'NEĆU TE PUSTITI DOK ME NE BLAGOSLOVIŠ!'' Postanak: 32:27...

Ovaj stih ima značajnu ulogu u mom životu. Kada se dogodi da nakon molitve i dugog čekanja nema odgovora, sjetim se patrijarha Jakova, koji se je cijelu noć hrvao sa anđelom i nije odustao, već je bio uporan i ustrajan u svom traženju Božjeg blagoslova.

Nije odustao niti onda kada mu je anđeo, vidjevši da ga ne može nadvladati, pred samu zoru uganuo bedro tako da se Jakovu iščašio kuk.

Onako ranjen i umoran od cijelo noćnog hrvanja, Jakov je ponavljao:

''Neću te pustiti dok me ne blagosloviš!''

Jakov je dobio svoj blagoslov, ali je i nama u tim stihovima ostao divan, Božjem narodu toliko potreban primjer.

Veliki broj vjernika koji oduševljeno pjeva i kliče radosno slaveći Boga kada mu je dobro, i kada se sve odvija po želji, onda kada nastanu nevolje, bolesti ili neimaština, nakon nekog vremena molitve, brzo odustaje tvrdeći da nema uslišanja i odgovora na njihove molitve.

Mnogi vjernik odustaje baš u trenutku kada je odgovor na njegove molitve upravo pred vratima.

Vrlo često okreću glavu od Boga, bez nade i utjehe, a da su još samo malo ustrajali doživjeli bi milost Božju, uslišanje molitve, utjehu i nadu.

Kroz cijelu se Bibliju proteže nit nade i potrebe za ustrajnošću. Zar nam Jakov nije očiti primjer kako ne smijemo odustati? Nema gore koju nećemo pomaknuti, niti mora koje nećemo prijeći, ako ustrajemo u vjeri u Gospodina Isusa Krista i Njegovu Riječ.

Ma kako visoka i široka bila planina, ne dajmo se smesti!

Ima Jedan koji je veći od najveće planine, čija je moć veća od najveće nevolje! Ima Jedan koji može nadvladati sve ono što mi ne možemo!

Kako da dobijemo pomoć kada ne možemo ustrajati? Kada ne tražimo i to ne tražimo uporno i s vjerom da ćemo to i primiti? Zašto narod Božji odustaje i predaje se tuzi, brizi i očaju, a ne kaže kao što je Jakov rekao:

''Neću Te pustiti dok me ne blagosloviš! Neću Te pustiti i ako me raniš, pa morao i do kraja svog života nositi tu ranu, ali Tvoj mi je blagoslov iznad svega! Neću Te pustiti pa makar me ubio, jer Ti si moj Bog!'

'Zar ne bi svatko od nas, ma kako velika bila nevolja, ma kako smrt raširila svoja krila, morao uzviknuti kao Job u 19. poglavlju, u stihovima 25 do 27:

''Ja znadem dobro: moj Izbavitelj živi i posljednji će nad zemljom ustati! A kad se probudim, k sebi će me dići: iz svoje ću puti tad vidjeti Boga. Njega ja ću kao svojeg gledati, i očima mojim neće biti stranac:

za njime mi čezne srce u grudima.''

Silno Jobovo pouzdanje i njegova upornost urodili su plodom i Božjim blagoslovom.

''Neću Te pustiti dok me ne blagosloviš!''

To nisu prazne riječi, jer ako ih pretvorimo u djelo, čudotvorno otvaraju vrata neba i vode izravno do prijestolja Božjeg.

Vjera i upornost; ne zamijenimo ih sa tvrdoglavošću!

Tvrdoglavost je bez nade. To je ustrajanje na nečemu što znamo da nije ispravno ili je samovoljno nametanje svoje volje tvrdoglavo ne prihvaćajući očite činjenice.

Upornost je naprotiv činjenica koja nam pomaže da ne odustanemo niti u naj neizglednijim prilikama.

Jednom sam čula priču o Buldogu, malom, upornom psiću.

Mali Buldog, još sasvim mladi pas, bio je nasilno odveden od svog gospodara. Volio je svog gospodara i žarko se želio vratiti kući, ali kada se nakon dugog lutanja već približio željenom cilju, povratak mu je spriječio veliki, snažni susjedov pas.

Mali Buldog je neustrašivo prilazio, ali ga je veliki pas napao.

Nastala je silna borba i mali pas je sa svom upornošću i mladenačkom okretnošću pružao snažan otpor velikom psu.

Nakon nekog vremena neravnopravne borbe, sav izudaran i izgrižen, mali je Buldog uvidio da se mora povući.

Zavukao se na osamljeno mjesto, cvilio od boli i lizao svoje rane. Bio je prestrašen, ali ne i obeshrabren.

Sutradan, mali je Buldog ponovno ustao, skupio svoju hrabrost i krenuo prema kući svog gospodara.

Veliki pas je režao, lajao i žestoko navalio na njega, ali on se hrabro suprotstavio tom za njega ogromnom psu, koji mu je priječio povratak gospodaru kojeg je toliko volio da je bio voljan sve pretrpjeti.

Vidjevši da veliki pas kesi svoje zube na njega, i on je zarežao, najjače što je mogao i iskesio je svoje zube.

Veliki je pas iznenađeno zastao, ali je ponovno borba bila žestoka i neravnopravna.

Kada je mali pas vidio da su mu snage malaksale, nije tvrdoglavo ustrajao u borbi, već se je povukao, ali nije odustao od namjere da se vrati svom gospodaru.

Volio je svog gospodara i ta ljubav mu je omogućila da ustraje i ne odustane od borbe i ako je znao za boli koje mora pretrpjeti.

Naravno da se je bojao i da je njegovo malo pseće srce drhtalo od straha, ali je ljubav bila jača od straha i ona ga je vodila.

Uporno je kroz deset dana dolazio i suprotstavljao se nadmoćnom neprijatelju.

Deset je dana dolazio i borio se, cvilio i lizao svoje rane, ali nije odustajao.

Jedanaestog dana, kada ga je veliki pas, koji je u međuvremenu također zadobivao rane, ugledao, podvio je svoj rep, pobjegao je cvileći i bestraga nestao.

Mali se pas vratio svom gospodaru.

Pun ljubavi legao je do njegovih nogu, zadovoljan što nije odustao i tako je postao pobjednik u toj neravnopravnoj borbi.

Taj mali pas nije dozvolio da ga velika i opasna prepreka spriječi da dođe k svom gospodaru.

Bio je dovoljno uporan da ga ta njegova ustrajnost dovede do željenog cilja.

A čovjek? Čovjek kao što smo ti i ja, čovjek koji ima obećanje živog Boga, koji ima svjedočanstvo Kristovo u toliko primjera kroz život, on odustaje!

Taj isti čovjek tvrdi da je razumno biće, a okreće leđa jedinome koji mu hoće i može pomoći.

Zašto je to tako?

To je jedna od zagonetki koju ja ne mogu odgonetnuti.

To se protivi svakom razumu! Ljudi! Braćo, sestre, zar životinja umom i duhom niža od čovjeka može učiniti nešto za što čovjeku manjka ustrajnost?

To nije vjera!

Molimo Gospoda da ojača našu vjeru.

Nekoć sam molila Gospoda: ''Znam da moram proći kroz mnoga iskušenja, ali daj mi vjeru i ojačaj me kao Joba, da mogu ustrajati.''

Tako sam molila nekoć, ali tako molim još i danas, jer mi svakog dana treba nova snaga, jača vjera i ustrajnost.

Braćo, sestre, ispravimo svoja klonula leđa, pokažimo zube neprijatelju i oduprimo se!

Mali pas je pokazao zube velikom psu i on je pobjegao. Istina ne odmah, ali je pobjegao.

Niti jedna planina nije tako visoka, a da je ne bismo mogli priječi. Ni jedan ponor tako dubok, a da ga ne bismo mogli premostiti.

Istina ne sami, ali sa Isusom nam je sve moguće!

Možda ne odmah – zato molimo ustrajno.

Možda ćemo kao Jakov biti ranjeni, možda ćemo se morati boriti cijelu noć, ali ćemo dobiti blagoslov!

Brate, sestro, zar ćeš odustati? Ja neću! Uz Božju pomoć, ja ću ustrajati, jer mi je taj blagoslov potreban i važniji od svega.