Phil Bosmans
 

osnivač saveza bez imena

VOLIM TE, ČOVJEČE! - ŽIVJETI JE RADOST

 

On još uvijek postoji, taj knjižarski uspjeh; nitko ga nije prorokovao, ni jedna tiskovna kampanja stvorila, ni jedna marketinška strategija unaprijed programirala. Uspjeh koji je još i danas i za samog Phila Bosmansa, tog flamanskog autora, tajanstvena zagonetka. Živjeti je radost više je od tek nekog naslova knjige između desetaka tisuća novih knjiga godišnje, više od samog bestselera i longselera. Bosmansove su knjige postale knjiškim fenomenom diljem svijeta, pa i u nas.

Godine 1972.  pojavilo se nizozemsko originalno izdanje "Menslief, ik hou van je" (u prijevodu otprilike: Dragi čovječe, jako te volim ili u novijoj verziji: Čovječe, stojim uza te u belgijskoj izdavačkoj kući Lannoo) u 3.000 primjeraka, oprezno kakvi već izdavači ponekad znaju biti. Nije to baš ni bila "prava" knjiga, jer pomalo nezgrapan format nije odgovarao ni jednoj polici za knjige; sam autor je uporno ostao pri tome da knjiga treba doći u ruke živih ljudi, a ne u prašnjave police. Danas, 33 godine kasnije, samo je nizozemska naklada prodana u 850.000 primjeraka. Posljednje, 62. izdanje, pojavilo se u 20.000 primjeraka.

Iako ovo flamansko čudo od knjige sa svojim, odmah nakon starta, senzacionalnim brojkama nije ostalo skriveno susjednim inozemnim nakladnicima, oni su uspjeh pripisivali više mentalitetu i osobnom zračenju samog autora. Ta tko je tada poznavao Phila Bosmansa u Njemačkoj, Francuskoj ili Italiji? Godine 1976. ipak se pojavilo njemačko izdanje (pod naslovom Vergiss die Freude nicht u nakladničkoj kući Herder), francusko (Aimer u nakladničkoj kući Desclée iz Pariza), a 1977. godine talijansko izdanje (Vita piu u Centro Editoriale Dehoniano, Bologna). Nastavak priče ovih triju izdanja ipak je posve različit. Talijansko je izdanje ostalo na prvoj nakladi, francusko u očekivanim okvirima za koje nakladnik veli: Ni posebno dobro, ni posebno loše. Njemačko izdanje, naprotiv - startavši također oprezno sa 6.000 primjeraka -  naprosto je eksplodiralo: samo godinu dana nakon pojave izlazi u 15. izdanju; 20 godina kasnije preko milijun prodanih primjeraka! Uzme li se u obzir dvadesetak Bosmansovih knjiga na njemačkom, naklada doseže brojku od 3.000.000 primjeraka. Knjiga Živjeti je radost u Hrvatskoj se pojavila prije 20 godina, 1985. Doživjela je osam izdanja i nakladu od 27.000 primjeraka.

Odakle ovoj knjizi toliki uspjeh? Neki to pripisuju brižnu odabiru naslova i nadasve privlačnoj opremi, drugi tisku i promociji, ispitivanju tržišta i reklami.

Koliko god sve to bilo važno, ipak je drugotno, tek marginalno; pravi su razlozi ipak dublji. Što se to krije iza ovih knjiga koje knjižari smještaju i nude na širokom polju pomoći u životu, životne mudrosti, poklon-knjigâ, da baš one govore tolikim ljudima? I to ne samo u Njemačkoj i Belgiji nego i u mnogim drugim zemljama. Prijevodi su se brzo pojavili u Norveškoj i Švedskoj kao i u Španjolskoj, Portugalu i Južnoj Americi, u Japanu i Koreji, ukupno na 26 jezika. Neobično je svakako i to da su neke zemlje ostale na jednom ili dva izdanja; u Engleskoj ih je bilo pet, u Španjolskoj četiri. Možda ih je uvjetovao upravo nakladnik; on, naime, može potencijalni bestseler, čak i nehotice, ugušiti već u samoj klici. S druge pak strane, posebno nakon geopolitičkoga obrata 1989. godine, učestala su tzv. istočnoeuropska izdanja: 35 knjiga na hrvatskom, osam na poljskom, četiri na češkom, dvije na madžarskom, jedna na rumunjskom; i prvo rusko izdanje u Moskvi; čak i na arapskom i esperantu. Time pitanje o razlozima da ove knjige, unatoč tolike različitosti jezika, kulture i životnih okolnosti općenito toliko govore ljudima, postaje još naglašenije.

Prvi bitan razlog svakako jest u tome da su Bosmansove knjige jako ukorijenjene u život, život ljudi i samog autora. Te knjige nisu nastajale na uzglavlju, ne govore o intelektualnim špekulacijama, jednima silno zanimljive, većini pak strašno dosadne. U njima nema osjećajnih, mekanih gnjavljenja potrebama prikraćenih, u modernome društvu zakržljalih duša. Koliko god Phil Bosmans prilazi ljudima koji su - na koji mu drago način - nesretni, psiho-scena nije njegov svijet. I on ne postavlja nikakve literarne zahtjeve, mada su mu, inače kratki i u smislene rečenice složeni, tekstovi ponekad naglašeno pjesnički.

Bosmans niti je prenaglašeni intelektualac niti psiho-guru, ni literata ni neki glasoviti autor, "zvijezda". On je jednostavno čovjek među ljudima. Čitav život su ga privlačili ljudi. On misli da su njegove knjige i pisali ti jednostavni ljudi koji su u tzv. javnosti "bez imena". Ako za Savez, pokret kojem danas, nakon gotovo 50 godina, pripada u Belgiji preko 300.000 ljudi, koji je on prenio u Belgiju i nadahnuo, kaže: Savez bez imena zove se mi, onda to nije nikakvo ljubazno koketiranje, nego realnost. Iza svakog retka koji je napisao stoje živi ljudi. Iza iskustava njihove bespomoćnosti i očaja, njihove čežnje za srećom i sigurnosti stoji život Phila Bosmansa.

Imao sam sreće, priznaje u svojoj najosobnijoj knjizi Taj nevjerojatni Bog i pjeva pohvalu svojim roditeljima, siromašnim seljacima koji su unatoč brojnim brigama bili sretni; pjeva pohvalu rodnome mjestu Gruitrodeu u istočno belgijskoj pokrajini Limburg, gdje se rodio 1. srpnja 1922. godine. Obitelj se kasnije preselila nadomak Genku gdje su otac i braća našla posao u rudniku i tako zarađivali svagdanji kruh. Jedna je teta omogućila darovitome mladiću pohađati redovničku školu u Rotselaareu; 1941. godine i sam je postao redovnik monfortanac, član družbe kojoj je osnivač početkom 18. stoljeća bio bretonski putujući propovjednik i pučki misionar Marija Grignion Monfortski. Godine 1948. zaređen je za svećenika i gotovo 50 godina nesmanjenim žarom, duboko uvjeren u svoje zvanje i poziv, pristaje uz malog čovjeka. Prve svećeničke godine u potpuno dekristijaniziranoj sredini sjeverne Francuske odvele su ga k svećenicima-radnicima. Dijeleći život s ljudima daleko od dobro situirana društva, živeći zajedno s rudarima u njihovim barakama - među ovima bijahu i prognani iz Rusije - još je bolje upoznao jezik tih jednostavnih ljudi, njihove osjećaje, njihovo srce i ono što im nedostaje. Što nedostaje čovjeku? naslov je njegove prve knjige (1968.); knjiga je davno zaboravljena, ali već u klici sadrži njegov stil i njegovu poruku.

Početkom pedesetih godina prošloga stoljeća vraća se u svoju rodnu pokrajinu Limburg držati pučke misije: nebrojeni susreti i razgovori s ljudima prilikom kućnih posjeta, nagovori preko megafona na vozilu, propovijedi i procesije, skupovi i bogoslužja, često od rana jutra do kasno u noć, i tako mjesecima, bez predaha i odmora, ne mareći za sebe, sve dok u ljeto 1954. godine nije doživio potpuni slom. Dvije godine ležao je bolestan u krevetu, liječnici ga proglasiše olupinom života, udomio se u najgostoljubivijoj župnoj kući na svijetu. Tu mu dva anđela, zauzimajući se za njega neizmjernom strpljivošću, ponovno vratiše osmijeh na lice. Za to razdoblje običava reći: Imao sam jako puno sreće. Sada znam: neke stvari izgledaju kao katastrofe, a ipak su milost.

Kad je, suprotno svim liječničkim prognozama, opet stao na svoje noge i nakon tri godine ponovno mogao pomišljati na neki posao, bila mu je povjerena zadaća da se u Belgiji posveti Savezu bez imena, koji je - 20 godina ranije - u Nizozemskoj osnovao jedan tada vrlo uspješni radio-propovjednik pod geslom Popravi svijet, i kreni od sebe! 20. kolovoza 1959. godine započeo je sa Savezom u Antwerpenu. Savez bez imena postao je tako njegovom životnom zadaćom i njegovim životnim djelom. Sve što je napisao i objavio na neki je način povezano sa  Savezom, koji se obraća ljudima sa srcem ispod kaputa. Bez te povezanosti sa životom nebrojenih ljudi, njihovih svakodnevnih iskustava i njihovih rubnih, gotovo ekstremnih, situacija, bez urođene dosjetljivosti jednostavnih ljudi, bez njihove spremnosti na prijateljstvo i pomoć, bez njihove životne mudrosti, Bosmansovih knjiga posve sigurno ne bi bilo. One povezuju ljude dobra srca, šutljivi su dogovor da se snagom uvjerenosti u dobro može pomoći i u najtežim ljudskim krizama.

Bosmansov Savez nije nastajao na dasci za crtanje, nego se organski razvijao iz znakova vremena, iz zahtjeva trenutka. Kad su se bivši zatvorenici klatarili ulicama jer nisu nalazili zaposlenje, Bosmans je u Antwerpenu osnovao za njih radnički dom MiN, prvu socijalnu ustanovu te vrste u Belgiji, pet godina kasnije i Dom Anne Francois za žene. Startao je s inicijativama za zatvorenike, za prikraćene. Unatoč otporu nadleštava, zalagao se za dozvole boravka i status Roma. Znao je pridobiti i oduševiti suradnike; danas ih je u Belgiji službeno oko 50, dragovoljnih promotora preko 1.000. Još mu je važniji unutarnji preduvjet svih izvanjskih aktivnosti u korist ljudi u potrebi, duhovni temelj koji on naziva kultura srca. Neumorno širi poruku srca putem mjesečnih izreka s kratkim komentarom, tzv. poticajne karte, predavanjima, radio emisijama, nekom vrstom telefonske službe, nudeći svaki tjedan iznova vitamine za srce. Tako radi na promjeni javnoga mnijenja nadahnjujući istodobno veliku obitelj Saveza, ljudi spremnih pomoći u socijalnim inicijativama. Ideja Saveza pušta korijenje i u drugim zemljama, posebno u Španjolskoj i Južnoj Americi, od 1988. godine i u Njemačkoj. O ideji Saveza u nas otvoreno se govori od srpnja 1997. godine; 3. listopada 2000. godine Savez se 'osniva' i ima svoje središte u Brodskom Vinogorju, nadomak Slavonskog Broda.

Knjige za Bosmansa nisu nikada bile same sebi svrhom. Pritisku svojih belgijskih i njemačkih nakladnika suprotstavljao se blagom upornošću - nerijetko na njihovo nezadovoljstvo. Ali kad je vidio mogućnosti da publiciranje približava ljudima poruku kulture srca, knjigu kao prikladan medij nipošto nije odbijao, nego je i sam u stanovitom smislu postao nakladnikom, te, polazeći od Saveza, objavljivao i širio brošurice o gorućim i socijalnim pitanjima (primjerice,  Živjeti unatoč trpljenju i boli, Hrana za svakog čovjeka, Nekoga izgubiti, Čovjek s poteškoćama u razvoju). Kad mu je 1972. godine belgijski nakladnik predložio i ponudio u knjigu složiti najljepše tekstove iz Vitamina za srce - tekstovi koji su se i do 500 puta na dan mogli čuti preko telefona, pristao je i sam surađivao. Nitko, dakako, nije ni slutio da se tada rađao bestseler.

Ali što je osobitoga u ovoj i u svim drugim Bosmansovim knjigama? To je sadržajno obogaćivanje življenim, često čak vrlo patničkim, životom. Uvijek su to elementarna životna iskustva do kojih se Phil Bosmans ponekad šokantnom, a najčešće privlačnom neprikrivenošću punom humora probija kroz višeslojan splet ljudskih sljepoća i samoobmana, obrambenih stavova i odmaka. Zatim njegov jedinstven i neponovljiv govor. Teško umijeće, pred ljudima, pred mnoštvom ljudi, govoriti onako kao što prijatelj govori prijateljima, zasigurno je djelić prirodnoga talenta, ali on je taj talent oblikovao i razvio odnoseći se prema samomu sebi strogo i disciplinirano. Sve važnije govore, predavanja i propovijedi redovito bi pisao, makar ih je kasnije, nadahnut trenutkom, govorio slobodno, možda čak i posve drukčije od zabilježenoga. Tako nastaju tekstovi, desetljećima svaki mjesec objavljivani u Savezu, izreke s komentarima, riječi kojima želi nešto probuditi, pokrenuti, izmijeniti. To su njegove karakteristične poticajne karte, istaknute ne samo u flamanskim kućama i stanovima, nego i u uredima, radnjama, pa čak - tiskane na velikom formatu - na ulicama i u dvoranama gdje se okuplja veći broj ljudi. Povremeni bilten K 13 aludira na K-ontakt, na K-ulturu i na Pavlovu poslanicu Korinćanima, 13. poglavlje o ljubavi.

Postao je majstorom slogana, iznenađujućih naslova, poslovičnih izreka. Na prvi pogled se čini da mu lako uspijeva igrati se riječima, slikovito se izraziti, dodirnuti nesvjesne čežnje i strahove, apelirati na javnost. Samo, njemu to umijeće ne služi za manipuliranje političkim mišljenjima ili za stvaranje raspoloženja. Ne smjera na novac konzumenata, nego na srca ljudi. Grupa na koju cilja jest i ostaje jednostavan čovjek ili jednostavno čovjek, ne profesor i zatvorenik, ne dobro situirani i beskućnik, nego jednostavno čovjek. Za njim se Phil Bosmans polakomio, za srcem tog čovjeka koji je često tako nesretan, čovjeka koji je često bez utjehe i odvažnosti, koji trpi i treba spasonosni poticaj.

Riječi koje piše nisu nikakve pobožne fraze, olupina riječi, šuplje riječi. Riječi su to bogata sadržaja. Kratki i uvjerljivi tekstovi. On argumentira, ali ne kompliciranim mislima, nego jasnim i dojmljivim slikama. Čitavu stvar sažimlje takoreći u jednu jedinu rečenicu. Zna u malo riječi divno ispripovjediti potresan prizor, kao usporedbu koja dopire do srca. A voli stare, arhaične i vječno mlade simbolične riječi o noći i zvijezdama, o pustinji i oazi, o suncu, cvijetu, ptici, domu i luci... Propovjednik koji na njegov način budi čovjekovu savjest može tako postati poeta koji daje poleta dubokim slojevima ljudske duše. Phil Bosmans ima što reći ljudima - ono što je možda i najvažnije za život, a o čemu se danas, kako običava reći, šuti na tisuću jezika. U njegovim se izrekama krije čitava jedna filozofija.

U modernom čovjeku postoji jedno nerazvijeno područje, jedna potpuno zapuštena četvrt bijede u čovjekovu gradu - ljudsko srce. Njemu je stalo do nove kulture srca, gdje će se vjerovati ne u novac, vlast i imetak, nego u svjetlo, dobrotu i ljubav. Ta se jednostavna osnovna melodija razvija u uvijek novim varijacijama. Čovjek je tu ne da proizvodi i troši, nego da bude čovjek, da bude sretan, da usrećuje druge. Njegova filozofija sreće: sreća je poput sjene koja prati ljubav - slijedi je; poput jeke koja ti odgovara kad daješ samoga sebe. Sreću nije moguće kupiti, ljubav postoji jedino besplatno. Phil Bosmans pritom nije kratkovidan i naivan, kakvim ga poneki drže jer ga dostatno ne poznaju. On ne bježi pred mračnim pitanjima života niti na njih brzopleto odgovara. Velikim, upravo djetinjim, divljenjem susreće čuda prirode i u njima vidi na djelu tajnu ljubav, ali ne zatvara oči pred onim što je čovjek od nje, od prirode načinio.

Istim tim jezikom ljubavi može zatim govoriti i o Bogu: Miluje me nježnim rukama kad dođe u večernjem povjetarcu da uspava zrno. U kucanju vlastitoga srca slušam njegov blagi glas. U dobroti i privrženosti ljudi osjećam njegovu ljubav prema sebi. Bog je zaljubljen i sve je dar. Svaki dar je Božja riječ kojom mi želi reći koliko me voli. Svakoga dana kažem Bogu: Divan si! Što više to govorim, to više mi daje gledati čuda. Iz toga iskustva crpi Bosmans zaraznu radost, snagu sigurnosti, privrženosti i povjerenja kojom je utješio i oduševio nebrojene ljude.

Od 1957. godine živi u - za današnje prilike stanovanja - vrlo skromnu malome samostanu monfortanaca u Kontichu, blizu Antwerpena. Zaljubljen sam u jednostavne stvari. Tko ga tu doživi, smjesta će povjerovati u tu izreku. Svoje autorske honorare investira u MiN. Ta tajanstvena kratica koja stoji iznad stanova i radionica znači Ljudi u potrebi (njem. Menschen in Not).

Prije nekoliko godina belgijski je Savez prepustio drugima, mlađima. A onda se dogodilo nešto što nitko nije očekivao, događaji koje ovako komentira: Bog je prekrižio moje termine. Župna domaćica i medicinska sestra Leontina Frank, bez čije bi njege još prije 50 godina ostao beznadan slučaj, i sama iznenada oboli. Tumor na mozgu. Više od pola godine preuzima kao po sebi razumljivo neobičnu zadaću. Brine se za nju u njezinu domu i prati je na teškom putu polagana umiranja. Nekoliko mjeseci kasnije i sâm, usred noći, pretrpi srčani udar. Tri mjeseca je na klinici, s oduzetom desnom stranom tijela; polako se, uz pomoć svih mogućih vrsta terapije i snagom volje, ipak poprilično oporavio. Nadam se da će biti bolje, piše svojim prijateljima, pokušavam se pomiriti s onim što mi je još preostalo. Ne trebamo se plašiti noći, jer u mrkloj noći vidimo - ponekad kroz vlastite suze - najljepše zvijezde. Ni traga ojađenosti. Sada piše lijevom rukom, i ponovno se polako vraća predavanjima, opet je, ali sada u invalidskim kolicima, na frankfurtskom godišnjem sajmu knjiga, susreće se s prijateljima iz cijeloga svijeta, brine se za Savez, piše pisma.

Moramo krenuti novim putevima, putem sjemena. Ovo piše 1979. godine u knjizi koja najiscrpnije predstavlja kulturu srca: Ljubav svaki dan čini čuda.

Sudbina onih koji daju život jest da upravo od toga umiru. Kao pšenično zrno, sjemeni krumpir, koštica ploda i svako drugo sjeme iz kojega izrasta novi život. U prihvaćanju tog umiranja krije se najbogatiji plod, plod istinske radosti nad životom. Nije nimalo lakomislen kad citira biblijsku sliku o pšeničnome zrnu koje, pavši u zemlju, mora umrijeti. Duboko je svjestan one Isusove: Tko izgubi svoj život poradi mene, naći će ga u vječnosti. On sada više ne uvjerava riječima, ne, to što Biblija govori o Bogu koji ljubi, sastavnica je i njegova govorenja i života. Phil Bosmans je veliki zagovornik ljudi u potrebi, njihov propovjednik, njih posebno voli. Skroviti je mistik koji susreće Boga u šutnji - s onu stranu svih riječi, svih osjećaja i zamišljaja, mistik koji može ispovjediti: Vidio sam Boga - na licima ljudi.

Stotine tisuća jednostavnih ljudi i milijuni čitatelja tijekom mnogih godina osjetili su to, samo ne znaju izreći što ih je zapravo toliko poticalo i otkuda im ponovno dar tolike radosti, nove odvažnosti za život, taj novi stav prema životu. Crkvenim ljudima fenomen Bosmans ostao je gotovo nezapažen. Isusovi su učenici često previše zaposleni, oni najradije raspravljaju. Šteta, jer od njega bi mogli štošta naučiti, npr. kako vjerodostojno komunicirati s jednostavnim ljudima. Mogli bi npr. moliti zajedno s Bosmansom: Bože, ako su tu pravednici i grješnici, daj mi stajati na strani grješnika jer sam i sam grješnik. Ako su tu siromašni i bogati, daj mi stajati na strani siromašnih jer siromasi su u tvojim očima mnogo bogatiji.

 

Prema Ulrich Schütz:

ES GIBT VIELE WEGE ZU GOTT, SO VIELE, WIE ES MENSCHEH GIBT,

BÖRSENBLATT 18/4. ožujka 1997, str. 70-74 (Theologie).

 

 

Usrećivati ljude san je sretnih ljudi.

 

Nisam ja nikakav teoretičar.
Sveučilište na kojem sam učio jest živi čovjek.

 

Neke stvari izgledaju kao katastrofe
a ipak su milost.

 

Cvijet treba sunce da postane cvijet,
čovjek ljubav da postane čovjek.

 

Bogatim čini ne bogatstvo nego radost.

 

Sreću nije moguće kupiti,
ljubav postoji samo i jedino badava.
 

 

Humor i strpljenje su deve
na kojima prolazimo svaku pustinju.

 

Sam je čovjek kriv za svoj razoreni životni svijet,
za svoj zatrovani duh, za svoju opustošenu dušu.

 

U mrkloj noći vidimo,
koji puta kroz vlastite suze,
najljepše zvijezde.

 www.savezbezimena.com