Divan, topao i sunčan dan, mamio me je svojom ljepotom, i poželjeh da prošetam mojim skromnim vrtom.. Odlučila sam samo prošetati, ništa ne raditi ovaj puta.. Obilaziti moje cvijeće i biljčice, razgovarati sa njima, a onda sjesti na svoju terasu, i slušati pjev ptica, skrivenih u raskošnim granama bazge,  od čijeg mirisa je i sam zrak ljekovit..

Pomislih na moju dragu divlju ružu, koja uvijek ispod oraha, tiho čeka svoj trenutak da se rascvate u punoj ljepoti..

 

Uvijek joj tepam, ponekad dodirnem latice, ali sasvim nježno. I posebno naglašavam mojima kad kose travu, da paze na nju. Divlje ruže volim od djetinjstva.  Cijelim putem od kuće do škole, bio je ružičnjak, kraj kojega sam zastajala i uživala u skromnosti i ljepoti cvjetova.. Nekako su me uvijek podsjećali na vile, i vilinski svijet, koji je za mene jednako tada bio stvaran, kao što je i sada.

 

I tako..prolazim vrtom, a moja divlja ruža svila granu do stabla oraha, gotovo do zemlje. Oblikovala prava mala vrata, koja su  me dozivala..

 

„Možda je to portal, kroz koji ću ući u vilinski svijet?

 

Nisam dugo bila tamo..Često o njima razmišljam, ali vrijeme i obaveze oduzmu ponekad želju trenutka, kad se sa njima dušom povežemo.. Čuh jedno tiho pitanje, gotovo šapat:“ Kad si zadnji puta zapjevala pjesmu vilinskim jezikom,
kojeg smo ti darovali? Jesi li zaboravila tko si ti? Ne, nisi vila, ti si Vilenica, posrednik između nas i ljudi.. Viđamo
te često, ponekad šutljivu, ponekad obuzetu brigama o svijetu kojim si okružena. Dođi, prođi kroz portal kojeg smo ti otvorili, toliko toga imamo ti za pričati..

 

Zastala sam, sagnula se, i izgovorila riječi koje su mi potekle iz duše: La resh ka.. in sa..

 

U trenutku nisam bila u svom fizičkom tijelu.  Iako poletnom, ipak tromom i teškom, naspram lakoće, koje sam osjećala kad sam ušla ponovo u vilinski svijet..

 

Dešavalo se nešto važno..Svi su bili okupljeni, i čekali početak sastanka..Bile su tu  sve vrste vila i vilenjaka. Vatreni
salamanderi, nježne vodene vile, elfi, zračni vilenjaci, vrijedni patuljci gnomi, koji su držali svoje čarobne svjetiljke u rukama, jer ispod zemlje je uvijek pomalo mračno.

Sjela sam tiho, misleći da neću biti primjećena, no, kad su me vidjeli, krenuli su prema meni, nasmijani, govoreći:“Na tebe se čekalo“!

 

„Na mene? upitah-„zašto na mene?“

 

„Čekali smo tebe, i čekamo još samo našu vilinsku Majku, koja ti ima puno toga ispričati. Ali željela je da budemo svi zajedno, sa tobom ovdje..“

I tada se pojavila..Prekrasna i veličanstvena, Majka vilinskoga svijeta, i zaštitnica Zemlje-Gaie, koja je cijelo svoje biće posvetila štićenju i održavanju života na Zemlji..

 

Lice joj je bilo svo u svjetlu, prekrasnim velikim krilima, nježnim, poput lahora, zakrilila nas je sve odjednom.. Ja sam se osjećala pomalo krivom, jer sam bila svjesna da sam zastala u svojoj misiji koja mi je dodijeljena.

„Dođi, draga“-rekla mi je., „Dođi ispod moga krila, tebe želim posebno privinuti uz srce“

„Ali  ja nisam vila“-rekla sam, i zanijemila-

„Tko ti je to rekao?“-odgovorila je

„Ljudi“- odgovorila sam kratko.

„Zašto“? –pitala me je opet Majka.

„Zato što  sam na trenutak izgubila svoje sjećanje na vas, u meni je prevladala ona teška ljudska narav, koja zaboravlja da iznad svake tuge postoji i radost, iznad svakog nanesenog udarca i ruka koja će pomilovati. Spustila sam se toliko nisko dolje, na tlo, da sam zaboravila moju pravu bit i svrhu života: ostati dijete, ljudima otvarati ovakve portale, kao što je meni otvoren. davati im vjeru u vilinski svijet, koji itekako postoji.“

 

„Draga moja,“-  rekla mi je Majka-„Sve su to opasnosti sa kojima se Vilenice suočavaju. Sjeti se, bila si uvijek sa nama i uz nas. Obećala si da se nećeš bojati i da ćeš nam vjerovati. Kada si se trebala roditi, u trenutku si se toliko uplašila da nećeš moći izdržati, i odlučila si se vratiti natrag. Rođena si mrtva. No, svi smo bili uz tebe, i obećali ti, da te nećemo ostaviti.. Slavili smo trenutak kad su te oživjeli, slavimo uvijek trenutak kada dođeš k nama. Za svijet, ti si
Vilenica. Za nas, vila, i to ćeš i ostati. Pogledaj, toliko ima posla za učiniti. Zemlja pati: voda se zagađuje, šume nestaju, nebo truju besramno svim sredstvima, a što je najtužnije, oduzimaju ljudima vjeru u nešto više, u svijet vilinski, koji je uvijek povezan sa izvorom Ljubavi, koja nas sve hrani..

Ako se bešćutnost i oholost tame nastavi, svi ćemo prestati i nestati..“

 

Zaplakala sam. prvo od tuge, a onda od sreće..Svijet je ipak u rukama onih, koji će ga Ljubavlju obnoviti. I tada su me
vatrene vile podigle, i provele kroz svoj oganj. Osjetila sam kako mi se snaga vraća. Spaljeni su bili svi nepotrebni talozi koji su pritiskali dušu.

Undine su me  odvele do čarobnog slapa, koji me je prekrio nježnim kapljicama milosrđa.

Elfovi su sa mnom poletjeli plavetnim prostranstvima. Pokazali su kako gutaju one silne otrove kojima se ljude želi zarobiti i uništiti, i koliko su zapravo moćni u toj svojoj obrani..

Gnomi su me strpljivo prošetali kroz podzemlje, i vidjeh, sa koliko ljubavi brinu o svakom korjenčiću, svakoj sjemenčici koja dospije u tlo.. A tada su me vratili.

 

„Sada zapjevaj svoju pjesmu, draga“-reče mi  Majka.

I potekla je, kroz svaku žilicu moga bića..

Bio je to predivan trenutak. Svi su zaplesali i zapjevali.. Oslobađajuće i predivno.. Kao da sam počela živjeti ponovo. U svijetu, koji još uvijek želi i čeka svoje vile i vilenjake. I bori se zajedno samnom da ih sačuva.