PROČITANO

1102

PUTA

OD 14.01.2018.

Ne postoji niti jedna sretna osoba koja konzumira dop

ISPOVIJEDI MLADIH OVISNIKA IZ PULE O TEŠKIM DROGAMA

Ne postoji niti jedna sretna osoba koja konzumira dop

OVISNICI IZMEĐU STIGME DRUŠTVA I PAKLA DROGE

Spiskao sam i novac za mamin funeral!

Petnaest dana mama mi je ležala u mrtvačnici i nije me bilo briga. Kad si ovisnik, emocije ne postoje, nula, nemaš nikakvih osjećaja za blisku osobu, kaže bivši pulski ovisnik • Moja kći je imala i skuhano i napisanu zadaću, išla sam i na informacije u školu, ali prvo sam se ja trebala »srediti«, a tek onda je ona dolazila na red, kaže bivša ovisnica

Piše Maša JERIN

Prema prvim preliminarnim podacima Povjerenstva za suzbijanje zloupotrebe opojnih droga u Istarskoj županiji, lani je na Poluotoku evidentirano oko stotinu novih ovisnika, što je značajno povećanje u odnosu na 2007. godinu, kada su zabilježena nova 74. Iako je najviše ovisnika registrirano u Puli, Poreču, Labinu i Rovinju, u zadnjih godinu dana zabrinjava nagli i veliki skok broja oboljelih na području Umaga, Buja, Novigrada i Brtonigle.
Vjerojatno će mnogi svisoka pomisliti da se problem s drogom dešava nekom drugom, nekom tko nije iz »fine« i »pristojne« obitelji, te će čak osuđivati ne samo narkomane, već i one koji to odavno više nisu, bivše ovisnike. No moguće je da upravo njihova djeca ili netko njima blizak završi u paklu droge.
Mnogi su zaboravili da su u pubertetu poželjeli probati drogu iz znatiželje, neshvaćenosti, obijesti ili zato što su mislili da je to cool. Neki su ostali samo na marihuani, drugi su otišli dalje, uzeli i heroin, ali srećom samo jednom. Većina je djece kroz bolni period odrastanja, u trenucima depresije i samoće uspjela pronaći pomoć i utjehu u društvu, obitelji, u svijetu daleko od heroina. No, neki nisu imali tu sreću i danas, čak iako su izliječeni već godinama, i dalje pate zbog raznoraznih bolesti koje ih prate nakon dugogodišnjeg drogiranja, nastavljaju ispaštati zbog osude društva koje im zatvara vrata, zbog predrasuda često žive usamljeni i neprihvaćeni, a sve zbog jednog krivog izbora koji su učinili kada su bili još djeca, tinejdžeri.

Nitko me nije natjerao da uzmem šut

Prema istraživanju udruge Institut, koja pomaže u resocijalizaciji bivših ovisnika, u Puli živi više od 50 osoba koje su se nekoć drogirale tijekom dužeg perioda, a danas žive normalnim životom. Mnogi od njih se ne žele sjećati svoje prošlosti, a većina se boji javno govoriti zbog društvene osude koja je jaka i često nemilosrdna prema bivšim ovisnicima.
- Ponovno sam čuo cvrkut ptice tek kada sam bio u komuni. Nakon više od 20 godina drogiranja počeo sam opažati svijet oko sebe. Kada sam se vratio doma, u glavi sam imao sjećanje na Pulu od vremena prije drogiranja. Kao da sam izgubio sjećanje, kao da je vrijeme stalo, očekivao sam da ću vidjeti prijatelje 18-godišnjake, a onda sam ostao iznenađen koliko su stari. Sve što sam proživio u vrijeme kad sam bio ovisnik vidim kao kroz maglu. Kad sam se vratio iz komune u kojoj sam proveo tri godine, bio sam pun energije kao dijete, želio sam svašta napraviti, nadoknaditi sve izgubljeno vrijeme. Nažalost, vrata često ostaju zatvorena bivšim ovisnicima, kazao je naš sugovornik iz Pule koji je drogu ostavio prije šest godina.
Na heroin se navukao kao petnaestogodišnjak i na početku nije ni osjećao da postaje ovisnik. Veli da većina narkomana ima obiteljskih problema, a heroin postaje kao štap za invalida te počinju vjerovati da bez njega ne mogu hodati kroz život. No, dodaje, ovisnost je izbor.
- Normalan sam se rodio i nitko me nije natjerao da uzmem šut. Nitko nije izabrao umjesto mene da se počnem drogirati. Meni se to sviđalo, tražio sam osobe slične sebi, sličnog profila, našao sam ih i krenuo sam. Prvih godinu dana niti ne znaš da si u krizi. Malo ti curi nos, malo te boli, misliš da imaš neku gripicu, a onda se pukneš i bude ti dobro. Zatim povećavaš dozu, tolerancija je sve veća i sve si više u gabuli, kazao je.

Mnogo je osoba iz moje generacije završilo na Monte Ghiru

Zbog droge je činio svašta te prodao sve što je imao - i stan i barku.
- Spiskao sam čak i novac za funeral moje mame. Petnaest dana ležala je u mrtvačnici i nije me bilo briga. Kad si ovisnik, emocije ne postoje, nula, nemaš nikakvih osjećaja za blisku osobu. U drogi nemaš prijatelje, družiš se iz potrebe, nekom se sviđa to što imaš para, sviđa im se tvoj džep, a ne ti. Danas se družiš s jednim, a sutra s drugim, i takav je čitav krug ljudi oko droge, kazao je.
Upozorava da u Puli ne postoji kvalitetna ustanova u kojoj se ovisnik može »skinuti«, a nedostaje i pomoć u resocijalizaciji.
- Kada izađeš, u najgorem slučaju pukneš se, a organizam ti se donekle očisti pa dolazi do »overa« (predoziranja). Nedavno smo imali takav slučaj u Puli. Mnogi iz moje generacije završili su na Monte Ghiru. Umrli su ne samo zbog »overa«, već i zbog bolesti koje te prate čitav život. Od droge najviše stradavaju jetra i psiha, propadaju zubi, kosti, dolazi do osteoporoze, riskiraš sepsu, hepatitis, sidu, impotenciju, nastradaju vene, kazao je naš sugovornik koji i sam ima problema s kičmom.
Danas mu je najveći problem to što teško nalazi posao iako je pun planova i želja, a jedna od njih je upisati fakultet.
- Tražim posao, ali nažalost bivši ovisnici su i dalje stigmatizirani i čitav život nose križ. Ljudi se ne opuštaju u tvom prisustvu, skeptični su i zato mnogi bivši ovisnici ostaju sami i, koliko se god trude, nitko im ništa ne pruža, postaju depresivni te se ponovno daju na drogu. Najvažnije je da imaš podršku, da možeš nekoga nazvati u dva sata u noći da ti pomogne da prebrodiš krizu. Ne postoji ni jedan ovisnik koji se želi ubiti od dopa, svi se barem podsvjesno nadaju da će se jednog dana skinuti, zaključio je.
Do danas je 1.251 stanovnik Istre zatražio pomoć zdravstvenih službi, prvenstveno centara u Puli i Poreču, zbog problema s heroinom. Budući da se određen broj osoba nikada ne javi na liječenje, pretpostavlja se da je oko 1.500 osoba u Istri razvilo heroinsku ovisnost. Predsjednik povjerenstva dr. Ante Ivančić ističe da se radi isključivo o broju ovisnika, a ne povremenih konzumenata.

Na području Istre oko 700 aktivnih ovisnika

- S obzirom na to da više od 700 naših ovisnika apstinira ili je na liječenju, pedesetak osoba je u svakom trenutku u pritvoru ili zatvoru, a nekoliko desetaka se odselilo iz Istre, zaključujemo da je na području županije oko 600-700 aktivnih ovisnika koji redovito uzimaju droge i žive ovisničkim životom, kazao je Ivančić. Navodi da se osobe u prosjeku prvi put javljaju na liječenje u dobi od 25 godina i to nakon pet do šest godina konzumiranja droge, nakon čega tijelo počinje sve teže podnositi svakodnevnu ovisnost.
Liječnici u centrima za prevenciju ovisnosti narkomanima propisuju terapiju metadonima (heptanonima) pa, iako promoviraju korištenje ovih lijekova, mnogi bivši ovisnici misle da metadon nije pravi odgovor i da je jedino rješenje za ovisnika prestati u potpunosti biti ovisnikom.
S tim se slaže i naša 27-godišnja sugovornica koja je već osam godina na metadonu te se upravo sprema u komunu da bi se, kako kaže, »skinula« od svake ovisnosti. Osim toga napominje da se metadoni često prodaju na crno da bi se za njih kupovala droga, a najtužniji je podatak da se čak i djeci ovisnicima propisuju ovi lijekovi.
- Znam dijete od 12 godina koje uzima heroin i kojem liječnici tako malom propisuju metadon, što nikako nije dobro. Ja sam drogu, i to kokain, prvi put probala s 13 godina, a ovisnik sam postala s nepunih 17. Imala sam stanku od dvije godine kada sam bila čista, ali sam opet počela uzimati heroin i onda ponovno metadon. Metadon je dobar u smislu da mogu funkcionirati doma s djecom, ali s druge strane stalno razmišljaš o tome kad ćeš ponovno kod doktora po terapiju. On ne djeluje 24 sata, već par sati i, čim popiješ tabletu, misliš o sutradan kada ćeš uzeti terapiju tako da je sve isti vrag – ovisnost je ovisnost, kazala je ova mlada majka.

Prvo ti uzimaš drogu, a na kraju droga uzima tebe

- Zašto sam počela? Iz dosade, bila sam znatiželjna, htjela sam vidjeti što je to. U biti imala sam previše slobodnog vremena. U to vrijeme bavila sam se i sportovima, trenirala sam sedam godina, ali svejedno sam krenula u drogu. Društvo te povuče, od trave se kreće, gledaš što rade stariji, a što drugo možeš vidjeti vani nego travu i drogu, veli ona. Ističe da se mladima ne pokazuje dovoljno stvarni život ovisnika te da nedostaje prevencije.
- Ne govori se dovoljno o tome što droga zaista radi, a ona uništava totalno, od osobnosti do fizičkog izgleda. Prvo ti uzimaš drogu, a na kraju droga uzima tebe i droga uzima drogu. I ništa ti nije bitno, nemaš nikakve vizije, važno ti je samo da se »središ«, da možeš funkcionirati. Da bih došla do droge, dilala sam, a jednom sam prilikom samo u tri mjeseca na kokain potrošila 80.000 eura koje sam dobila od prodaje stana. Otišla sam na bankomat i više nisam imala ništa, kazala je.
Smatra da se metadon daje narkomanima da bi se smanjila stopa kriminala, ali da se time samo mažu oči jer ovisnost i dalje ostaje.
- Dođeš kod doktora, da ti dozu metadona pa ne moraš ići krasti da si uzmeš dop, ali heroin i metadon su na kraju isti vrag. Još i gore, skidanje s metadona je teže, kriza od metadona gora je nego od heroina i traje duže i jače. S heroina se skineš nakon sedam dana, a na metadonu tek sedmi dan počneš krizirati. Probala sam i sa suboteksom (još jedan lijek za ovisnike, op. a.), ali mi je bilo gore nego s metadonima, veli.
Budući da je već u nekoliko navrata prošla »skidanje«, odnosno čišćenje organizma od narkotika, što je bolno i užasno teško, pitamo je zašto je ponovno počela s drogiranjem iako zna što je kasnije čeka.
- Ne znam što bih odgovorila. To je nešto u glavi, jače od svega. Heroin pokriva receptor sreće koji stvara ovisnost i, kad prestaneš s drogom, dolazi do silnih bolova. Pomisliš, samo jednom ću uzeti i neću više nikad, a onda opet kreneš, veli ona.

Ona žlica bila mi je sve

Odluka da ode u komunu nije bila laka, posebice što program liječenja traje dvije godine, a za to vrijeme djeca će živjeti kod bake i djeda i moći će je tek posjećivati. No, zna da će nakon što se vrati i njima biti bolje.
- Najveći mi poticaj daju klinci. Ne mogu živjeti na način da mislim tko će mi čuvati djecu dok ja moram po terapiju. Ne znam što me očekuje u komuni. Pripremit ću se na najgore, pa ćemo vidjeti. U svakom slučaju, gore od ovog ne može biti, može biti samo bolje, kazala je.
A da je poslije itekako bolje, da je izlječenje i nakon godina drogiranja moguće, potvrdila nam je gospođa iz Pule koja danas živi normalnim životom, baka je i pomaže brojnim ovisnicima da pronađu u sebi snagu reći ne drogi.
- Ona žlica bila mi je i prijatelj, i majka, i ljubavnik, i utjeha, i ohrabrenje, i sigurnost. To nije samo stvar, ovisniku je heroin sve. Počinješ misliti da doček nije nikakav doček ako se ne pukneš, rođendan nije rođendan ako ne uzmeš dop, a u biti te baš briga i za rođendan i za Novu godinu. Ne postoji ni jedna osoba koja konzumira dop i koja je sretna. Ako to i kaže, laže, prisjeća se pakla droge kroz koji je prošla prije mnogo godina.
- Samo ja, ja, ja. Cijeli mentalni sklop ovisnika podređen je samom sebi. Imala sam dijete, a bila sam ovisnica. Izgledalo je kao da funkcioniram kao majka. Moja kći je imala i skuhano i napisanu zadaću, išla sam i na informacije u školu, ali prvo sam se ja trebala »srediti«, a tek onda je ona dolazila na red. Djeca ti mogu biti motiv za skidanje, ali prvo sam moraš shvatiti da djeca zaslužuju normalnu mamu, trebaš napraviti klik u glavi. Mi smo bili ovisnici jer smo tako odlučili, ali djeca nisu odlučila imati ovisnicu za majku, ističe.
Kada se u njoj dogodio prijelomni trenutak, krenula je u komunu i tada je shvatila da postoje i drugi ljudi koji imaju svoje potrebe i svoje loše dane.

Ovisnici su uglavnom duboko nesretna stvorenja

- I tada doživiš šok. Ako si deset godina koncentriran samo na sebe, ne znaš davati drugima, samo znaš uzimati, grabiti i briga te. Čim ne misliš više samo na sebe, počinješ se mijenjati. Sama apstinencija nema smisla ako se ne promijeniš iznutra, u navikama, u prioritetima, u protivnom ovisnost o heroinu ili metadonu zamijenit ćeš nekom drugom ovisnošću, na primjer o alkoholu, objašnjava.
No, dodaje, i većina ostalih ljudi koji nisu ovisnici ne zna davati i sebična je.
- Ovisnik samo pokazuje da u nekoj obitelji nešto ne štima, nije on taj koji ne valja, on je samo lampica koja blenda i signalizira da postoji problem. Uglavnom su ovisnici duboko nesretna stvorenja jer, ako netko sam sebe ubija, masakrira i kasapi godinama, znači da ima gadnih problema. Događa se da ljudi dođu iz komune riješeni od ovisnosti, promijene se, ali se vrate u obitelj koja je ostala ista, gdje zla krv kola i dalje, gdje nema opraštanja i tada ponovno padaju u ovisnost, kazala je.
Ona je imala sreće jer je nakon komune pronašla osobe koje su u nju vjerovale. Sjeća se svoje prve poslodavke u trgovini u kojoj se zaposlila netom nakon izlaska iz komune.
- Bitno je da se nakon izlječenja možeš sam brinuti za sebe jer posao, osim što ti pruža materijalnu sigurnost, daje ti samopouzdanje, shvatiš da možeš normalno funkcionirati bez dilanja i krađa. Neću nikada zaboraviti kad mi je šefica dala ključ kase i broj alarma iako je znala sve o meni. Puno mi je to značilo. Postoje ljudi koji ne vide u nama samo bivše narkomane i to nam daje poticaj da nastavimo, kazala je.
Znam dijete od 12 godina koje uzima heroin i kojem liječnici tako malom propisuju metadon, što nikako nije dobro. Ja sam drogu, i to kokain, prvi put probala s 13 godina, a ovisnik sam postala s nepunih 17, kaže nam danas 27-godišnja pulska ovisnica

U Istri se najviše troši i plijeni marihuana

Po količini zaplijenjenog heroina (1,44 kilograma) istarska policija lani se svrstala na sedmo mjesto u Hrvatskoj, sa 181,8 grama kokaina na četvrto, a s 5,7 kilograma marihuane na šesto. Lani je u Hrvatskoj, u odnosu na 2007., zabilježen neznatan pad broja kaznenih djela zloporabe droga, no istovremeno se posvuda bilježi velik porast broja kaznenih djela neovlaštene proizvodnje droge, prerade, prodaje ili nuđenja na prodaju, kupnje radi prodaje, i to za 42,4 posto.

Bilježi se i 30-postotni porast kaznenog djela udruživanja više osoba radi zloporabe droga. Na području Istre lani je prijavljeno 1.630 kaznenih djela zloporabe droge, od čega je najviše slučajeva (1.028) neovlaštenog posjedovanja, za što zakon propisuje novčanu kaznu ili kaznu zatvora do jedne godine. Istarska je policija lani prijavila 552 kaznena djela posjedovanja droge radi preprodaje, za što je predviđena zatvorska kazna od najmanje tri pa do 12 godina zatvora. Zbog posjedovanja droge lani je prijavljeno 999 osoba, a zbog posjedovanja radi preprodaje njih 13, što znači da je velik broj kaznenih prijava odbačen.

Tijekom 2008. istarska je policija odradila 901 zapljenu droga i, osim navedenih količina heroina, marihuane i kokaina, oduzete su i dvije doze LSD-a, 534 heptanona, 94 ecstasyja i 103 grama amfetamina.

Iako ne raspolažemo podacima pulskog suda o broju osoba procesuiranih zbog zloporabe droge posjedovanjem, preprodajom, uzgojem ili pak proizvodnjom, pregledom rasporeda zakazanih rasprava uočljivo je da je takvih postupaka više nego, primjerice, razbojništava ili gospodarskog kriminala. To ne čudi ako se uzme u obzir podatak iz MUP-ove evidencije najučestalijih razriješenih kaznenih djela, u kojoj je zloporaba droga na prvom mjestu, razbojništva na 18., a zloporaba položaja i ovlasti tek na 15.

Prema izvješću Povjerenstva za suzbijanje opojnih droga Istarske županije za 2007., uočen je pad cijene većine droga, a osobito kokaina koji se sve češće konzumira, no heroin je i dalje vodeća droga koja rezultira ovisnošću. (M. KOŠTA)

Tijekom 12 godina u Istri droga usmrtila 72 osobe

Od 1996. do 2007. u Istri je od predoziranja umrlo 68 osoba. Pridoda li se tome podatak PU istarske o četiri smrti predoziranjem lani, proizlazi da su u Istri od 1996. do konca 2008. zbog predoziranja preminule 72 osobe. Najviše je smrtnih slučajeva zabilježeno 2007., kada je umrlo deset osoba. Iz izvješća povjerenstva proizlazi da je toksikološkom analizom utvrđeno da je smrt sedam osoba povezana s konzumiranjem heroina, dvije s konzumacijom kokaina, dok je jedna osoba preminula zbog uzimanja metadona.

U istom izvješću navedeno je da je 2007., prema podacima MUP-a i Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, u Istri umrlo 16 osoba čija se smrt povezuje s konzumiranjem droga. Njih deset umrlo je od predoziranja, a preostalih šest od hepatitisa, upale pluća i nesretnih slučajeva, odnosno od bolesti povezanih s konzumiranjem droga. (M. KOŠTA)