Dedo po maminoj strani umro je kad sam imala 11 godina. Sad moj pajdo Jasak negdje ovo čita i u bradu mrmlja – „Opet o dedi!“ E šta ćeš, ja ne znam od koga sam naslijedila tu privrženost prema starim ljudima, ali zaista, za vjetrovite večeri poput ove kad jesen sporo smjenjuje ljeto u kalendaru, najviše ulicom volim sresti usporeni hod, smežurane ruke i nekoga tko će sa mnom podijeliti svoja amnezijom pokidana sjećanja, stisnuta ispod kape od samta. Očajne kave očajnih kućanica u kojima se uzdiše za tragičnim sudbinama sapunjičarskih glupača s televizije, a istovremeno sočno i zlobno likuje nad tragičnim sudbinama stvarnih žena u našoj okolini, nisu moj đir. Zato uvijek biram stare didove, ljude na margini, samotne šetače, popularne „luđake“, a ustvari samo izetiketirane genijalce.

Dedo se zvao Božo. Umro je mlad, divan i predobar. Kažu da bi me stavio na ramena i svaki ljetni dan vodio na kupanje na rijeku. Kažu da mi je puno čitao. Kupio mi je Bukvar dok sam još bila za slikovnica i uspavljivao me pjesmama iz njega. Sve sam znala napamet. U prvom razredu mi bilo pravo dosadno. Učiteljica čita, a ja sve u sebi izgovaram sljedeći stih. Anegdota koja ga je obilježila ima veze s prdežom, da izvinete. Ali pokazuje svu suštinu njegova džentlmenskog bića. Skupila se tako puna kuća važnih gostiju, i njegovoj rodici koja je sjedila pokraj njega slučajno se oteo smrdljivi vjetar, te da što prije spasi situaciju ona povika – „Dobro ti ga moj Božo opali!“ A dedo će nasmijan, slegnuvši ramenima– „A jesam, šta ću...i opet ću!“

Kad je moj tata gradio kuću u Ljubuškom, te 81' godine, nagnjavio ga je da mora sagraditi čatrnju i "bunker". I nije bilo nikakve daljnje prepirke. Iako bijaše mirno socijalističko proljeće puno sunca, dedo je samo njemu znanim čulima odnekud osluškivao ratne bubnjeve. Tako je između podruma i čatrnje, niknula mala prostorija 2x3metra koja će služiti za "ratne dane". Svi su mu se tada smijali, ćaćini jarani ga zafrkavali zbog punca radi kojeg troši dodatne cigle u ionako škrtom proračunu gradnje, a mi djeca nismo znali izgovoriti riječ bunker, već smo je izgovarali - dunkel. I danas je ta prostorija za nas ostala dunkel, a mater u njoj čuva krumpir i kivi.

Međutim, za vrijeme rata je baš po dedinim prognozama savršeno poslužila svrsi. Nekoliko mjeseci tu smo spavali nas troje djece i mama, te tata kad bi se vratio sa ratišta. Nagurani tako kao srdele u tu minijaturu od sobice, a sretni i sigurni kao nikad, dugo smo se smijali kad bi brat dječjim, uplašenim glasom povikao – „Ćaća bolan uvuci noge unutra, nać će nas neprijatelji!“ A u ćaći dva metra. Metar leži u dunkelu, metar viri vani.

I vidiš, kad gradiš taj neki svoj svijet, ne slušaj ljude okolo koji će ti reći da nešto u njemu možda narušava urbanističku vizuru zamišljene arhitekture. Možda postojanje nekih osoba ili pojava u tom svijetu, drugima nema nikakva smisla. Bar ne lucidnog ili argumentiranog. Možda se smiju iza tvojih leđa prstom upirući u kaotičnu gradnju života kojeg zidaš svojim koracima. Jebe te se bolan.

Tebi je lijepo tako, kao onom materinom kiviju u dunkelu. Tebi se ta gradnja sviđa. Tebe raduju ti ljudi. Tebi se okreću unutarnji organi ko palačinke u tavi samo jer ih pogledaš. Sve da juhu srču i hrču ko pilana srpskih šuma, prdnu među rajom, imaju klempavo uho ili herav hod - tebi kidaju srce na komadiće. Sve da sasvim ispadaju iz ukočenih mjerila i trendova koje su nametnuli časopisi, televizija ili komšiluk.

Nek te ne brine ni što će ponekad metar tebe biti po tim pravilima, a drugi metar će skroz viriti vani, neprilagođen. Tko je uopće odredio šta su pravila?

Uvijek imaj svoj dunkel koji će te kriti od svih granata ovog svijeta. Mjesto gdje je neobično toplo i gdje si svoj. Pa nek je i potpuno u neskladu sa prostornim planom. Vjeruj sebi i kad te svi uvjeravaju u suprotno. Prekratak je život da bi ga živio drugačije.

Moj dedo Božo zna. Umro je mlad, divan i predobar. Ali dok je živio, sve je napravio kako je on zamislio.

MARTINA MLINAREVIĆ SOPTA