Otvoreno pismo gospodji Magali Boers Cucic, Zeni Koja Je Pala Niz Stepenice

Draga sestro. Svaka čast! Sve smo padale niz stepenice, svakih petnaest minuta u Hrvatskoj niz stepenice pada jedna žena. Mi letimo, ali nam nikad nije palo na pamet pozvati novinare i govoriti o tome. Naša letenja nisu tajna, ali nisu ni vijest. Prebiti ženu u Hrvatskoj nije ni narušavanje javnog reda i mira, iako krici hrvatskih žena svakih petnaest minuta paraju  hrvatski mir.

I ja i sve moje prijateljice znamo što znači dobiti šaku u glavu, kako izgleda nazvati policiju, što govore policajci kad dođu, što govore muževi, kad policajci odu, kako plaču djeca kad nam muževi lupaju glavom o zid i režu telefonske žice. Sve mi znamo kako to izgleda kad te prebije, pa te onda pojebe, jer si ti to tražila. To nije silovanje, to je ljubav, u braku nema silovanja. A onda, idući dan, odemo na posao i nitko nas ne pita kako to da stalno padamo niz stepenice.

Ne možemo nazvati mamu i reći, mama, razbio me. Jer naši su tate prebijali naše mame, njegov je tata prebijao njegovu mamu, sve smo mi prebijene kćeri, prebijene žene, prebijene sestre, prebijene mame.

Zato, nemoj zamjeriti njegovoj mami koja govori što mora govoriti, gospođa se samo boji da ne zapne o otirač.

Sestro, nisi jedina.

Mi, građanke Republike Hrvatske, iskusne smo letačice. Da ponovim, svakih petnaest minuta niz hrvatske stepenice leti jedna žena. Naši muževi nisu uvijek tako elegantni, tako obrazovani, tako obučeni, tako europski skockani. Nisu magistri, iako ima i magistara, nisu novinari, iako ima i novinara, nisu urednici, iako ima i urednika, i generala, i ministara, i odvjetnika, i učitelja, i sportaša. Tvoj prosijedi, elegantni predavač na međunarodnim konferencijama, sazivač konferencija za tisak, nuđač ostavke koju nitko neće prihvatiti, cinični, ledeni kicoš, nije jedini skockani bacač niz stepenice. Ima i drugih. Ti drugi koji nisu drugačiji mlate u potkošuljama ili košuljama, bez kravate, goli do pojasa ili od pojasa, nekad imaju na sebi samo hlače i otvoren rasporak.

Sestro, sve ostalo je isto.

Oni su nervozni, oni su u pravu, mi griješimo, mi moramo plaćati naše greške, mjesecima, godinama, desecima godina. Dok nas smrt ne rastavi, na dnu stepenica. Mi smo te koje se moramo popraviti, mi moramo biti odmor, njih, ratnika. Ratnika koji našom glavom ratuju sa zidovima naših domova.

Što ti želim reći, sestro?

Ima nas, nisi sama, mlaćenje žena najomiljeniji je hrvatski sport. Samo, i tu prestaje sličnost između tebe i nas, ti si imala muda dignuti glas, pokazati svoje rane, ispričati što ti radi gospodin Magistar kad si u krivu, a stalno si u krivu. Ali… Što će se dogoditi?

Naravno da će te Europejac demantirati, proglasit će te ludom, histeričnom, anoreksičnom. Kao da je anoreksija hendikep u ratu s hrvatskim mužjacima? Hendikep? Da nismo anoreksične, oni ne bi bili s nama. Njima puca film baš zato jer smo anoreksične. Hrvatski muži imaju dobre živce kad im je s druge strane netko od dva metra i sto pedeset kila. Hrvatski muži… Hrvatska?! Znaš šta mi je palo napamet? Ti si hrabra samo zato jer ne znaš gdje živiš?! Da znaš u kakvoj zemlji živiš, možda bi bila poput mene, poput nas?

Reći ću ti nešto o Hrvatskoj. To je zemlja u kojoj u Ustavnom sudu sjedi gospodin za kojeg se tvrdi da je silovao po Bosni. Nikad se nitko zbog toga nije zabrinuo! Naš je Predsjednik pred njim polagao zakletvu, doduše, nije mu pružio ruku. Bravo za gospodina Predsjednika! Naš Sabor raspravlja o radu nedjeljom, naše sabornice u novinama raspravljaju koja čime pokriva svoj muf, ni oni ni one ne znaju da svakih petnaest minuta niz hrvatske stepenice leti jedna žena. I savjetnik našeg Predsjednika puštao je žensku niz stepenice. Njemu je Predsjednik pružio ruku. Jedan je naš ministar prebijao svoje žene. Ni jedna nije pozvala novinare. Na Hrvatskoj televiziji je najbolje plaćeni urednik prebio asistenticu. I? Što se dogodilo asistentici?

Sestro draga! Ovo je Hrvatska! U ovoj zemlji žene nose tamne naočale i danju i noću, hodaju bez prednjih zuba, vuku prebijene noge, kuhaju slomljenom rukom!

Gmižu Hrvatskom u velikoj tišini, ne pričaju okolo priču svog života, nema je tko čuti, ne bježe od muža jer od njega ne mogu pobjeći. Ovdje nema suda, nema pravde, nema istine, nema zakona! Osim zakona šake u žensku glavu. Sestro, svaka ti čast! Prva si koja je digla glas i učinila nešto za svoje kćeri, za sebe i nas!

Tko zna, možda će sutra vrisnuti druga, pa treća, pa peta, dok ne zaurla stotine tisuća hrvatskih prebijenih žena.

Živim za taj dan, sestro! Neke od nas će padati niz stepenice, mnoge će ostati na dnu stepenica zauvijek, ali, da bi se dobio rat, treba krenuti u rat! Prva si, pokazala si nam put! Jasno nam je da jedna jedina Autonomna kuća u Hrvatskoj ne može udomiti nekoliko stotina tisuća žena, ali nekoliko stotina tisuća žena možda bi moglo promijeniti ovu malu, mračnu, bijednu, gadnu, ženomrzačku zemlju.

Što čekamo? Dokle ćemo mi, građanke Republike Hrvatske, šutjeti u zemlji u kojoj se herojima diže samo kad siluju, kad mlate i siluju?!

Pozdrav

Drž' se, sestro