Malo tko ne zna da su prvi grijeh počinili Adam i Eva, ali ono o čemu malo tko razmišlja, to je da je taj grijeh začevši u njima, postao njihovo svojstvo, odnosno njihova grešna priroda koju su nam, kao naši praroditelji dali u naslijeđe..

Danas je opće poznato da se mnoga svojstva roditelja prenose na djecu; dakle mnoga svojstva ili bolje rečeno sklonosti, djeca nasljeđuju od roditelja.

Poznato je da su mnogi skladatelji, pisci, pjevači, slikari ili govornici, naslijedili taj dar ili sklonost od svojih roditelja. Na žalost, nisu samo dobre sklonosti koje se nasljeđuju. Ima mnogo, mnogo loših sklonosti koje potomci nasljeđuju od svojih predaka.

Moglo bi se čak i reći, da se iz generacije u generaciju ta loša svojstva talože u genima, da bi svaki slijedeći potomak imao sve jače izražene simptome.

Često su to opake bolesti, koje postaju sve više imune na liječenje, ali i sklonosti porocima, kao što su: krađa, laganje, pijanstvo, bludništvo i još mnoga druga. Dakle, grijeh koji je začet u našim praroditeljima, iz generacije je u generaciju donosio sve više roda, te je svatko po svojoj tjelesnoj prirodi već od rođenja grešnik.

Ma kako se to činilo nevjerojatnim, to je ipak žalosna istina. Bog je stvorio čovjeka dobrim i nadarenim, pa možemo sa sigurnošću tvrditi da su dobra svojstva zaista darovi i to darovi koji se još nisu izgubili kroz mnoge generacije, već su se genima prenosili na potomke.

Kada govorimo o darovima, trebamo biti svjesni da su oni od samog početka bili dar od Boga, od Stvoritelja.

Adam i Eva, ma da stvoreni savršenima, dozvolili su da budu zavedeni i sagriješivši, otvorili su grijehu put da začne u njima i otvoreno govoreći, postali su grešnici.

Budući grešnici, svojim su potomcima predavali grešnost u naslijeđe.

Mnogi se ljudi pobune kada im se kaže da smo svi grešnici i teško mogu prihvatiti da su tu grešnost naslijedili već od svojih praroditelja.

Čovjeku sklonom alkoholu nije teško shvatiti da mu je taj porok već u genima prenesen, jer se sjeća da mu je otac i djed a možda i još tko u obitelji, bio sklon alkoholu; ali grijeh?

Što smo mi krivi da su naši praroditelji, prije nekoliko tisuća godina sagriješili?

Krivi? Ne, mi nismo krivi, ali smo naslijedili to svojstvo pa sada i sami griješimo.

Grijeh u nama ne miruje već svom silom nastoji uzeti maha i podrediti našu slobodnu volju, koja se često opire jer je savjest poticana Duhom Svetim opominje.

Dok god savjest nije mrtva ili duboko uspavana, ona se bori sa silom grijeha. Čovjek je slab i najčešće podlegne u toj borbi. Oni koji još imaju istančan sluh za govor savjesti, osjećaju stid, prazninu, nemoć i strah od posljedica, a nerijetko i od Božje kazne. I najokorjeliji se nevjernik duboko u svojoj podsvijesti, makar on to i ne priznao, pita:

''A što ako Boga ipak ima?''

Tada se neminovno nameće pitanje: ''Što sad?''

Mnogi su odlukom svoje volje prestali biti alkoholičari, pušači ili lažljivci.

Čovjekova volja može mnogo. Ona je pokretač svega, ali odrekavši se jednog, ostalo je drugo.

Grijeh prebiva u mnogim stvarima i ma kako čovjek želio i trudio se, ne može ga se riješiti. Savlada li devet stvari u kojima griješi, poklekne kod desete i ostaje grešnik.

Uočivši svoju nemoć, čovjek zaključuje da je njegovo nastojanje beznadno. Već i sama pomisao na tu beznadnost nas užasava, jer smo čuli ili čitali da grijeh ne će ući u raj i da neće naslijediti

Život vječni, a mi svi, zar ne, želimo imati Život vječni? Želimo živjeti u raju, ma da ne znamo kako je zapravo tamo, vjerujemo da će biti savršeno, bez boli i neimaštine, jer tamo prebiva sam Isus Krist.

Dakle što, jesmo li izgubljeni?

Kako bi Bog mogao htjeti našu propast? Nikako!

Bog ne bi bio Bog, da nije želio izbaviti čovjeka i svakako mu pružiti priliku da se izbavi od propasti u koju je kroz tisućljeća sve dublje upadao.

U svojoj silnoj, neopisivoj ljubavi, Otac nebeski poslao je svog ljubljenog Sina, da rodivši se čovjekom, pokaže ljudima kako je moguće živjeti životom kakvog je Otac nebeski namijenio čovjeku.

Ljudi znaju za ime ''Isus'. Oni znaju da je On Spasitelj, ali zapravo oni ne znaju što to znači. Većina ljudi nikada nije doživjela Isusa, kao živog Boga.

Većina ljudi ne shvaća da je Isus dragovoljno dao svoj život na križu kao otkup za naše grijehe, da izbriše našu prošlost.

On nije birao ovaj ili onaj narod, ovu ili onu rasu. On nije dijelio ljude na lijepe i ružne, na bogate ili siromašne ili pak na muškarce ili žene.

Ne, Isus je platio cijenu za sve, ama baš sve ljude.

Sada tek nastaje pitanje:

''Ako je Isus platio otkup za moje grijehe, zašto sam onda ja grešnik?''

Odgovor je toliko jednostavan, da za mnoge nije prihvatljiv. Ljudi žele biti samostalni i sve učiniti sami. Oni su poput malog djeteta koje odbija pomoć roditelja i viče: ''Cam!''

Da treba platiti, ljudi bi platili otkupnu cijenu za oproštenje. Da treba raditi, mučiti se, pa makar i na koljenima hodočastiti kilometre, ljudi bi to učinili i tek onda bi povjerovali da su si zaslužili oproštenje.

Isus je izvršio svoj dio i za uzvrat ništa ne traži.

Sada je red na čovjeku, ne ljudima kao skupini ili mnoštvu, već svakom pojedincu, da učini svoj dio.

Bog nije postavio neizvediv zahtjev.

Potrebno je samo htjeti; poželjeti oproštenje i zatražiti ga od Isusa Krista.

Potrebno je samo vjerovati da je Isus Sin Božji, koji je umro za nas, uskrsnuo i uzašao na nebo i da On kao takav ima vlast oprostiti grijehe.

Naravno da ta molba mora biti upućena samom Isusu, a ne bilo kojem čovjeku ili svecu koji je ikada živio.

Samo je Isus, i to svojim životom, odnosno smrću na križu, platio cijenu i ima vlast da nam oprosti.

Ta želja za oproštenjem ne može biti povezana sa željom da se nastavi živjeti prijašnjim životom.

Kao što nas je Isus oslobodio našeg statusa grešnika, koji griješi čak i onda kada to ne bi htio, On nas može na našu molbu osloboditi svakog poroka i želje da ga više ponavljamo. Proučavajući riječ Božju, saznajemo za obilje pomoći koju nam vjera pruža. Saznajemo za silna obećanja koja imamo već za ovaj život, na ovoj zemlji.

Doživljavajući iz dana u dan nove blagoslove, sve više ljubimo svoga Spasitelja i sve više želimo da bude zadovoljan našim životom.

Što više žudimo za Njim, to nam se On više približava.

Idući s Isusom, naši se vidici otvaraju, a mogućnosti proširuju. Život ne može pružiti niti jedno zadovoljstvo i sreću koja bi mogla nadoknaditi puninu koju imamo kada smo bliski s Isusom.

Nestaje one neprekidne opterećenosti grijehom i krivnjom. Nestaje praznine i osjećaja uzaludnosti. Nestaje straha od kazne, jer vjerujemo Pismu kada kaže da su nam svi grijesi koje smo pred Bogom priznali i za koje smo se pokajali, oprošteni i da ih je sam Isus Krist, oprostivši ih, bacio u More zaborava. Oni nisu samo pokriveni Njegovom krvlju.

Ne, oni su izbrisani i samo bi ih sotona želio pecati i izvući iz te dubine u koju ih je naš Spasitelj potopio.

Za nas je bolno i samo sjećanje na našu prošlost u kojoj Isus Krist nije imao ono mjesto koje mu je pripadalo.

Kada postanemo svjesni te neprocjenjive milosti Božje, naša zahvalnost iz dana u dan raste.

Zahvaljujemo Gospodinu molitvom, djelima koja činimo ispunjeni ljubavlju i životom koji nastojimo živjeti po uzoru koji nam je sam Isus pokazao, dok je u ljudskom obliku živio na ovom svijetu.

Živeći tako, naš život je dobio smisao i puninu.

Ne, mi nismo krivi što smo rođeni kao grešnici, ali smo zaista krivi ako to i ostanemo, jer Božja je volja da se svi spase.

Kroz svoju Riječ nam je pokazao što da učinimo da bismo bili oslobođeni stare, grešne prirode.

Pokazao nam je kako možemo od grešnika postati i ostati pravednici i tako biti djeca Božja. Aleluja! Slava Bogu! Evanđelje Isusa Krista je zaista Radosna vijest!