‘Šut je danas za mene kao loš strip. Nećeš ga uzeti ako voliš Dostojevskog’
Piše: Goran Andrijanić
Heroin mi je pomogao biti onakav kakvim me je život tjerao biti - hladan i bezosjećajan. Od kada znam za sebe uvijek sam sve vrlo emotivno proživljavao, a životne situacije kao da su me učile kako moram postati hladan prema svemu što me okružuje. I dop mi je dao tu hladnoću.”
Kada Daniel Bele (33) danas pripovijeda ovu priču o svojim danima ovisnosti o heroinu i liječenju u zajednici Cenacolo, njegov zvonki glas postane tek za nijansu tiši, a gestikulacija malo smirenija. To je još jedan znak kako je s ovisnošću i svime lošem što mu je ona u život donijela već odavno raščistio i, kako kaže, “prestao plakati nad izgubljenim godinama”.
Kada Daniel Bele (33) danas pripovijeda ovu priču o svojim danima ovisnosti o heroinu i liječenju u zajednici Cenacolo, njegov zvonki glas postane tek za nijansu tiši, a gestikulacija malo smirenija. To je još jedan znak kako je s ovisnošću i svime lošem što mu je ona u život donijela već odavno raščistio i, kako kaže, “prestao plakati nad izgubljenim godinama”.
Čekajući ponedjeljak
Nisam si mogao oprostiti. No shvatio sam: oholo je kada ti Bog oprosti, a ti i dalje kudiš sam sebe
Ovaj Zagrepčanin odrastao je na ulicama črnomerečkog kvarta i na njima prošao kroz pakao džankerskog života. Potom je završio u komuni za liječenje ovisnosti Cenacolo i nakon četiri godine i četiri mjeseca izašao iz nje te započeo novi život. -To se kaže četiri i ‘četrsto’ - pojašnjava nam Bele računanje vremena u ovisničkoj zajednici gdje i sati prolaze sporo. Sada je napisao knjigu o svemu što je proživio. Knjiga se zove “Ponedjeljak” i na dinamičan način, jezikom “purgerskog” uličnog slenga, opisuje životni put Daniela Belea od “fiksanja” na po parkovima do momenta izlaska iz zajednice Cenacolo s kojim je za njega počeo novi život. Naslov knjige metafora je za narkomanski život, junkie psihologiju za koju je “svaki šut zadnji”, a pravi život tek što nije počeo, s ponedjeljkom za novi početak koji nikako da dođe.
Propast skejtera Vajta
- Sve je to začarani krug. Drogiraš se, roditelji sumnjaju, grize te savjest, onda se ‘pukneš’ i za to kratko vrijeme počneš sanjati o životu kakav želiš. Naravno, kada te droga pusti, ne razmišljaš ni o čemu nego o sljedećem šutu. Četiri je godine svaki moj šut bio zadnji, četiri godine živio sam u iluziji ‘ ajde, samo još jednom’ - priča nam Bele. Dok ga slušamo kako nam elokventno pripovijeda o svojoj narkomanskoj prošlosti, pomislimo kako je točna ona teza da se na pojedinim bivšim ovisnicima i nakon skidanja s droga mogu primijetiti ostaci one “ulične” pronicljivosti i brze inteligencije koja im je potrebna za preživljavanje. Srećom, Daniel Bele već devet godina svoju inteligenciju, što urođenu, što stečenu na ulici, ne koristi za osiguravanje sljedećeg šuta, nego za osmišljavanje što kvalitetnijeg života za sebe i svoju obitelj koju čine supruga Željka i sin Dorian. Zaposlen kao računalni programer, Daniel je danas čovjek višestrukih interesa - reputaciju jednog od najboljih skejtera u Zagrebu nisu mu uništili ni ovisnički dani kada ga je cijela njegova “škvadra” izbjegavala (među skejterskim krugovima poznat je kao Vajt), a u komuni je otkrio i zatomljenu ljubav prema glumi kojom se sada amaterski bavi te, naravno, i sklonost prema - pisanju. - Imao sam potrebu ispričati svoju priču bez patetike. Dogodilo mi se da su me zvali neki prijatelji koje poznajem iz zajednice i koji su se ponovno ‘profurali’ nakon izlaska te mi rekli kako im je knjiga pomogla da ponovno uđu u komunu. Zbog toga sam pisao tu knjigu - govori Bele, dodajući i kako je bilo drukčijih reakcija, onih koje su ga opisale kao vječitog junkieja koji je ovisnost o heroinu zamijenio vjerskim fanatizmom. -Normalno je da ljudi različito reagiraju - ne uznemiruje se Daniel.
| ‘Heptanoni su heroinski surogat. Maknu te s ulice, ali ti ne pomognu da prestaneš biti narkoman’, tvrdi Daniel Bele |
Ispričao nam je kako je droga ušla u njegov život. Osnovnu i srednju školu proveo je markirajući. Odlazio bi na prostor ispred muzeja Mimara, gdje je sate i sate provodio u skejtanju. Školom se bavio samo kada je morao ispraviti jedinice. Drogu je upoznao u adolescentskim godinama, kada je počeo “duvati travu” i “čvakati” amfetamine i ostale “uppere” . Do “horsa” je došao slučajno, kada mu je diler iz Sloboštine umjesto “šita” uvalio dozu heroina. To prvo konzumiranje, priča Daniel, nije ga se previše dojmilo, ali je uskoro opet ušmrkao heroin i tada ga je “sašilo”.
Narkomansko ‘prijateljstvo’
Narkomansko ‘prijateljstvo’
‘ I prije ulaska u komunu bio sam vjernik. U jednom momentu obećao sam si da ću učiniti deset puta više dobra nego što sam učinio zla’
- Tada sam se osjećao kao da je heroin nešto što sam oduvijek tražio. I onda je krenulo - prvo jedanput tjedno, onda dvaput i na kraju završiš sa šest šuteva dnevno. Heroin mi je pružao prigodu da prijeđem preko pragova svojih ograničenja. Ja sam, barem na početku, znao uzeti hors, a onda išao skejtati po četiri sata i nakon toga brijao cijelu noć - kaže Bele, dodajući kako mu je osim heroina život u to vrijeme komplicirao i Kemijski fakultet koji nije trpio kampanjski način učenja, te da mu je, sve u svemu, trebalo oko “dvije godine da si potpuno uništi život”. Knjiga “Ponedjeljak” počinje upravo u ovome trenutku. U vrijeme kada je potreba za heroinom izmakla nadzoru, a godinama izricana laž o “dobrome Danielu” se srušila u trenu u kojem ga je brat Mihael pred roditeljima natjerao da zavrne rukave i otkrije poplavjele podlaktice.
Ovaj dio knjige zapravo je autobiografski opis življenja u “zajednici” zagrebačkih džankija i autentičan uvid u to kako ovaj narkomanski polusvijet funkcionira. Onima koji u tome paralelnom svijetu žive, kaže Daniel, sve ono što se događa u realnosti besmislena je kulisa, u kojoj svi žive promašeno trčeći za novcem i ambicijom, dok narkomana zanima samo “jedini pravi smisao života” - droga.
- Ja sa 200 metara mogu prepoznati čovjeka koji je ušlagiran. Prepoznajem sebe kakav sam nekada bio - objasnio nam je Daniel i dao primjer jednog klasičnog “prijateljskog” odnosa između dva narkomana:
- Prevarim frenda za 300 kuna, a kao opravdanje navodim sebi činjenicu da je i on mene više puta ‘spalio’. Isto popodne on me ulovi u laži i sada razmišljamo kako da prodamo moj snowboard. Ne prodamo ga, nego ja dignem lovu, a snowboard ostaje kod mene i onda se s tom lovom puknemo i tjedan dana se zajedno drogiramo kao najbolji prijatelji dok neko nekoga opet ne prevari. Nakon što je otkriveno da je ovisnik roditelji su ga zatvorili u kuću, a Daniel je idućih godinu dana varao sve oko sebe nastavljajući se drogirati, ali “mudrije”, tako što je krao novac iz kuće i iskradao se po drogu. Odlazio je kod psihijatra na preglede, a često bi tamo došao, kako kaže, “s par stotina kuna heroina u sebi i još toliko u džepu”. Danielova majka Dubravka i otac Adolf (koji je također napisao knjigu u kojoj opisuje kako je doživo sinovu borbu protiv ovisnosti) odlučuju da ga stave pred izbor za koji Daniel danas kaže da mu je spasio život - ili odlazak u zajednicu Cenacolo ili izbacivanje na ulicu. Nakon doticanja samoga dna i višemjesečnog životarenja po stanovima narkomana, Daniel se vratio kući i odlučio za zajednicu. Uslijedile su tromjesečne pripreme i Cenacolo ga je poslao u svoju bratovštinu u Ugljanima kod Sinja.
Presudna je odluka u glavi
- Nisam imao pojma što me čeka. To je bio jedan sustav koji me je šokirao. Nisam mogao pojmiti da se ljudi mole dan i noć, da kleče pred nekakvim kutijama, broje neke molitve brojalice. Ali, znao sam da moram to napraviti - kaže pisac koji je u drugome dijelu knjige čitatelju opisao svoj put duhovnog oslobođenja od droge, bez uljepšavanja. Kako je i sam napisao na koricama knjige, možda je činjenica da je “umro od droge i istom se rodio u Kristu nekima tu mač, ali kaj buš kad je istina”. Međutim, njegova knjiga ipak pretendira biti nešto više od još jednog svjedočanstva vjere.
- Nisam ja tek u komuni postao vjernik. Ako mi se nešto presudno tamo dogodilo u duhovnom smislu, onda je riječ o tome što sam uspio oprostiti samome sebi. To je bilo ono oslobađajuće iskustvo, kada sam shvatio da kroz tu nemogućnost da si oprostim, iako mi je Bog oprostio, i dalje isfuravam neku vrstu oholosti. U jednome momentu sebi sam obećao kako ću sada učiniti deset puta više dobra nego što sam napravio zla - rekao nam je Bele koji je Cenacolo opisao kao zajednicu čija je bit “da vrati čovjeka samome sebi”. Kako kaže, on je u komuni ponovno postao “mali Daniel Bele” koji je uspio vratiti sve ono dobro u sebi što mu je heroin oduzeo tijekom godina ovisnosti. Okružen bivšim ovisnicima, čovjek može pokušati prevariti one oko sebe, ali je unaprijed osuđen na neuspjeh jer “tamo su svi narkomani, tu nema ‘muljanja’”. Floskulu koja narkomane izliječene u Cenacolu opisuje kao osobe koji su ovisnost o heroinu zamijenili onom o Isusu, Bele odbacuje kao “uskogrudnu”. Kaže kako “ništa što nije istinito u čovjeku ne može biti trajno”. Gledao je, tvrdi, u komuni ljude koji bi postajali vjerskim fanaticima, a onda bi se “boli” odmah nakon izlaska iz zajednice. Za Daniela je presudan onaj “klik” u srcu i glavi, iskren i dubok kakav je on proživio, čvrsta odluka da se život promijeni. Bez toga, kaže on, čovjek ostaje junkie cijeli život i može apstinirati i po deset godina, ali opet će se “furati” kada mu se pruži prigoda. Zbog toga je sumnjičav prema heptanonskoj metodi liječenja narkomana, jer “hepove” smatra heroinskim surogatom koji “čovjeka mogu maknuti s ulice”, ali ne i pomoći mu da “prestane biti narkoman”. Ipak, naglašava kako niti jedna metoda borbe protiv ovisnosti ne smije pretendirati na monopol. Na pitanje je li ikada nakon izlaska iz zajednice prolazio kroz krizu, Bele odmahuje glavom.
- Ovo je put koji gradim devet godina. Želja da se šutnem bila bi mi znak da u nečemu griješim. To ti je kao da čitaš Dostojevskog i onda nakon toga ideš čitati neki loš strip, jednostavno ne ide. Ja možda i ne znam do kraja zašto sam se drogirao, ali dobro znam zašto se ne trebam drogirati - zaključuje Daniel Bele.
Ovaj dio knjige zapravo je autobiografski opis življenja u “zajednici” zagrebačkih džankija i autentičan uvid u to kako ovaj narkomanski polusvijet funkcionira. Onima koji u tome paralelnom svijetu žive, kaže Daniel, sve ono što se događa u realnosti besmislena je kulisa, u kojoj svi žive promašeno trčeći za novcem i ambicijom, dok narkomana zanima samo “jedini pravi smisao života” - droga.
- Ja sa 200 metara mogu prepoznati čovjeka koji je ušlagiran. Prepoznajem sebe kakav sam nekada bio - objasnio nam je Daniel i dao primjer jednog klasičnog “prijateljskog” odnosa između dva narkomana:
- Prevarim frenda za 300 kuna, a kao opravdanje navodim sebi činjenicu da je i on mene više puta ‘spalio’. Isto popodne on me ulovi u laži i sada razmišljamo kako da prodamo moj snowboard. Ne prodamo ga, nego ja dignem lovu, a snowboard ostaje kod mene i onda se s tom lovom puknemo i tjedan dana se zajedno drogiramo kao najbolji prijatelji dok neko nekoga opet ne prevari. Nakon što je otkriveno da je ovisnik roditelji su ga zatvorili u kuću, a Daniel je idućih godinu dana varao sve oko sebe nastavljajući se drogirati, ali “mudrije”, tako što je krao novac iz kuće i iskradao se po drogu. Odlazio je kod psihijatra na preglede, a često bi tamo došao, kako kaže, “s par stotina kuna heroina u sebi i još toliko u džepu”. Danielova majka Dubravka i otac Adolf (koji je također napisao knjigu u kojoj opisuje kako je doživo sinovu borbu protiv ovisnosti) odlučuju da ga stave pred izbor za koji Daniel danas kaže da mu je spasio život - ili odlazak u zajednicu Cenacolo ili izbacivanje na ulicu. Nakon doticanja samoga dna i višemjesečnog životarenja po stanovima narkomana, Daniel se vratio kući i odlučio za zajednicu. Uslijedile su tromjesečne pripreme i Cenacolo ga je poslao u svoju bratovštinu u Ugljanima kod Sinja. Presudna je odluka u glavi
- Nisam imao pojma što me čeka. To je bio jedan sustav koji me je šokirao. Nisam mogao pojmiti da se ljudi mole dan i noć, da kleče pred nekakvim kutijama, broje neke molitve brojalice. Ali, znao sam da moram to napraviti - kaže pisac koji je u drugome dijelu knjige čitatelju opisao svoj put duhovnog oslobođenja od droge, bez uljepšavanja. Kako je i sam napisao na koricama knjige, možda je činjenica da je “umro od droge i istom se rodio u Kristu nekima tu mač, ali kaj buš kad je istina”. Međutim, njegova knjiga ipak pretendira biti nešto više od još jednog svjedočanstva vjere.
- Nisam ja tek u komuni postao vjernik. Ako mi se nešto presudno tamo dogodilo u duhovnom smislu, onda je riječ o tome što sam uspio oprostiti samome sebi. To je bilo ono oslobađajuće iskustvo, kada sam shvatio da kroz tu nemogućnost da si oprostim, iako mi je Bog oprostio, i dalje isfuravam neku vrstu oholosti. U jednome momentu sebi sam obećao kako ću sada učiniti deset puta više dobra nego što sam napravio zla - rekao nam je Bele koji je Cenacolo opisao kao zajednicu čija je bit “da vrati čovjeka samome sebi”. Kako kaže, on je u komuni ponovno postao “mali Daniel Bele” koji je uspio vratiti sve ono dobro u sebi što mu je heroin oduzeo tijekom godina ovisnosti. Okružen bivšim ovisnicima, čovjek može pokušati prevariti one oko sebe, ali je unaprijed osuđen na neuspjeh jer “tamo su svi narkomani, tu nema ‘muljanja’”. Floskulu koja narkomane izliječene u Cenacolu opisuje kao osobe koji su ovisnost o heroinu zamijenili onom o Isusu, Bele odbacuje kao “uskogrudnu”. Kaže kako “ništa što nije istinito u čovjeku ne može biti trajno”. Gledao je, tvrdi, u komuni ljude koji bi postajali vjerskim fanaticima, a onda bi se “boli” odmah nakon izlaska iz zajednice. Za Daniela je presudan onaj “klik” u srcu i glavi, iskren i dubok kakav je on proživio, čvrsta odluka da se život promijeni. Bez toga, kaže on, čovjek ostaje junkie cijeli život i može apstinirati i po deset godina, ali opet će se “furati” kada mu se pruži prigoda. Zbog toga je sumnjičav prema heptanonskoj metodi liječenja narkomana, jer “hepove” smatra heroinskim surogatom koji “čovjeka mogu maknuti s ulice”, ali ne i pomoći mu da “prestane biti narkoman”. Ipak, naglašava kako niti jedna metoda borbe protiv ovisnosti ne smije pretendirati na monopol. Na pitanje je li ikada nakon izlaska iz zajednice prolazio kroz krizu, Bele odmahuje glavom.- Ovo je put koji gradim devet godina. Želja da se šutnem bila bi mi znak da u nečemu griješim. To ti je kao da čitaš Dostojevskog i onda nakon toga ideš čitati neki loš strip, jednostavno ne ide. Ja možda i ne znam do kraja zašto sam se drogirao, ali dobro znam zašto se ne trebam drogirati - zaključuje Daniel Bele.
| Narkoman ‘ugrizao’ poskoka U većem dijelu knjige Bele teškoj tematici namjerno suprotstavlja tragikomične, pomalo “montypythonovske” situacije. Jedna od njih je i ona kada opisuje kako je frendicu iz kvarta, koja je “samo duvala”, nagovorio da mu redovito daje svoju mokraću kako bi prevario liječnike, nakon čega su u Vrapču Beleu rekli “kako su nalazi okej, ali da im on čudno izgleda”. Još jedna situacija dostojna Pythona je ona iz drugoga dijela knjige kada Daniel Bele piše o svojem kolegi iz komune koji je išao u šumu obaviti veliku nuždu pa ga je ugrizao poskok. Narkoman je bio toliko zaražen “svim mogućim hepatitisima” da je zmija umrla na mjestu, a Massimo, kako se zvao Beleov prijatelj, veselo je došetao u komunu i “nakon ubrizganog seruma prespavao popodne i sišao na večeru vedriji nego obično”. |
 Najpoznatija suvremena strana i domaća proza o narkomanimaTomislav Birtić ‘Navučen na narkićku’ Tomislav Zajec ‘Soba za razbijanje’ Alen Bović ‘Metastaze” Irvine Welsh ‘Trainspotting’ Bret Eston Ellis ‘Less Than zero’ Christiane F. ‘Mi djeca s kolodvora Zoo’ |
bglavac
irida
edin.kecanovic
