Prije mnogo godina bila sam u jednom odnosu koji me nije zadovoljavao.  Jedan mi se momak tada jako sviđao dok ja njega, činilo se, nisam zanimala istim intenzitetom. Činilo se, kažem, jer mu usprkos tome nisam bila dovoljno nezanimljiva da prekine taj čudan odnos. Na kraju se cijela priča pretvorila u “povuci-potegni” koji sam ja, shvativši to kao poigravanje mojim emocijama, na kraju prekinula.

Mnogo godina je prošlo i taj je događaj završio u prašnjavim zakutcima mojih sjećanja. Povremeno bi se od tamo vraćao kad bih čula nešto o toj osobi. Ipak, ta su vraćanja nekako najviše bila vezana za moj ponos – ono što je dotični gospodin tih davnih dana  najviše povrijedio. Smatrala sam da bi fer prema meni bilo da je a. prekinuo odnos, b. prestao lagati samome sebi da mu je do mene stalo na nekoj drugoj razini.

Mnogo godina kasnije odjednom sam se u istoj situaciji. Samo, ovaj put sam osoba na mjestu tadašnjeg mi nesuđenog bila – ja.

Situacija u koju sam nedavno stavljena apsolutno je slična situaciji u koju sam ja tada stavila tog momka. S tom razlikom da se ovaj put radilo o osobi s kojom me prije toga vezalo – blisko prijateljstvo. S obzirom na to da je objema stranama usprkos svemu bilo stalo do prijateljstva, krenula je priča od par mjeseci rasprave, halabuke, svađa, mirenja, ovih i onih argumenata i stotinu noći u kojima smo zajedno razmišljali što su to zapravo romantični osjećaji, a što prijateljski.  I tu kreće zanimljiv dio.

Naime, u jednom sam trenutku primijetila da su mi argumenti koje izgovaram u jednoj od mnogih rasprava nekako poznati. Bili su to isti oni argumenti koje je onaj mister nesuđeni  -tada, davno- govorio meni. S tom razlikom da su mi ovaj put, dolazeći iz mojih vlastitih usta, nekako imali smisla. Nije prošlo dugo a zapečaćeni pogled na onu situaciju iz prošlosti mi se, pa, malo poljuljao.

Sve što sam tada, tih davnih dana, shvatila osobno, odjednom mi se počelo čini kao sve samo ne takvo.  Ok, vjerojatno to ima veze i s tim što čovjek što je stariji to što nekome nije privlačan prestane pripisivati osobnim neuspjesima i počne pripisivati tome što se ukusi nekad, eto, jednostavno ne poklope (zamislite samo koja je to oslobađajuća spoznaja;svemir se ne okreće oko nas!). Tako je odjednom ono što sam davnih dana smatrala, valjda, osobnom uvredom  (ta to je strašno, ja nekome nisam dovoljno zanimljiva da bi se zaljubio u mene!) postalo ono što bih danas u sličnoj situaciji prihvatila kao kompliment (ali sam mu bila dovoljno zanimljiva da, unatoč mojim osjećajima koji ga možda opterećuju, ne prekine taj odnos). Kao u onoj vječnoj pitalici o perspektivama, čaša koja mi se nekad činila polupraznom iz današnje se perspektive počela činiti polupunom.

Dio toga vjerojatno ima veze i s mojim godinama, tada – i sada. No ipak, neke su mi se stvari koje sam tada smatrala sebičnima upravo u svjetlu nove uloge u kojoj sam se našla, iste uloge koju je taj mladić imao tada, počele činiti kao odraz takta. Naime, dotičnom sam između ostalog zamjerala i to što mi nije otvoreno rekao zašto nisam njegova femme fatale.  Danas mi se nekako čini da mom već i ovako povrijeđenom egu baš i nije trebalo da mu netko doda popis na kojem piše što mu se sve na meni ne sviđa. Mislim da je pametno procijenio da bih ga, u tom slučaju, vjerojatno naganjala toljagom po gradu.

Šalu na stranu, naravno da bi bilo naivno misliti da je baš sve u tom odnosu s druge strane bilo ružičasto, i da dotični iz cijele priče nije vukao nikakve osobne koristi. Ali shvatila sam da onaj pečat “crno-bijela situacija”, kojeg sam tada u svom povrijeđenom ponosu i poput nekog nemilosrdnog pečatnika, lupila na tu situaciju, danas počinje dobivati cijeli spektar boja.

No ne znam fasciniraju li me više zaključci do kojih sam došla ili taj način na koji sam došla do njih.

Zanimljivo mi je kako nam život jednog dana iznebuha servira ogledalo u kojem smo odjednom prisiljeni vidjeti svoje reakcije iz tuđe kože ili sami osjetiti kako je to biti “u tuđoj koži”. Fascinira me što upravo kroz takve procese stječemo bolje razumijevanje samih sebe. Ukratko, učimo o sebi gledajući kroz oči drugih.

Čini se da je ta sposobnost na mnogo razina nešto što nam omogućava odnose s drugim ljudima. U djetinjstvu sami sebe definiramo prema tome kako nas definiraju drugi – prvo roditelji, a kasnije ostali značajni drugi. Kasnije u životu tu privilegiju prepuštamo bliskim nam osobama, kroz čije smo se oči u stanju jasnije vidjeti, kada nama samima radi neke stresne situacije ta sposobnost zakaže.  Kroz oči nove osobe koju upoznajemo u stanju smo ponovo upoznati sami sebe. Na sličan način u stanju smo uživati u knjigama, filmovima ili serijama – gledajući sebe kroz uloge drugih.

I priča tu ne staje. George Herbert Mead, sociolog, filozof i psiholog, tvrdio je da je sposobnost ljudskih bića da se užive u tuđu “kožu” osnova našeg osjećaja jastva.Ono u djetinjstvu izranja upravo kroz proces komunikacije s drugima. Kroz njega stječemo sposobnost da sami sebe promatramo – sposobnost refleksije; da se promatramo kao objekt, kao što nas vide drugi.

Osnova tog procesa socijalizacije za Meada je igra – igra u kojoj djeca prvi puta preuzimaju tuđe uloge i stječu sposobnost ponašati se “kao drugi” – vidjeti svijet poput drugih. Ta je sposobnost refleksije pomoću drugih nešto što čini samu bit ljudskog iskustva.

U glavi mi je, dok pišem ovaj tekst,  jedna metafora za koju mi se čini da sam je davno nekad pročitala u nekoj zen priči ili pjesmi, ne sjećam se više.  Ona otprilike govori o tome kako je svaki čovjek poput jednog bisera u ogrlici od biserne niske. U njoj svaki od bisera na neki način, ovisno o svom mjestu i položaju,  reflektira ostale bisere. I čini mi se da je upravo u toj igri refleksije ljepota ljudskih odnosa, kao i njihova ironija. Kad se jednog dana nađete oči u oči sami sa sobom, a kroz nekog drugog iz vaše prošlosti, što drugo možete napraviti nego smijati se nepredvidljivosti života?

Sigurna sam da ste i sami iskusili poneku situaciju sličnu mojoj. Naime, zen majstori bi se na ovom mjestu vrlo vjerojatno nasmijali, mirno promiješali svoj čaj i rekli da su takve situacije osnovno sredstvo ljudskog razvoja.

by Iva

http://www.psiha.com.hr