Topao lipanj 1994. i guzva u autobusu na putu do sta- na, nakon napornog posla, ucinile su svoje. Doma sam dosao umoran i legao u krevet sobice, u kojoj spava moja kci Natasa. Nikoga u stanu nije bilo, supruga Vesna i Natasa bile su u Malinskoj kod Vesninih roditelja.
U tamnoj polumracnoj sobi sa spustenim zaluzinama i zatvorenim prozorom, koji donekle prigusuje prometnu buku Adamiceve ulice, u samom centru Rijeke, na stolu nasuprot kreveta, naslonjena na zid, stajala je Natasina lutka. Lutka visine 47 cm. u Norveskoj nacionalnoj nosnji, Natasa je dobila od tetka pomorca, koji je plovio brodom po Skandinaviji, gdje je lutku i kupio.
"Stoji lutka/naslonjena na zid-/u tami sobe."
Moje spavanje nije dugo trajalo. Nakon desetak minuta, iz hodnika zazvonio je telefon. Ja sam otvorio oci i okrenuo se u pravcu vrata i stola s namjerom da se dignem sa kreveta. Tog trenutka, a to nije trajalo duze od 2 - 3 sec, ugledao sam lutku u zagrljaju patuljka sa njene desne strane. Patuljak je lijevom rukom zagrlio lutku i ljubio je. Nesto visi od lutke, mozda zbog crvene kapice, u kosulji sa manzetama i kratkim hlacama, promatrao me je! Na moje cudjenje upuceno njemu, uz susret pogleda, iznenadilo je mene i njega!?
Promatrao sam patuljka, a on je promatrao mene!? U dva koraka u skoku, nasao sam se nad stolom i prva pomisao bila je - uhvatiti patuljka!? Krenuo sam rasirenih ruku prema patuljku. On se naglo okrenuo lijevo u smjeru kazaljke na satu, i tako rasplinjujuci se, nestajao, nanize silazeci niz stepenice po nekoj spirali. Lutka se nije pomicala, ostala je na mjestu gdje je i prije stajala.
U vrelini dana, zrak je plesao. U hladu polumracne so-be, pojavio se patuljak i cijela moja osobnost slavila je susret. Dah se dizao, dah se spustao, krv je tekla venama, srce je kucalo - i sve se dogodilo samo od sebe. A on nije nista cinio! Promatrao me je,uzviseno, samouvjereno, znalacki, a onda je nestao.
"Lutkica u/zagrljaju patuljka-/ljube se!"
Okrenuo sam se, uletio u hodnik i podigao slusalicu, na kojem nikoga nije bilo. Potom sam sjeo na krevet, gledao u lutku i razmisljao o prozivljenim trenucima, nesvakidasnjim, nemogucim i malo kome razumljivim. Film se odmotavao i sve se jako brzo odvijalo, ko na traci, dogadjaj za dogadjajem, razumljivo, lijepo i poucno. Telefon me probudio i obavjestio o znacajnim trenucima koji se odigravaju u sobi, u kojoj sam spavao.
Sutradan u Gradskoj Knjiznici, nakon vise pokusaja da dobijem Tolkinovu knjigu " Gospodar prstenova ", sto mi nije polazilo za rukom, na stolu je bilo pet novih knjiga, tek zavedenih, koju sam procitao u tjedan da-na. Nakon procitane knjige, pristupio sam dalje pisa-nju "Rijeckih metamorfoza", nakon krize pisanja, koja je trajala jedno dva mjeseca.
Sad je napokon sve bilo jasno, problem se sam od sebe razrijesio, znao sam sto i kako pisati, kuda treba da-lje nastaviti sa pisanjem. Vizija patuljka i njegovo ukazanje, bila je poruka upucena meni, da sve sto sam do tada stvorio i napisao, sasvim je u redu. Trebam hrabro krenuti i nastaviti dalje. Vrata su bila otvorena, barijere ne postoje, put je slobodan, ti pisi, stvaraj, slobodan si, samo dalje nastavi... Imas trasiran put i sve sto ti treba na tom putu.
Moju viziju susreta sa patuljkom, rijecima ispricati, nisam se usudio dugo vremena. Na predavanju Marka Pogacnika u Modernoj Galeriji u Rijeci, u ozujku 1996. On je pricao o njegovim susretima sa patuljcima, i to me je ponukalo da sam poceo pricati, prvo prijateljima, sto su oni prihvatili kao moguce. Zatim Mirjani Gracan na Ezoteriki Croatiki 1996. u Opatiji, nasto je ona odgovorila : "Ti jesi patuljak!". Ja sam se tada nasmijao, ali grohoti smijeh je popratio izjavu prijatelja Nenota, kad je on momentalno odgovorio : "Ti si Kralj patuljaka!"
Moje kikotanje trajalo je duze, i trebalo je vremena da zaustavim smijeh.Na njegovo insistiranje da napisem ovaj dozivljaj, ja to i cinim i njemu ga poklanjam.
U Kastavskom kraju, u sumi Luzina prema Sparoznoj pecini, penjuci se na Risnjak ili spustajuci prema Crnom Lugu, na Hahlicu u Paklenom, od Obruca preko Platka do Snjeznika, na Medvedjku, ili uz more "Rajskom cestom", od Malinske do Njivica, imam osjecaj da sam okruzen patuljcima. Vise ne putujem u drustvu, putujem uglavnom sam, jer je mogucnost susreta s tim prekrasnim bicima veca. I nemate se cega bojati, nista vam se nece lose desiti.
Vi ste okruzeni zivotom i bicima koja vas stite, prate i cuvaju od mogucih nedaca. Sve je u savrsenoj funkciji, sva priroda kilometrima unaokolo - sve plese, puno zivota. Tada ne ulazite nikakav napor u svoju tisinu, mirno hodajte, meditirajte, oslusnite zvukove, koji vas okruzuju. Ne pokusavajte apsolutno nista. I sve sto ce vam se dogoditi, dogodit ce se samo od sebe. Postali ste Jedno sa prirodom, Vi ste dio te prirode.
Mladen Sokol na jednom mjestu konstatira :" Sto ako je ova bajka istinita, a ja nisam u njoj? " I tako zivot me uci i pokazuje mi da je bajka, bajka, samo dotad, dok se ne ostvari u zivotu. Gore napisano je istinita prica, dozivljaj, ili dozivljena vizija, kako god zelite da je nazovem, sto se meni desilo u lipnju mjesecu 1994.
Za zivot se moze reci da je tajna. Tajna je nesto, sto mozete postati. Vi mozete biti jedno sa tajnom - stopljeni. Tada se javlja istinska ekstaza, i blazenstvo -tada vam se desava ono vrhunsko - najuzvisenija radost. Duhovnost uzima zivot kao tajnu svih tajni. Pred misterijem smo krajnje bespomocni, ne mozemo nista s njim uciniti.
I gdje god pronadjete odredjenu tajnu, meditirajte o njoj. Postignite to, stopite se s tajnom, rastvorite se, i dajte nagovjestaj dubokog rastapanja svoga bica u tajanstvenom i cudesnom. I tako kaze Radzinis Oso: "Ako mozete da zivite zivot, kao da vas uopce nema, kao da ne postojite, onda znajte da ste na tom putu... , Sto vas je manje, sve cete vise i vise biti bozanstveni i blazeni."
***
U Rijeci, 15.10.2004. Borivoj Bukva.
bglavac
irida
