Gladni smo i željni svega. Da nam nije pseće hrane koju dobivam od udruge za zaštitu životinja za četiri psa koja sam udomila, ne bismo preživjeli - počela je svoju potresnu ispovijest 67-godišnja V. K. s josipovačke pustare, gdje živi s unukom i bolesnim sinom te psima koji su tko zna odakle dolutali do njezine kuće. I njih je ta dobra duša prihvatila jer zna što je nevolja.

“Da ne uzimam od pasa pseću paštetu, crijeva i iznutrice, svi bismo troje već odavno umrli od gladi”, kaže nam u razgovoru koji smo vodili u humanitarnoj udruzi “Rijeka ljubavi” koja će toj obitelji nastojati pomoći koliko god bude mogla. Onaj jedan obrok iz Pučke kuhinje, na koji naša boležljiva i skromna sugovornica ima pravo, ali često ne može otići po njega jer nema kako i čime, mora podijeliti na tri dijela.

- Da mi nije unuke, već bih se ponovno pokušala ubiti. Zakoniti sam joj skrbnik jer su mi sina branitelja prevarili pa je ostao bez svega, čak i bez djeteta. Naime, unuku sam uspjela izvući iz doma gdje ju je država bila smjestila pa smo sada ipak sretni što smo, čak i ovakvi jadni kakvi jesmo, ponovno zajedno i živimo opet kao obitelj. Samo da mi Bog da još toliko da poživim dok unuka ne završi te dvije-tri godine škole koliko joj je ostalo do kraja da može početi raditi. A onda neka i umrem, neće mi biti žao. Zapravo, ovako gladna, sita sam svega, nije mi do života. Negdje sam vidjela da se ljudi ubijaju tabletama i alkoholom pa sam i ja pokušala isto, ali su me spasili - jecajući priča V.K. dodajući da svaki ručak, ako ima što u lonac staviti, “zasoli suzama”.

- Plačem jer ne mogu ništa priuštiti ni sebi ni unuci, ne idem ni k liječniku jer što ću kad nemam novca da doplatim lijek koji mi prepiše. Jako volim svoje pse i da mi redovito ne donesu za njih hranu kojoj je prošao rok trajanja, naš bi tanjur bio poprilično prazan. Na jelovniku su nam pseća pašteta s majonezom, gulaš od životinjskih crijeva, iznutrice na sve načine... - priča Josipovčanka.

Kaže da ima i nešto vrta, ali tek toliko koliko može sama okopavati. Od toga si pripremi nešto za zimu.

- Tavu imam, ali već odavno ničim nije bila zamašćena. Kod nas se na šporetu i u stanu odavno nije osjetio miris pečenog mesa. Ne pamtim kad smo ga jeli. Meni, doduše, meso i ne treba, kao ni bilo što drugo. Moj je život gotov, moram jesti samo da smognem snage pomagati svojim ukućanima. Prevrćem po kontejnerima, neke je to stid, ali samo da znate da nađem ponekad i dobru hranu. Čovjek pojede svašta kad nema što drugo. Na pijaci između nogu piljarica često znam pokupiti i lišće kelja ili nekog drugog zelenila. One bace, neke me i kinje što skupljam... No meni i to valja za ručak pa šutim i plačem u sebi radosna jer ću opet imati nešto svojima staviti skuhano na stol. Krivo mi je što me ismijavaju, pa ne kradem, nego ih pitam - govori V.K. Skromno kaže da kad pomisli što bi najradije pojela ako bi joj netko ponudio da joj ispuni tu želju, ponajprije pomisli na mlijeko i sir.

- I jogurt bih rado popila. Ponekad si kupimo nekoliko litara mlijeka, a i to nam je previše za ovo malo novca što dobijemo. Pokupim negdje pokoju bocu, to nam bude za kruh. Nekad sam znala nešto prodati i na pijaci, ali nemaju ni drugi novca pa se ništa ne trguje. Vučem torbu do pijace i natrag, a novčanik ostaje prazan - priča naša sugovornica.

- Dobili smo tri metra drva za cijelu zimu. Hladno nam je, dolje nam je goli beton, nemamo ni namještaja u tih 28 kvadrata. Grijalicu na struju ne smijem ni pomisliti upaliti, jer tko će mi, zaboga, platiti tu struju? Ni od rodbine nema nitko da nam pomogne, a neki od njih još me i kude što sam preuzela brigu o djetetu i sinu na sebe. Nisam valjda dijete trebala ostaviti u domu ili na ulici?! Pa to je dijete jako dobro i pažljivo i prema tati i prema meni. Skromna je, ni telefon nema kao drugi, a kamoli kompjutor. Nema ona uvjete ni da piše zadaću normalno, a kamoli tehničke novotarije. Pitam se je li došlo vrijeme da nikome ni do koga drugog nije stalo. Nije to prije tako bilo! A sada, da mi nije u pomoć pritekla 'Rijeka ljubavi' i Štefica Čučak, svisnuli bismo već odavno. Hvala im na svemu. Sad se i sin malo smirio. Ne pokušava se više ubiti, a grozim se od pomisli na koje si je sve načine do sada htio skončati život - vješao se pa su ga spašavali, polio se benzinom jednom, ali su ga u zadnji tren zaustavili da se ne zapali... Jao, meni! Pa policija je svako malo dolazila dežurati oko njega da si nečim ne naudi - priča V. K. dok joj se grlo steže.

S ljubavlju priča i o svojim psima, kojima je nadjenula imena nakon što ih, kaže, udruga nije mogla uzeti u azil, ali su joj umjesto toga ponudili sterilizaciju kuja i hranu za njih. “Dok je meni moje Višnjice, koja je slijepa, dvije Curice (obje se kujice odazivaju na to ime), Kuki i Lile, bit će valjda i njima i nama nešto pojesti”, tužno zaključuje Josipovčanka koja sa svojom obitelji živi tu, pokraj nas.

Očiju prepunih suza, kao što je bilo prepuno dvorište dobrih ljudi s donacijama hrane i drugih stvari u rukama, ispred derutnog kućerka na pustari kod Josipovca dočekala nas je Vera Kvastek. S vrata nam je sva radosna kazala kako nije ni slutila kakvu će lavinu dobrote pokrenuti njezina tužna životna ispovijest objavljena u Glasu Slavonije.

“Hvala Glasu Slavonije, hvala svima koji mi danas dolaze u goste, koji zovu i nude pomoć iz Slavonije, Zagreba, Rovinja... Dobri ljudi, do danas sam plakala zbog neimaštine, a sada od sreće”, kazala nam je Vera zadovoljna što njezina obitelj više neće morati jesti pseću hranu da bi preživjela.

U Verinu smo dvorištu zatekli i velečasnog Froka Zefija, župnika iz susjedne Župe svetog Josipa (Josipovac ima dvije župe, a Vera Kvastek pripada drugoj župi), koji je, kada je pročitao Glas Slavonije, zabrinuto potražio Kvastekove i među prvima im donio novčanu donaciju za prvu ruku ponudivši se da će i dalje pomagati.

- Glas Slavonije objavio je samo inicijale gospođe Vere i bez adrese. Zbunio sam se i zabrinuo što ne znam za sumještane koji su u ovakvoj nevolji. Nisu moji župljani, znao bih za njih jer obilazim župljane. Obišao sam i najzabačenije dijelove župe i cijeli Josipovac sve dok ih nisam na kraju našao na pustari koja je malo odvojena, izvan mjesta - kazao nam je Frok Zefi.

- Da sam znao, došao bih ako ništa drugo, a ono da bar zajedno plačemo. Vera je ponosita žena, a nevolja ju je jako pritisnula. Ima takvih još i bit će ih, na žalost, sve više. Na večernjoj ću misi pročitati članak iz Glasa Slavonije i pozvati župljane da svi pomognemo Veri. Siromašna smo župa, ali ljudi dobra srca odvojit će od sebe i dati bližnjemu - kazao je Frok s kojim je jučerašnji susret za Veru bio posebno emotivan. Prisjetila se, naime, da joj je upravo vlč. Frok sahranio muža u mjestu gdje je prije živjela.

Plakalo se i veselilo u malom dvorištu. A da će pomoći za Verinu obitelj biti govori i to što su stalno pristizali ljudi nudeći se i pitajući što im još treba. Stizali su s hranom i drugim potrepštinama, čak i oni koji i sami primaju socijalnu pomoć. Prepoznaju se međusobno dobri ljudi, jer takvi su i sami Kvastekovi. U nevolji su dijelom, kažu, upravo i zbog toga jer su bezrezervno vjerovali ljudima pa je Davor bio jamac drugima koji ne plaćaju svoje obveze pa sad on plaća umjesto njih i još mu prijete da će mu nauditi što traži svoj novac. Zanimljivo je to što sam Davor nema ni kune vlastitog kreditnog zaduženja, niti je, ističe, ikome dužan.

Teško je bilo uopće razgovarati s Verom jer su ju stalno zvali ljudi koje je pogodila njezina priča ili su dolazili donatori prepunih ruku. Došli su čak i susjedi, četiri kuće dalje, kazali su nam, žive blizu, a nisu znali koliko je susjedima teško. Otuđio se narod, složili su se jučer svi do jednoga. Pomoć su dok je Glasova ekipa bila kod Vere donijele Dunja Kurtović i Tamara Zgrebec koje su najavile da će donijeti i garderobu za Davora i Verinu unuku.

Naravno, obišli smo i Verine pse koji su lajali uznemireni tolikim iznenadnim gostima. Jako su se razveselili svojem uobičajenom obroku - pašteti iz 2009. godine i starom kruhu koji će od sada samo oni jesti. Jer, Kvastekovi će napokon objedovati i mesa, i juhe, i kolača, što jako dugo nisu.

Neki strahuju da će sada Kvastekovi imati hrane za idućih mjesec ili dva, a onda će ih svi zaboraviti. A pomoć će im biti potrebna u svemu, dugoročno. Stoga se nadamo da će nadležne institucije poduzeti sve što treba i da ova skromna obitelj neće brzo biti zaboravljena. Da se to ne dogodi potrudit će se i djelatnici Glasa Slavonije koji su se i sami priključili prikupljanju pomoći koju će uručiti Kvastekovima, a za pomoć u školovanju Verinoj unuci zainteresirala se i humanitarna organizacija Auxilium Marijana Gubine.