‘Ostavljam sve čovjeku koji me spasio od samoubojstva’
Piše: Ivica Radoš
http://www.jutarnji.hr/nedjeljni_jutarnji/clanak/art-2008,7,27,,127940.jl
Tko je Nikola Smolčić i kako je uopće došlo do toga da slavna Zagorka svu svoju imovinu i autorska prava oporučno ostavi baš njemu?
“Ovo pismo upravljam: Zakonu, Pravdi i Poštenju - Hrvatske, Jugoslavije i svih država svijeta, koje upravljaju po narodima potvrđeni kulturni, čovječni zakoni - a upravljam ovo pismo i međunarodnoj organizaciji autorskih prava. Jedini moj posjed sačinjavaju moja djela od sedam milijuna štampanih redaka, sve je to napisano u 60 godina moga rada perom”, uvod je u oporuku Marije Jurić Zagorke, koju je pisala na Silvestrovo 1952.
“Nemam nikoga svoga, nikakve obitelji”, nastavila je Zagorka u oporuci, “dok nisam našla duhovnog sina koji me je onda, kad su me svi ostavili, udarena bojkotom i tajnom osudom - nerada - sinovskom pomoći spasio od samoubojstva. Pružio mi je duhovnu i ekonomsku pomoć onda kada još nije nitko ni u snu slutio da bi zabrana mojeg rada mogla biti skinuta.
Stoga tražim da Pravda, Zakon i Poštenje uvaže moju posljednju želju i moje pravo da se služim svojom željom - dakle - da sva autorska prava na moja djela pripadaju nakon moje smrti Nini Smolčiću, rodom iz Otočca; sve moje knjige, dokumenti, slike, jednom riječi, sve što je moje ima da pripada Nini Smolčiću - jedino i isključivo njemu.
Nadam se da će ono na koje upravljam ovo pismo priznati mi to jedino posljednje pravo da ono što je moje, mogu ostaviti ovom čovjeku kojem dugujem - čovještvo! Pišem ovo po svojoj neopozivoj samoodluci i pri potpunoj fizičkoj i duhovnoj svijesti”, završila je Zagorka svoju oporuku 1952., koja se čuva se u arhivima prašnjavih sudskih spisa u Zagrebu.
Odnos komunističkih vlasti prema Zagorki, nakon završetka Drugog svjetskog rata, zapravo treba sagledavati u ideološkom kontekstu. Za komuniste je literatura Marije Jurić Zagorke bila šund, previše (malo)građanski obojena.
Budući da je Zagorka uvijek bila magnet za okupljanje inetelektualaca, novinara, uglednih građana, bila je itekako zanimljiva tajnim službama, ne samo Austro-Ugarske i Kraljevine Jugoslavije, nego i komunističke Jugoslavije. Zagorka nije mogla shvatiti, a najmanje prihvatiti, metode vladanja novih vlastodržaca. Tražila je odgovor na pitanje zbog čega nije mogla objavljivati. Stoga je 1955. Zagorka napisala glasoviti tekst “Što je moja krivnja”, koji se sačuvao zahvaljujući tome što ga je Zagorka poslala odvjetniku Ivi Politeu.
No, tko je Nikola Smolčić i kako je uopće došlo do toga da slavna Zagorka svu svoju imovinu i autorska prava oporučeno ostavi baš njemu? Rajonski Narodni odbor u svibnju 1947. Zagorki je oduzeo pravo raspolaganja svim prostorijama u stanu na Dolcu 8, što je u svibnju iste godine potvrdio i Stambeni odjel Gradskog narodnog odbora.
Tako je Zagorka, sudeći prema sačuvanim dokumentima, za sustanare dobila Ninu Smolčića i Lea Cara. U “suživotu” Zagorke i sustanara događalo se svašta. Prema Zagorkinim pismima Štefici Vrbanić, koja je objavila novinarka Diana Kučinić 1992., može se zaključiti da su je sustanari maltretirali, ponižavali i potkradali. Budući da su ta pisama pisana 1955. i 1956., kad je Zagorka bila u dubokoj starosti, bez potomaka i bliže rodbine - možda je to samo refleks “uplašene stare lavice”?! U Zagorkinoj oporuci je jasno navedeno da ju je Smolčić spasio od samoubojstva. Je li Zagorka zbog toga poništila prvu oporuku kojom je autorska prava ostavila Novinarskom društvu - teško je znati. Tu je oporuku prije 1952. sastavio odvjetnik Ivo Politeo.
U pismima iz 1955. i 1956., koja je Zagorka potajice slala Štefici Vrbanić, svašta se može doznati iz “prašume crnog života”: da su sustanari Smolčić i Leo krivotvorili poslovne knjige i “pokrali” Zagorku za milijun dinara, što je dokazao i financijski inspektor, nakon čega je Politeo podigao tužbu, međutim nije prihvaćena, navodno zbog jakih veza Zagorkinih sustanara.
“Namjerili ste se na ustrašenu lavicu koja je tek sada konstatirala da se ne može više braniti, pa je skočila iz svog grmlja i stala zavijati u pomoć... A činim to odmah jer se ne zna hoću li živa dočekati sutrašnji dan”, pisala je, uz ostalo, Zagorka Štefici Vrbanić. Zagorka je u nekom drugom pismu pisala i to da joj sustanari “prave skandale” i tjeraju iz njezina stana.
No, rođakinja, nećakinja Nikole Smolčića početkom 90-ih u jednoj je izjavi tvrdila da je Zagorki život zagorčavao Leo Car, a ne Smolčić.
Bilo kako bilo, Zagorka je umrla 30. studenoga u dubokoj starosti. Kotorski I. sud u Zagrebu, odnosno sudac Ante Brnjac, 28. siječnja 1958. brzo je donio pravomoćno rješenje o njezinu nasljedstvu.
“Utvrđuje se da njezinu ostavinu sačinjavaju pokretnine, knjižnica, dokumenti, slike i sva autorska prava. Njezinim nasljednikom proglašuje se temeljem oporuke od 31. XII. 1952. Smolčić Nikola iz Zagreba, Dolac 8 (nije u rodu) u cijelosti”, piše, među ostalim, u rješenju. U obrazloženju tog rješenja, koje se poziva na dopis općine Mihovljani od 31. siječnja 1958., piše da “pokojnica nije ostavila nikakve bliže rodbine” te da je, a na temelju pismene oporuke od 31. prosinca 1957., imenovala za univerzalnog nasljednika Nikolu Smolčića, a ostavinska imovina sastoji se od pokretnina i svih autorskih prava.
Međutim, nasljednik autorskih prava Zagorke, Nikola Smolčić, umro je nepuna dva mjeseca poslije Zagorke, a svoje vlasništvo, uključujući i sve što je naslijedio od Zagorke, oporučeno je ostavio Leu Caru 26. prosinca 1957. godine.
“Bez svake prijetnje i prinude, zablude ili prevare kod zdrave pameti i pune svijesti određujem za slučaj moje smrti kako slijedi: svoj dio nekretnina odnosno sva svoja prava koja mi pristaju kao nasljedniku iza mog pokojnog oca Ivana Smolčića na nekretnine, koje glase na potajno podijeljenu zadrugu pok. Smolčića Ivana, a leže u Otočcu, ostavljam Gordani Franciski Smolčić, kćeri moga brata Smolčića Josipa”, piše u Smolčićevoj oporuci.
Najzanimljivije je to što Smolčićeva oporuka otkriva što je sve bilo u Zagorkinu vlasništvu, s tim da su potvrđene sumnje o “krađi” od milijun dinara. “Na moju ostalu nekretninu i pokretnu imovinu koja se nalazi u?Novom (Vinodolskom) i Zagrebu, imenujem nasljednikom Cara Leona iz Zagreba, Dolac br. 8/I. Pripadajuće mi pravo iskorištavanja autorskih imovinskih i moralnih prava na sva književna djela pokojne Marije Jurić Zagorke ostavljam na iskorištavanje Caru Leonu iz Zagreba, Dolac 8/I. u 65% dijela /slovima šezdeset pet posto diela/, i Kratković Miru iz Zagreba, ulica Rade Končara br. 32 u 35% dijelu /trideset pet posto diela/.
Ova moja oporuka predstavlja moju pravu posljednju volju, pa ju u tu svrhu potpisujem pred svjedocima oporuke pred kojima sam prigodom potpisa ove isprave izričito izjavio da ista sadržava posljednju moju volju”, piše u oporuci. Svjedoci oporuke bili su Lazar Račić i Antonija Skasples, oboje stanari u zgradi Dolac 8/I. Uz pomoć ondašnjeg odvjetnika Branka Arka (također stanovao na Dolcu 8), oporuka je proglašena na Kotarskom I. sudu u Zagrebu 7. veljače 1958.
Tako je sudska oporuka, koja ima jaču težinu od pisane, zacementirala pitanje nasljednika autorskih prava Marije Jurić Zagorke. Na Kotarskom sudu u Zagrebu potpisao ju je sudac Ante Brnjac. No, otkud Kratković u oporuci i tko je on?
U sudskim spisma, koje je novinaru Jutranjeg lista predočila glasnogovornica i sutkinja Općinskog suda u Zagrebu Renata Đaković-Vranković, Kratkovića se, osim u oporuci, detektira i kao čovjeka koji je pribavio podatke koji su ušli u Smolčićevu smrtovnicu.
Kratković je, naime, 17. veljače 1958. Kotarskom sudu u Zagrebu dostavio podatke o Nikoli Smolčiću. Iznenađenje je u tome što u smrtovnici piše da je Smolčić Nikola (Ivanov) po zanimanju novinar, rođen 6. srpnja 1914. u Otočcu, umro 31. siječnja 1958. u 2 sata u Zagrebu, Dolac 8. Novinar Nikola Smolčić doista je postojao, ali nije rođen u Otočcu i umro je 11 godina kasnije, prema dokumentaciji HND-a. Nakon toga, sud je donio rješenje o nasljeđivanju Nikole Smolčića, prema kojem nekretnine u Novom i Zagrebu te pokretnine i rukopisi Marije Jurić Zagorke kao i gotovina više od milijun dinara, točnije 1,179,392 dinara, te 65 posto od autorskih prava Zagorke dobija Leo Car, iako nije Smolčiću u rodu.
Malodobna Gordana Smolčić, nećakinja Nikole Smolčića, pokušala je osporiti oporuku, ali je pravomoćnom presudom 23. srpnja 1958. žalba odbijena. Nećakinji je presudom suca Ante Brnjca pripala samo zadružna imovina u Otočcu. Miri Kratkoviću iz Zagreba - je li ga ona uopće poznavala? - pripalo je 35 posto autorskih prava na Zagorkina djela.
“Draga i mila Štefice”, pisala je Zagorka u pismu pred kraj života, “lutajući prašumom mojeg crnog života - a blistavog oduševljenja za ideje i rad - susretala sam tek životinje - manje više krvoločne, zlobne i lukave... Na kraju sam prestala vjerovati da ću se susresti s ljudskim bićima”.
“Nemam nikoga svoga, nikakve obitelji”, nastavila je Zagorka u oporuci, “dok nisam našla duhovnog sina koji me je onda, kad su me svi ostavili, udarena bojkotom i tajnom osudom - nerada - sinovskom pomoći spasio od samoubojstva. Pružio mi je duhovnu i ekonomsku pomoć onda kada još nije nitko ni u snu slutio da bi zabrana mojeg rada mogla biti skinuta.
Stoga tražim da Pravda, Zakon i Poštenje uvaže moju posljednju želju i moje pravo da se služim svojom željom - dakle - da sva autorska prava na moja djela pripadaju nakon moje smrti Nini Smolčiću, rodom iz Otočca; sve moje knjige, dokumenti, slike, jednom riječi, sve što je moje ima da pripada Nini Smolčiću - jedino i isključivo njemu.
Nadam se da će ono na koje upravljam ovo pismo priznati mi to jedino posljednje pravo da ono što je moje, mogu ostaviti ovom čovjeku kojem dugujem - čovještvo! Pišem ovo po svojoj neopozivoj samoodluci i pri potpunoj fizičkoj i duhovnoj svijesti”, završila je Zagorka svoju oporuku 1952., koja se čuva se u arhivima prašnjavih sudskih spisa u Zagrebu.
Odnos komunističkih vlasti prema Zagorki, nakon završetka Drugog svjetskog rata, zapravo treba sagledavati u ideološkom kontekstu. Za komuniste je literatura Marije Jurić Zagorke bila šund, previše (malo)građanski obojena.
Budući da je Zagorka uvijek bila magnet za okupljanje inetelektualaca, novinara, uglednih građana, bila je itekako zanimljiva tajnim službama, ne samo Austro-Ugarske i Kraljevine Jugoslavije, nego i komunističke Jugoslavije. Zagorka nije mogla shvatiti, a najmanje prihvatiti, metode vladanja novih vlastodržaca. Tražila je odgovor na pitanje zbog čega nije mogla objavljivati. Stoga je 1955. Zagorka napisala glasoviti tekst “Što je moja krivnja”, koji se sačuvao zahvaljujući tome što ga je Zagorka poslala odvjetniku Ivi Politeu.
No, tko je Nikola Smolčić i kako je uopće došlo do toga da slavna Zagorka svu svoju imovinu i autorska prava oporučeno ostavi baš njemu? Rajonski Narodni odbor u svibnju 1947. Zagorki je oduzeo pravo raspolaganja svim prostorijama u stanu na Dolcu 8, što je u svibnju iste godine potvrdio i Stambeni odjel Gradskog narodnog odbora. Tako je Zagorka, sudeći prema sačuvanim dokumentima, za sustanare dobila Ninu Smolčića i Lea Cara. U “suživotu” Zagorke i sustanara događalo se svašta. Prema Zagorkinim pismima Štefici Vrbanić, koja je objavila novinarka Diana Kučinić 1992., može se zaključiti da su je sustanari maltretirali, ponižavali i potkradali. Budući da su ta pisama pisana 1955. i 1956., kad je Zagorka bila u dubokoj starosti, bez potomaka i bliže rodbine - možda je to samo refleks “uplašene stare lavice”?! U Zagorkinoj oporuci je jasno navedeno da ju je Smolčić spasio od samoubojstva. Je li Zagorka zbog toga poništila prvu oporuku kojom je autorska prava ostavila Novinarskom društvu - teško je znati. Tu je oporuku prije 1952. sastavio odvjetnik Ivo Politeo.
U pismima iz 1955. i 1956., koja je Zagorka potajice slala Štefici Vrbanić, svašta se može doznati iz “prašume crnog života”: da su sustanari Smolčić i Leo krivotvorili poslovne knjige i “pokrali” Zagorku za milijun dinara, što je dokazao i financijski inspektor, nakon čega je Politeo podigao tužbu, međutim nije prihvaćena, navodno zbog jakih veza Zagorkinih sustanara.
“Namjerili ste se na ustrašenu lavicu koja je tek sada konstatirala da se ne može više braniti, pa je skočila iz svog grmlja i stala zavijati u pomoć... A činim to odmah jer se ne zna hoću li živa dočekati sutrašnji dan”, pisala je, uz ostalo, Zagorka Štefici Vrbanić. Zagorka je u nekom drugom pismu pisala i to da joj sustanari “prave skandale” i tjeraju iz njezina stana.
No, rođakinja, nećakinja Nikole Smolčića početkom 90-ih u jednoj je izjavi tvrdila da je Zagorki život zagorčavao Leo Car, a ne Smolčić.
Bilo kako bilo, Zagorka je umrla 30. studenoga u dubokoj starosti. Kotorski I. sud u Zagrebu, odnosno sudac Ante Brnjac, 28. siječnja 1958. brzo je donio pravomoćno rješenje o njezinu nasljedstvu.
“Utvrđuje se da njezinu ostavinu sačinjavaju pokretnine, knjižnica, dokumenti, slike i sva autorska prava. Njezinim nasljednikom proglašuje se temeljem oporuke od 31. XII. 1952. Smolčić Nikola iz Zagreba, Dolac 8 (nije u rodu) u cijelosti”, piše, među ostalim, u rješenju. U obrazloženju tog rješenja, koje se poziva na dopis općine Mihovljani od 31. siječnja 1958., piše da “pokojnica nije ostavila nikakve bliže rodbine” te da je, a na temelju pismene oporuke od 31. prosinca 1957., imenovala za univerzalnog nasljednika Nikolu Smolčića, a ostavinska imovina sastoji se od pokretnina i svih autorskih prava.
Međutim, nasljednik autorskih prava Zagorke, Nikola Smolčić, umro je nepuna dva mjeseca poslije Zagorke, a svoje vlasništvo, uključujući i sve što je naslijedio od Zagorke, oporučeno je ostavio Leu Caru 26. prosinca 1957. godine. “Bez svake prijetnje i prinude, zablude ili prevare kod zdrave pameti i pune svijesti određujem za slučaj moje smrti kako slijedi: svoj dio nekretnina odnosno sva svoja prava koja mi pristaju kao nasljedniku iza mog pokojnog oca Ivana Smolčića na nekretnine, koje glase na potajno podijeljenu zadrugu pok. Smolčića Ivana, a leže u Otočcu, ostavljam Gordani Franciski Smolčić, kćeri moga brata Smolčića Josipa”, piše u Smolčićevoj oporuci.
Najzanimljivije je to što Smolčićeva oporuka otkriva što je sve bilo u Zagorkinu vlasništvu, s tim da su potvrđene sumnje o “krađi” od milijun dinara. “Na moju ostalu nekretninu i pokretnu imovinu koja se nalazi u?Novom (Vinodolskom) i Zagrebu, imenujem nasljednikom Cara Leona iz Zagreba, Dolac br. 8/I. Pripadajuće mi pravo iskorištavanja autorskih imovinskih i moralnih prava na sva književna djela pokojne Marije Jurić Zagorke ostavljam na iskorištavanje Caru Leonu iz Zagreba, Dolac 8/I. u 65% dijela /slovima šezdeset pet posto diela/, i Kratković Miru iz Zagreba, ulica Rade Končara br. 32 u 35% dijelu /trideset pet posto diela/.
Ova moja oporuka predstavlja moju pravu posljednju volju, pa ju u tu svrhu potpisujem pred svjedocima oporuke pred kojima sam prigodom potpisa ove isprave izričito izjavio da ista sadržava posljednju moju volju”, piše u oporuci. Svjedoci oporuke bili su Lazar Račić i Antonija Skasples, oboje stanari u zgradi Dolac 8/I. Uz pomoć ondašnjeg odvjetnika Branka Arka (također stanovao na Dolcu 8), oporuka je proglašena na Kotarskom I. sudu u Zagrebu 7. veljače 1958.
Tako je sudska oporuka, koja ima jaču težinu od pisane, zacementirala pitanje nasljednika autorskih prava Marije Jurić Zagorke. Na Kotarskom sudu u Zagrebu potpisao ju je sudac Ante Brnjac. No, otkud Kratković u oporuci i tko je on? U sudskim spisma, koje je novinaru Jutranjeg lista predočila glasnogovornica i sutkinja Općinskog suda u Zagrebu Renata Đaković-Vranković, Kratkovića se, osim u oporuci, detektira i kao čovjeka koji je pribavio podatke koji su ušli u Smolčićevu smrtovnicu.
Kratković je, naime, 17. veljače 1958. Kotarskom sudu u Zagrebu dostavio podatke o Nikoli Smolčiću. Iznenađenje je u tome što u smrtovnici piše da je Smolčić Nikola (Ivanov) po zanimanju novinar, rođen 6. srpnja 1914. u Otočcu, umro 31. siječnja 1958. u 2 sata u Zagrebu, Dolac 8. Novinar Nikola Smolčić doista je postojao, ali nije rođen u Otočcu i umro je 11 godina kasnije, prema dokumentaciji HND-a. Nakon toga, sud je donio rješenje o nasljeđivanju Nikole Smolčića, prema kojem nekretnine u Novom i Zagrebu te pokretnine i rukopisi Marije Jurić Zagorke kao i gotovina više od milijun dinara, točnije 1,179,392 dinara, te 65 posto od autorskih prava Zagorke dobija Leo Car, iako nije Smolčiću u rodu.
Malodobna Gordana Smolčić, nećakinja Nikole Smolčića, pokušala je osporiti oporuku, ali je pravomoćnom presudom 23. srpnja 1958. žalba odbijena. Nećakinji je presudom suca Ante Brnjca pripala samo zadružna imovina u Otočcu. Miri Kratkoviću iz Zagreba - je li ga ona uopće poznavala? - pripalo je 35 posto autorskih prava na Zagorkina djela.
“Draga i mila Štefice”, pisala je Zagorka u pismu pred kraj života, “lutajući prašumom mojeg crnog života - a blistavog oduševljenja za ideje i rad - susretala sam tek životinje - manje više krvoločne, zlobne i lukave... Na kraju sam prestala vjerovati da ću se susresti s ljudskim bićima”.
bglavac
irida
