Došla sam u bolnicu, malu, slatku, baš po mojoj mjeri..Nema gužve...

Soba s pogledom, na bašte, koje čekaju vrijedne ruke, i  breze u parku, čije kose je češljao vjetar cijelo vrijeme moga boravka.

Moj bruh je bio kritičan, i bila sam spremna na sve što me čekalo.

Još sam se šalila, operacija na ludi dan- prvi april..Ma, bit će ludo, garant..

Ona dublja, duhovna varijanta Velikoga tjedna, tek poslije mi se ukazala..

 

Dobro raspoložena, kao uvijek, sve sam pretvarala u smijeh.

Cimerica u mojoj sobi operirala je vene, i bila turobna.

Poslije svega, odlučile smo lakirati nokte na nogama, a pridružila nam se i treća duša, ženica žilava i vesela, kao nas dvije..

I tako..Obavim pripreme dan prije. Ništa jela, od ponoći ništa ni pila..

Idući dan, tek oko ručka, dođu po mene.."Ajmo draga..idemooo"

Onako..malo sam bila na trenutak preplašena. Nisam nikad bila na operaciji, tek kao dijete su mi vadili krajnike..

Ali me nešto utješilo, jer sam prije operacije vidjela predivan krug na vratima, koji mi je bio poput anđeoske utjehe:"Evo, ne brini, tu smo..Štitimo te u tom krugu si, ne boj se"...

Dođem pred operacionu salu, daju mi injekciju, ni sama ne znam kad sam se unebesila..

Sve gotovo?

A ne..draga Tanja, čekala su te dva dana i noći, koji će na neki način ostati urezani još dublje u tvoje duhovno tkivo života.

Radi moje blage astme (tako sam mislila), bila sam ta dva dana i noći, na odjelu za intenzivnu njegu.

Neki koji su operirani više puta, možda će slegnuti ramenima, i reći da je to uobičajena procedura, koja dođe i prođe.

Međutim, ta dva dana su bila poput zaustavljenog vremena, koje nikad neće završiti..

Jedna za drugom, redale su se bočice, infuzije, pa lijekovi..Prikopčana sa svih strana, žeđala sam, strašno sam žeđala..

Nisam  primala kisik, ali to me nije činilo radosnijom.

Tražim malo mokre gazice, da ovlažim usta, koja su već nabubrena i suha, jezik hrapav, grlo slijepito, ne mogu doći na trenutke do dha, jer nemam sline da bar njom pokrenem gutljaj u grlo..

I krišom srknem samo mali gutljajčić sa gazice, tek da mogu tu slinu progutati..

Sestra me prijekorno pogleda, a ja šutim..

Znam sve..Ne mogu urinirati cijeli dan i dio noći, htjedoše mi već staviti kateter.Preklinjala sam da to ne naprave, rekla sam da je sve još možda uspavano, pa nadoći će..

Žena pored mene treći puta je na operaciji bruha. Tiha je..traži samo gazicu kao i ja..Ima slabo srce, pa su je jedva spasili..

I poteče blagoslovni urin u patkicu..

A boce se samo redaju..

Jedna smjena sestara ode. Nježne i brižne.

Dođe druga..Malo drugačija.

Jedna bi odspavala u komadu..

žena do mene jauče..

Ja tražim patkicu kad trebam..

Gazica mi suha.

Doslovce mislim da ću umrijeti od žeđi.

Vruće mi je..znojan potiljak, sva sam mokra.

Ni jedna ni druga ne možemo spavati, ali šutimo..Razapeti, baš kao Onaj, koji je i na križu šutio..

Jutro je svanulo..Ona sestra koja nije mogla spavati, sva je ljuta, kaže, zašto mi nismo spavali kao svi ljudi, bile smo nemoguće..

Pitala sam se, šta to  njoj uopće znači, da li je uopće na trenutak bila sa nama na stolu, u našoj koži..ali opet šutim.. I čekam svoj otpis iz sobe na odjel..

Međutim, ne.. Još jedna noć..

Sestrice me operu na krevetu..Kakav veličanstven osjećaj..Pa me prošeću..

I popričaju samnom, onako, ljudski..

To mi je dalo novu snagu..

I ujutro me prebace na odjel..

Sretna do neba, pomislim na blagoslovni gutljaj, obične, čiste vode, kad mi sestra donese još četiri boce..

Priznajem, tu sam zaplakala..

Ali me pogled kroz prozor smirio..

I plavi oblaci..

I draga ženica, koja se smijala umjesto mene, i pričala mi sve, samo da mi skrati vrijeme.

Izgubila sam na trenutak pojam o vremenu. Dođe joj ručak..Ajme..tek kad je zamirisao fiš i pečena riba, sjetila sam se...da je Veliki petak..

I žeđanje, žeđanje..

Ako  je sve što se tiče muke na križu, metafora, opet, itekako se može primijeniti na svakodnevni život.

A nije metafora.. Jer, činilo mi se na trenutak, da dijelim svu žeđ i glad svijeta, za onim malenim trenutkom milosrđa, kojeg sam čekala  u šok sobi, prikopčana na aparate..

Tek uvečer sam dobila šoljicu tople juhe.. Zahvalno se napila vode..

Idući dan, gladna do neba, čekam ručak..

Moja cimerica dobije običan meni, ja, žučno kašasto..

Donese mi sestra na tacni, šolja juhe suhi kruh, i u zdjelici suha suha riža, kao da si iz nje vakumom isisao zadnju kap vlage, i nešto..onako, poput pelata za zečeve, iliti hrane za astronaute..

Kaže sestra.."To vam je pileće bijelo meso..mi to polijemo malo juhom pa tako dajemo bakicama"

Joj..Cimerica dobila ful hotelski, ja, gledam u tu zdjelicu, i nećkam se..

Pa pomislim na milijune gladnih, kojima bi to bilo možda spasonosno.

I postidim se u sebi.

I Uredno popapam, skoro sve.

Pa kažem cimerici, ta žučno kašasta će me ubiti u pojam..

Uvečer dobijem predivne kuhane krumpiriće sa par hrenovčica, i najfiniju salatu od kuhanog karfiola, koju sam ikad jela..

Sad se već osjećam bolje.

Kažu, prazna vreća ne može stajati.. A kamoli hodati..

Ja već letim..

Susjeda pošalje u nedjelju na tanjuru svega što treba. I moji..

Dolaze na Uskrs..Sobica mala. Dolaze i cimerici. No, njenih ima malo manje, pa odoše na hodnik.

A moji, cijelu sobu popunili..

Mezim malo mesa, jaja, mladog luka, ali pazim da to bude u granicama normale.. I kažem mojima:

"Evo blagodati za žuč"..:-)))

Moji odoše.. Maleni od cimerice se osjeća slobodno..Dijete kristal, čisto..

Liježe na krevet, i igra igrice, sa šest godina.. Kao neki veliki čovjek.

To me zabavlja.

Inače šutljiv, ali meni je pokazao traktore na ekranu.

Ljudi žive na imanju, imaju svoj opg, i trude se sve uzgajati organski.

Opet imam temu za priče sa mojom cimericom.

Stalno se smijemo..

Sestre kažu, ova soba inače uvijek ima pacijente koji su vedri i veseli.

Zidovi upili dobre vibre..

Na žalost.. Neki nisu..

Prije Uskrsa, par soba od nas, jedan čovjek se uoči posjeta, bacio sa prozora..

tek poslije smo to saznali. Bio je sam, neoženjen, jetra mu je otišla, sestre su malo brinule o njemu..Bio je polupokretan u kolicima..

Dok je sestra bila odsutna ( u pitanju je bilo pola sata), on je otvorio prozor i bacio se. Nije preživio..

A mi, pri kraju našeg godišnjeg odmora, dobili novu cimericu..

Ta žilava kao i mi. I sva pršti od energije.. Radi u Montesorri vrtiću. Izgleda kao cura, kao da ima trideset, a ona četrdeset.. I troje djece..

Što znači raditi sa djecom, tek se po njoj vidi.

I opet zajedničke teme..

Pita me prva cimerica, jel sam gledala film, "Crveni ruž", po istinitom događaju, o ženi, koja je trebala umrijeti od raka, pa je odlučila da se neće predati.. I našminkala se..I Nokte na nogama nalakirala..

Cimerica ponijela crveni lak..I reče da osnivamo klub crvenih noktiju.. Sve tri smo ih morale nalakirati.

Takva je procedura.

I uslikati..

Noge su, ko na izložbi, ne znaš koja je zgodnija od druge, pucale smo od smijeha, ali ne po šavovima..Tu smo pazili..

U sredini je žena koja je operirala vene. S desne strane su moje slavne nožice. s lijeve, teta iz vrtića..

Sve u svemu, napisala sam usput i tri nove pjesme..

Koje će imati posebno mjesto u mom sjećanju..

Uskrs, koji je dubinski dotakao sve pore moga bića.

I Uskrsnula sam, još radosnija nego prije.