Osvrćem se lagano unatrag, i pišem priču, gledajući sve iz kuta odmaklih godina, koje su prešle više od polovine mog cijelog života. (..a nadam se da ipak neću doživjeti stotu, nemam te ambicije)..

Sada već mogu biti objektivna, jer neke stvari su iza mene..

Obitelj može biti malena, sačinjena od dvije osobe (majka i kćer), a može biti velika, kao što je moja bila..

Nažalost, ugasile su se životne vatre velikog dijela mojih najmilijih,ostala su mi samo još dva brata.

Obitelj je uvijek dragocjena, ma koliko malena ili velika bila. I stvara sigurnost, ako se na nju gleda kao dragocjenost.

Uvijek je nosimo u duši, sa sobom, čak i kada se otisnemo od obale ovoga života, na drugu stranu postojanja.

Neću puno duljiti.

Niti previše rastezati ovu priču, moju priču, koja je slična mnogim odživljenim pričama.

Na ovo sve potakle su me Jadrankine slike, slike njene obitelji, koje pokazuju čudesnu istinu:

Nikad ne prestajemo gubiti nit sa onima koji su nam darovali život i oplemenili ga svojom brižnošću.

Još jedna istina "čuči" skrivena:  Nikad nećemo prestati biti djeca, jer i nakon smrti ostajemo vezani uz roditelje.."
Nije to tako strašno.

Naprotiv, kada priznamo sami sebi da smo ponekad i ranjivi, svijet se pokreće dalje.

Uvijek iz nekoga nekada proviri mala djevojčica ili dječak, ali brzo to sakrijemo od drugih.

Veličina nije u spoznaji da smo odrasli, a izgubili dječju spontanost u sebi.

Veličina je tu spontanost zadržati, a opet, biti zreo i odgovoran kod stvaranja novog života.

Ponekad slijedimo klišeje svojih roditelja, onih, koji nisu uslijed životnih nedaća, stigli ostati djeca..

A te nedaće su opet nesretni splet okolnosti, u kojima su bili njihovi roditelji.

I događa se, da se ljubav ne zna darovati niti pokazati.

Iz straha da se ne izgubi zauvijek.

Djeca se rode sa otvorenim srcem prema svijetu, već napunjeni ljubavlju za svijet u kojem će odrastati.

No, dođu li u okolinu, gdje im se ljubav oduzima, a ne daruje, postanu i oni tvrđave bez prozora i vrata.

Djeca ne shvaćaju zašto se događaju neke nemile situacije.

Pa se bore protiv njih, kako znaju- povlačenjem u sebe, ili glasnim negodovanjem, neposluhom, nemirima..Koje neki nazivaju hiperaktivnost, i filuju ih tabletama..

Zapravo, samo malo strpljenja, pažnje i ljubavi, sve bi riješilo..

Neki odrastu gotovo sami,boreći se za svoje mjesto pod suncem, ali sa duboko skrivenom nesigurnošću u sebi, i sumnjom da itko tko sa njima želi podijeliti život, može do kraja ispuniti njihovu žeđ za ljubavlju.

Korijen svega je opet ..u početku, u onoj početnoj stepenici, na koju nas podiže nježna roditeljska ruka, jer budemo premaleni da sami učinimo prvi korak.

Moja životna priča počela je, moglo bi se reći, sretno.

Sa majčine strane, bila sam željeno dijete, peto, posljednje po redu.

Sa očeve strane, željenost je bila mala, gotovo da nije postojala.

Mogla je to biti savršena obitelj.

Otac, glazbenik, bio je umjetnik, ali čovjek, koji se nije znao boriti sa situacijama koje su od njega tražile odgovornost, i poneko "udaranje šakom u stol"..

Ovo je moja majka,otac, majka drži moju stariju sestru, a pored nje je krsna kuma. Majka je imala nepunih 19 godina.

Bilo je to 1946.godine, one poratne, kada nije bilo lako živjeti, ali eto, nadali su se da će  im ljubav dati snagu za sve.

I dan danas se pitam, da li je to bila istinska ljubav s njegove strane?

A ovo je slika moje obitelji, nakon 27 godina braka. Oca ovdje već nema. Shvatio je da nije borac i da ovakva divna obitelj može funkcionirati i bez njega..

S lijeva na desno su moja braća: Nikola, Zvonko (najstariji), Josip najmlađi, moja mama i ja ( sa 4 godine) i moja sestra Vera sa njenom prvom kćerkicom Helenom. I ona je imala 19 godina kada se udala.

Otac je složio svoje stvari u kofer, otišao, i više se nikad nije vratio.

Ne pišem ovo  sa gorčinom, niti sa osuđivanjem.

Odavno sam ja oprostila i shvatila neke stvari.

Govorim ovo u ime svih samohranih majki, koje su unatoč najtežim životnim situacijama, uspjele održati svoje najmilije na okupu.

Za moju majku, rastava je bila šok, dobila je moždani udar, ostala oduzeta i bez govora, i nije imala posao..

Dok je bila na liječenju (skoro 8 mjeseci) po bolnicama, za to vrijeme je naša mala sretna obitelj doživjela najteže dane života.

Srednjeg brata su dali u neki dom, jer ga je dobro uhvatio pubertet, bio je nemiran i znatiželjan.

Najstariji brat se zaposlio sa 16 godina i bio sa najmljađim bratom. Sestra je bila udana, a ja sam dospjela kod tete i stroge i hladne bake, koja ljubav uopće nije pokazivala, vjerovatno, jer i njeni joj ljubav nisu znali darivati . 

Bila sam do tada znatiželjno i veselo dijete, no, kad se mama oporavila i čudom ozdravila, nisam bila kao prije.

Majka je dobila posao, zaposlila se, i sve nas opet okupila oko sebe.

Usput je i šila, radila goblene, vezla,.. Borila se kao lavica da nadoknadi ono što nam je nedostajalo.

Braća su se trudila oko mene, posebno najstariji. Od svoje prve plaće kupio mi je koturaljke, koje još gotovo nitko nije imao.

Bila sam ipak pažena i mažena, i moje srce se opet otvaralo polako.

Blagdani, posebno Božić, uvijek su mi bili doživljaj..

Na ovim slikama je baš ona jelka, kod koje sam vidjela anđele kako je kite..Doduše, bili su nalik na male vile, ali  to sad nije važno.

No,kako je vrijeme prolazilo, majka je bivala sve ogorčenija na oca, nesretnija, a rasla je i njena posesivnost prema meni.

Uvijek me je željela uvjeriti da nikom ne vjerujem i da su svi ljudi (posebno muškarci) isti..

Što ja nisam prihvaćala, i borila se sa njom na svoj način.

Sve je kulminiralo mojim odlaskom od nje, jer sam shvatila da nikad neću stvoriti svoju obitelj, ako se ne odvojim.

Opet je to bio šok za nju, međutim, htjela sam joj pokazati da se može voljeti još više, ako pustiš voljeno biće od sebe..

Te neke komadiće posesivnosti sam odljepljivala od sebe, jer sam u nekim situacijama shvatila da nesvjesno činim baš to  protiv čega sam se borila.

I odlučila sam da svoju obitelj održim, upravo tim, otvorenim mogućnostima, bez vezivanja, da mogu primiti ljubav u punom obliku.

Sada konačno mogu reći- to je to..

Repova i priljepaka više nema.

Svaka žena je svemir za sebe, i svaka je drugačija.

Koliko god mislila da nema snage, uvijek se pokaže ono čarobno S ispod majice, pa, i ispod pregače:

Život i obitelj..Dvije stavke koje nam uvijek trebaju biti motiv, i cilj..