Pjesnici su ljudi postiđene i potisnute vrste.Ako oni smiju javno reći svoju vjeru to je stoga što nema bojazni da će te izjave, to jest pjesme ikoga trajno uznemiriti.Jer poezija je čas i mjesto gdje i kad društvo ventilira svoju iracionalnost, a da ga to ne ugrožava u njegovoj trijeznoći.
poezija je karnevalska noć kad je svakom dopušteno da sudjeluje u ludosti; i dokle god se luduje unutar propisanog prostora, dotle je zajamčena i zaštita od posljedica.
Poezija je ozakonjena bakanalija; posvećen blud kojim se zapravo održava krijepost.
poezija je danak divljini i tajni,bacanje djevica u bunar ili u vulkansko grotlo, da bi ostatak zajednice živio zaštićen od razornih oblika vode i vatre.
Poezija je potlač, koji plaćaju ratnici,razumnici,znalci i ostali neprikosnovenici;
Otkupna cijena njihove neustrašivosti,uravnoteženosti, slike njihova svijeta.
Modernim rječnikom reklo bi se da je čitanje poezije mentalno-higijenski čin.
Mnoga su indijanska plemena u tajnosti njegovala obrede podjetinjenja za svoje ratnike.
Podjetinjenje se obavljalo u brižno čuvanu šatoru, a sastojalo se u cviležu, plaču, valjanju po tlu, i uopće, u ispoljavanju straha bez straha.
Moćni i ponosni bojovnici plemena Sioux i Navajo davali su oduška(uplašenu)djetetu u sebi i poslije nekoliko sati cvileža vraćali su se u svoje neoštećeno dostojanstvo. Poezija je takav cvil.
takav obred;
takvo osiguranje protiv općeg, trajnog i bezuvjetnog bjesnila, zanosa i sebesaznanja.
Pjesnici dakle smiju priznati svoju vjeru u čudo,
to je čak preporučljivo, ukoliko se ne radi o mjestu i vremenu izuzetne zadrtosti i duhovne skučenosti.
No u društvu prosječne skučenosti i zadrtosti čitaoci povremeno primaju transfuzije jedne drukčije vjere no što je vjera kakvu nudi turobni, učmali materijalizam;
Oni tu drukčiju vjeru primaju u uvjetima gdje je neprijemčivost zajamčena u sterilnim "trenucima odmora"...
Tada svijet postaje čudo, koje počinje ovisiti o tebi..a počinje ovisiti tek kad ti sebe izbrišeš s njegova lica...
Vesna Krmpotić
irida
bglavac
