamisliti. Najvažnije, moj idol je bila ljepota mojega tijela i za to sam se mnogo žrtvovala. To je bio moj život, samo jedno služenje idolu moje vanjske ljepote.

Trudila sam se govoriti da su lijepe grudi tu da ih se pokaže. Zašto bih ih trebala skrivati? Isto sam govorila o svojim nogama, jer sam znala da imam veoma lijepe noge i sve u svemu jedan lijepi izgled. I u jednom času vidjela sam sa zaprepaštenjem i shvatila, kako sam se čitav svoj život uvijek samo za svoje tijelo briula. To je bilo središte mojeg života i svega mojeg zanimanja: ljubav prema svojem tijelu. I sada nisam više imala nikakvog tijela. Tamo gdje su bile moje grudi, bile su izazovne rupe, posebno je na lijevoj strani sve nestalo. Moje noge su izgledale užasno, sada samo gole kosti, pretvorene u ugljen, posve crne kao ispečeni kotlet. Da, sve su strane mojega tijela, kojima sam najviše poklanjala pažnju i gajila ih, postale ugljen i uništene.

U bolnici

Naknadno su me odnijeli u bolnicu socijalnog osiguranja. Tamo su me započeli brzo operirati i izgorjela mjesta kože strugati. Za vrijeme narkoze napustila sam po drugi put svoje tijelo i promatrala sam što liječnici sa mnom rade i bila sam veoma zabrinuta za svoj život; posebno sam bila u tjeskobi za svoje noge. Kad se nenadano - grozno i strašno- nešto užasno dogodilo ...

Jer sam ja, moram vam to priznati, moje drage sestre i braćo, također i na religioznom području bila - kao inače u čitavom svojem životu - "na dijeti". Dakle,ja sam u odnosu prema GOSPODINU BOGU bila također "katolkinja u vjeri na dijeti". Važno je da budete toga svjesni: Ja sam bila slaba katolkinja.

Moj čitav odnos prema BOGU je bio u tom da sam posjećivala nedjeljnu misu, koja je trajala samo 25 minuta. Uvijek sam tražila svete mise, na kojima je svećenik što manje govorio, jer su mi njegovi govori dosađivali. Kakvo mučenje su za mene bili svećenici koji su dugo propovijedali! To je bio moj odnos prema BOGU - on je bio veoma oskudan i stoga su nada mnom sve svjetske struje i modne revije imale takvu prevlast. Ja sam bila prava zastava na vjetru. Što je upravo vrijedilo kao najnovije, najmodernije u racionalizmu ili slobodarstvu, k tome sam letjela s vijorećom zastavom. Nedostajala mi je zaštita molitve, nedostajala mi je vjera. Nedostajala mi je također vjera u moć milosti, u moć svete misne žrtve. I baš kada sam se dalje izgrađivala i specijalizirala za svoje zvanje, moja prevrtljivost je donijela najgore plodove. U to vrijeme sam jednog dana čula na Sveučilištu jednog svećenika koji je govorio da "nema đavla a također ni pakla". To je bilo upravo ono što sam htjela čuti! Odmah. u sebi mislila: ako nema đavla ni pakla,· tada ćemo svi doći u nebo. Tko tada treba biti zabrinut?;'

Zbog čega sam još sada veoma žalosna, što vam s velikim stidom mogu priznati jest, da je to, naime vjera u pakao, bila posljednja veza koja me je još držala u Crkvi. Bila je jednostavno ta egzistencijalna tjeskoba pred đavlom, koja je učinila da sam još ostala povezana sa zajednicom Crkve. Kada mi se dakle reklo da đavla ni pakla uopće nema, rekla sam dakle odmah sebi:

"Zašto bih se morala još truditi i boriti se za život po pravilima "stare Crkve"? Pa dobro, i onako ćemo svi doći u nebo, te je stoga svejedno što smo mi i što radimo."

Upravo to je bilo konačni razlog, zbog kojega sam potpuno udaljila od GOSPODINA. Udaljila sam od Crkve i počela sam joj prigovarati i nazivala sam je glupom i zastarjelom itd. Više nisam imala nikakva.straha pred grijehom i počela sam kidati svoj odnos s BOGOM. Grijeh nije ostajao samo u meni unutra, nego se taj grijeh počeo preko mene širiti na vani i druge trovati, Ja sam bila aktivna u negativnom smislu. Da, ja sam sada započela svima pričati da đavao ne postoji, da je to iznašašće svećenika - i čela sam također svojim kolegama na Sveučilištu govoriti da niti BOG ne postoji i da smo mi proizvod evolucije itd. itd. I tako sam utjecala na mnoge ljude. To je unaprijed

rečeno da bolje možete razumjeti ono što slijedi.

Đavo stvarno postoji

Sada poslušajte što se dogodilo: Dok sam se nalazila u tom strašnom stanju, kakav užasan strah! Je sam najednom vidjela da stvarno đavli postoje; i oni su sada došli da me uzmu. Vidjela sam te đavle u njihovom užasu pred sobom. I nijedno prikazivanje koje sam do sada na zemlji vidjela, ne može ni najmanje dočarati kako užasno ti đavli izgledaju u stvarnosti. I tako vidim, kako se najednom na zidovima operacione dvorane, pojavljuju mnogi tamni likovi. Oni izgledaju kao posve normalni i obični ljudi, a svi oni imaju taj strašan, grozan pogled. Mržnja izlazi izravno iz njihovih očiju. I najednom spoznah da im nešto dugujem. Oni su došli da me uzmu jer sa m prihvatila njihovu ponudu na grijeh, i sada sam morala za to platiti cijenu, i ta cijena sam bila ja sama. Moji su naime grijesi imali posljedice. Grijesi pripadaju sotoni; to nisu njegove besplatne ponude; njih treba platiti. Cijena smo mi sami, Ako dakle mi, tako reći, kupujemo u njegovom dućanu, mi ćemo morati platiti robu. Toga moramo biti svjesni. Mi moramo platiti svaki grijeh, mi plaćamo mirom svoje savjesti, plaćamo svojim nutarnjim mirom, plaćamo svojim zdravljem... I ako smo mi veoma vjerni posjetitelji sotonske veletrgovine i uvijek samo kod njega kupujemo, on će na kraju nas same inkasirati.

I najveće zavaravanje i glavna laž, veliki trik đavla jest, što on širi priču da njega (đavla) uopće nema. I ti strašni, tamni likovi me okružuju i jasno je da dolaze samo sjednim ciljem, da me uzmu. Vi vjerojatno ne možete zamisliti kako je to strašno, kakva je to bila užasna tjeskoba, da mi moj čitav razum, moja visoka intelektualnost, moja znanstvenost, moji akademski naslovi i moja profesionalna izgradnja u toj situaciji uopće nisu pomogli. Oni su bili posve bez vrijednosti. Ti grijesi nas vuku u dubinu, prema dolje, prema "OCU LAŽI". Ali ako mi svoje žalosne prijestupe i grijehe (koje moramo platiti) predamo BOGU u sakramentu pokore, tada BOG plaća cijenu. ON ju je platio svojom krvi i životom na Križu. I ON plaća ponovno svaki put kada sagriješimo. ON je za nas pretrpio paklene muke, koje smo mi zaslužili i kojima smo se zadužili kod posjednika grijeha (Sotone). Mi smo otkupljeni po ISUSU KRISTU. Mi sada imamo pravo na NJEGOVO Kraljevstvo, na NJEGOV život, jer nas je ON učinio "djecom BOŽJOM".

I sada su došli ti tamni likovi da inkasiraju svoje vlasništvo - MENE ...

Sada sam ih vidjela kako izlaze iz zida i ulaze u operacionu dvoranu. Bilo je njih veoma mnogo koji su najednom stajali naokolo. Naizvan su izgledali normalno ali pogled svakog od njih je bio pun mržnje, pun đavolske mržnje. I oni su bili tako bez duše, kao da su iznutra izgorjeli. Moja duša se naježila i tresla, i odmah sam razumjela, da su to đavli. Razumjela sam da oni ovdje zbog mene, jer sam im nešto dugovala, jer grijeh nije zabadava. To je najveća đavlova podlost i laž da čini te ljudi vjeruju da njega uopće nema. To je njegova strategija, po kojoj može sve raditi s nama, što god hoće, taj lažac. I sada sam s užasom vidjela: O da ,oni postoje i već su me počeli opkoljavati, htjeli su me uzeti. Možete li zamisliti moj užas? Moju tjeskobu, taj teror?! Sva moja znanost, moja pamet i društveni položaj ništa mi nisu koristili. Počela sam se na tlu valjati, bacati se na svoje tijelo, jer sam htjela pobjeći u svojem tijelu, ali moje tijelo nije me više primalo; i to je bila užasna tjeskoba. Počela sam trčati i letjeti. Ne znam kako, ali sam probila zid operacione dvorane. Htjela sam da iziđem, ali kada sam prošla kroz zid – zack - učinila sam skok u ništa. Ušla sam u nutrinu jednog od tih tunela, koji su najednom bili tu i koji su vodili prema dolje. Na početku je bilo nešto svjetla i bila su svjetla kao pčelinje saće. I tu je zujalo kao u pčelinjaku, tako je mnogo ljudi bilo tu. Odrasli, stari, muškarci, žene i s jakim krikovima, čekinjasti i s divljom grivom škripali su zubima. I bila sam vučena uvijek sve dublje u zemlju i neprestano sam se kretala prema dolje, makar sam uvijek nastojala da odatle iziđem. Svjetla je uvijek bivalo sve manje, bilo je sve tamnije, i tjerana sam uvijek dalje u tom tunelu dok nije postalo posve tamno. Bespomoćno sam upala u tu tamu, za koju nema nikakve usporedbe. Crna tama ove zemlje je nasuprot tome svijetlo podne. Ali tamo ta tama uzrokuje strašne boli, užas i stid, - i strašno zaudara. To je jedna živa tama; tamo nije ništa mrtvo ili nepokretno. Nakon što sam se bespomoćno i bez obrane klizala kroz taj tunel, došla sam nenadano na jedan ravan prostor. Ovdje sam bila posve očajna, ali opsjednuta jednom željeznom voljom da odatle izađem. Bila je to ista volja kao ranije, da nešto u životu postignem, što mi sada i ovdje

uopće ništa ne koristi -jer sam ja sada bila ovdje i nisam se mogla osloboditi. Od velikih ranijih zamišljanja i snova ništa nije preostalo. Ja sam najednom postala samo posve malena, posve sićušna.

I tada sam najednom vidjela kako se otvara tlo. Izgledalo je kao velika usta, kao strašno velika usta, ždrijelo. Tlo je bilo živo, treslo se!!! Osjećala sam se užasno prazna i ispod mene taj tjeskoban, strašan ponor, koji jednostavno ljudskim riječima ne mogu uopće opisati. I najstrašnije je bilo da nisam apsolutno ništa više osjećala od BOŽJE prisutnosti i ljubavi; ovdje nije bilo ništa više, ni kapi nade. Ta rupa je imala nešto na sebi, da me je neodoljivo vukla prema dolje. Kriknula sam kao luđak. Prestrašila sam se smrti, kada sam zapazila, da taj pad nisam mogla spriječiti, nego da sam nezaustavljivo vučena prema dolje. Znala sam kada jednom dolje padnem. da se više ne vraćam natrag. I ja ću uvijek sve dublje i dublje padati. To je bila smrt moje duše, duhovna smrt moje duše; ja ću biti zauvijek izgubljena.

Ali za vrijeme tog užasnog straha, na rubu tog ponora, osjetila sam nenadano kako me za noge drži sveti Mihovil arhanđeo. Moje tijelo je palo u tu rupu, ali ja sam zadržana, uhvaćena za noge. Bio je to čas strašne boli i strašne tjeskobe. Ali dok sam tako visjela nad ponorom, đavle je iritiralo malo svjetla, koje se još nalazilo u mojoj duši, i tada su se sve te nakaze bacile na mene. Ti strašni likovi su bili kao maske, kao pijavice, da bi u meni ugasili konačno to svjetlo. Zamislite moje gađenje i užasavanje, kada sam vidjela da sam pokrivena tim odvratnim stvorenjima. Kričala sam, kričala sam kao luda. Te stvari su palile. O moje sestre i braćo, radi se o jednoj tami koja je živa, i to je mržnja, koja tako pali, koja nas proždire, koja nas iskorištava i isisava. Nema riječi da se opiše tu strahotu.