Danas više niti sama ne znam kako sam uspjela sagraditi tako neprobojnu ogradu oko sebe.

Sagradila sam ogradu koja me je trebala zaštiti, da vanjski svijet ne bi mogao prodrijeti do mene. Trebala me je zaštiti od svega i svakoga, jer se moje tijelo i psiha više nisu mogli odupirati nedaćama koje su me opkolile.

Bila je to zamišljena ograda kao obor, u kome sam mogla zaštićeno boraviti, ali je ona bila više kao krletka u kojoj sam bila zatočena bez mogućnosti ikakvog kretanja.

Bila je to čvrsta ograda od debelih greda. Ne od letava, kakvima se rade obične ograde za dvorišta oko kuće.

Bile su to debele grede. One su me trebale štititi!

Ni sama ne znam kako su nastale – kako sam ih podizala.

Jednom u nekoj nevolji, da ne padnem, podigla sam jedan stup, jednu gredu i na nju se oslonila, a zatim bi već došla druga nevolja. Bio je potreban još jedan stup, još jedna greda, još jedan štit.

Nekad su me povrijedili ljudi, drugi put sam i sama učinila neko djelo koje je mene samu boljelo.

Tako iz dana u dan, štitila sam se od ljudi i od same sebe. Na jednom, više nije bilo dovoljno stupova. I ograda nije bila dovoljno gusta.

Sve je uža bila krletka u kojoj sam bila zarobljena kao ptica koja nemoćno lepeće krilima, a nema izlaza.

Nisam mogla govoriti ljudima, jer sam bila zatvorena, čvrsto zatvorena, da ne bi nitko vidio, da ne bi nitko saznao ni moju bol ni moju osamljenost, ni osjećaj krivnje.

Da ljudi ne bi prepoznali ono što se događa u meni ,šutjela sam, zatomila patnju, a ljudi su mislili, da ništa ne osjećam.

Pokušavala sam da na svom licu ne pokazujem osjećaje.

Sakrivala sam se iza stupova, iza greda.

Jednog dana više nisam znala što bih.

Nisam znala kako se održati niti uz, niti iza tih stupova.

Tada se pojavila vjera.

Duh Sveti mi je ukazao na Isusa. Pojavila se nada da ono što ne mogu učiniti ja, može učiniti Bog!

Jednog dana sasvim neprimjetno, a možda je to bila duga priprema, pojavilo se svjetlo

U nevolji u kojoj sam se nalazila osjetila sam iznenada, da pod mojim ramenom nije bio stup, nije greda koja me podupire. Osjetila sam Isusove ruke!

Osjetila sam Isusovo rame na koje sam se oslonila i vidjela da je jedan stup pao. Da je jedna greda pala i da je onaj koji me podupire bio sam Isus, živi, živi Bog!

Ma da nevolje nisu prestale, i smrti voljenih su me pogodile, greda za gredom je padala i stupovi ograde nestajali.

Ograda koju sam sama podigla, zbog Isusove prisutnosti više nije bila potrebna.

Sada je moj oslonac i moja zaštita bio Isus!

Onako kako je moje grijehe uzeo, uzeo ih i nije mi ih ostavio, onako kako ih je bacio u more zaborava, tako je bacio i umjetno izgrađene stupove u more zaborava, jer više nisu bili potrebni. Sada je bio On tu, On – Bog, On, brat moj, kojega nikada nisam imala, On, prijatelj moj kakvog nikada nisam upoznala. On je tu da me zaštiti od svijeta. Da me zaštiti od mene same. On je tu da očisti savjest i pokaže da me ljubi. On je tu da mi pokaže da imam srce. Srce materinsko, da imam srce puno ljubavi za svakog. Za svaku osobu koja trpi, za svaku osobu koja pati, za svaku osobu koja ne zna naći izlaz. Za svaku osobu koja se pokušava održati, kao nekoć ja, iza stupova i iza greda. Pa čak i za onog tko nije u stanju izgraditi neku zaštitu za sebe, već ga život baca s jedne na drugu stranu.

Dao mi je srce, mesnato, živo; u stvari, ono je već bilo tu, i On je bio tu, ali ga ja nisam prepoznala i tražila Njegovu pomoć. Pokazao mi je da ne moram skrivati ni osjećaje ni ljubav. Pokazao mi je da mogu biti slaba jer je to prilika da On bude jak u meni.

Otvorio je moje oči i rekao da sam zbog onog što sam pretrpjela, sada u stanju razumjeti i pomoći onima koji prolaze kroz iste ili slične tegobe.

Nestala je umjetno podignuta ograda oko mene. Sada me je ogradila ljubav Boga živoga.

Ogradila me je da bi me oslobodila.

Ogradila me je tako da bi mi otvorila svijet. Ne svijet grijeha, od njega me je udaljila a otvorila i pokazala svijet ljubavi.

Divno je osjetiti Isusovu prisutnost. Osjetiti Njegovu ruku pomoćnicu i Njegovu ruku voditeljicu!

Blagoslovljeno je osjetiti Njegovu ljubav, a ja sam je osjetila. Čula sam glas Duha Svetoga.

Čula sam glas kada sam bila slaba da molim, Duh Sveti je molio za mene. Duh Sveti je molio kroz mene.

Odjednom sam spoznala da mi se ''snaga kao orlu obnavlja''. Da se ne moram braniti, jer sada je On jak u meni.

Upoznala sam ljubav za koju nisam znala da postoji.

Upoznala sam ljubav bez koje ne znam kako sam mogla opstati, jer danas se nje više niti hoću, niti mogu odreći.

Kada bih se odrekla te ljubavi, odrekla bih se sebe, svog života, i svog vječnog života.

Zato Gospodine, hvala Ti!

Hvalim Ti i slavim Te, za divno djelo koje si učinio u mom životu, a znam i vidjela sam da si takvo čudesno djelo činio mnogima i mnogima.

Znam i da si obećao da ćeš to učiniti svima koji zazovu Tvoje ime, dođu k Tebi i obrate se.

Isuse, malom, neznatnom čovjeku nemoguće je shvatiti Tvoju ljubav i dokučiti Tvoju veličinu, ali ono, koliko mogu dokučiti, beskrajno je veliko i okružuje tako divnom toplinom i svjetlošću čovjeka koji se oslanja na Tebe.

Više mi ne trebaju stupovi, više mi ne trebaju grede da me ograde i podupru, jer si Ti uz mene, moj Bog, moj Spasitelj!

Utočište moje za svagda.