Objavljeno u časopisu Sensa u prosincu
d a v a n j e specijal

 

napisala: paula bobanović
FotograFije: domagoj blažević

Ljubavna priča

U želji da ohrabri žene i prenese im svoj veliki optimizam i radost koji je nikada nisu napuštali unatoč tjelesnom hendikepu s kojim se hrabro nosi od rođenja, Sensina čitateljica Sanja Mikulec iz Zagreba ispričala je svoju dirljivu životnu priču

 

 

Ovo je priča o nježnosti, hrabrosti i životnoj radosti. O nadi, vjeri, odricanju i požrtvovnosti, ali i odanosti i bezuvjetnoj ljubavi, o kakvoj su nam čitali u djetinjstvu prije spavanja. Zbog toga ju je teško pričati odraslima. Jer mi smo odavno prestali vjerovati u bajke. Radije vjerujemo da je život gorko iskustvo, a sve ostalo su maštarije za neokaljana dječja srca. Zato je ova priča o Sanji i Ivici Mikulec namijenjena onima malobrojnim koji još vjeruju da ljubav iz bajke može postati stvarna. Ali i oni koji u to ne vjeruju mogli bi mnogo naučiti, jer ovo što slijedi nije pisano u prošlom svršenom vremenu i ne počinje s „Jednom davno bijahu.....

 

Glavni junaci su stvarni ljudi, žive ovdje i sada, a priča počinje Sanjinim pismom redakciji Sense:

Susret sa Sensom otvorio je vrata mog srca prema svijetu kojem želim uporno poput starog narodnog guslača slati poruke ljubavi i optimizma prisjećajući se priče o košulji sretnog čovjeka. Željela bih pomoći ženama da se lakše nose sa svojim različitostima, a vjerujem da će i one druge, nakon što čuju moju priču, lakše prihvatiti sebe takvima kakve jesu. Sreća je tu, u nama, samo je stvar osobnosti kako ćemo je i kada osvijestiti. A ja sam sretna, unatoč tome što mi je upravo iskipjelo mlijeko za kapučino jer sam zaboravila na njega pišući vam. Možda je sreća veća jer znam da će peć očistiti moj dragi muž! Pozdrav, Sanja

Sanja je rođena prije 45 godina. Odrasla je u skromnoj obitelji u prizemlju zgrade zagrebačkog naselja Prečko. Bila je veselo dijete koje su, kako kaže, roditelji učili da se u životu mora i sama boriti za ono što želi. „Možda zato jer nisu znali drukčije, ali mojem invaliditetu nisu pridavali važnost. Nisu mi previše pomagali, nego baš koliko je trebalo. Nisu me previše štitili niti previše strepili nada mnom.

Danas mislim da je to bila sretna okolnost jer su mi, možda i nehotično, ulijevali samopouzdanje. Jedino je otac uvijek morao intervenirati pri svakom upisu u školu. Tada bi se uvijek ponavljala ista priča. I u osnovnoj i u srednjoj školi pedagozi su tvrdili da nisam sposobna pohađati redovnu školu i da moram na Goljak, u školu za djecu s posebnim potrebama, a sve samo zbog mojeg fizičkog hendikepa. Tek nakon što bi se otac dobro s njima posvađao, primali su me preko volje , prisjeća se Sanja.

Po završetku srednje škole mogla je birati fakultet. Ipak, postala je student Više upravne škole zbog zdravstvenih razloga.„Predala sam dokumente i za studij socijalnog rada, ali morala sam na operaciju na tadašnju Vojno medicinsku akademiju u Beogradu. Dekan mi nije odobrio naknadni upis i tako mi se, nažalost, nije ispunila ta želja.

U to vrijeme odlasci na operacije bili su sastavni dio njezina života. O tome govori bez imalo samosažalijevanja:

„Dosad sam bila na deset operacija. Više ne znam što nisam operirala od prstiju, zglobova i tetiva do kostiju, od stopala do laktova, od nogu do ruku. Ali kad su mi predložili operaciju kralježnice, odbila sam. Nisam se mogla pomiriti s činjenicom da ću nepokretno ležati godinu dana. Uz to, upozorili su me da će mi nakon toga kralježnica biti krhkija i mnogo osjetljivija na padove, pa sam tim lakše donijela odluku. Jer, što mogu, nespretna sam i događa se da svako malo padnem. Ali evo me živa sam i pokretna!

Ljubav na drugi pogled

Nekako u to vrijeme u njezin je život ušao Ivica. Tri godine mlađi susjed stanovao je kat iznad nje i poznavali su se desetak godina. Do tada, kaže, on je za nju do bio „tek dosadni balavac kojeg su zanimali samo šarafi i struja“. „Nismo imali baš ništa zajedničkog. Mene su zanimale društvene znanosti i knjige, a njega tehnika i kompjutori. Slušali smo potpuno različitu vrstu glazbe, izlazili na različita mjesta. Kad je trebao maturirati, njegova me sestra zamolila da mu pomognem oko prijevoda nekih priručnika s engleskoga. Kako je vrijeme odmicalo, postajali smo sve bliskiji i na kraju sam se ludo zaljubila jer me očarala njegova pažnja i dobrota koju mi je iskazivao. Shvatila sam da je zapravo ljubav bila obostrana.

Tajno vjenčanje

Na njihovu vezu Ivičini roditelji nisu gledali blagonaklono. I Ivica i Sanja tih se dana nerado sjećaju jer je za oboje to bio najteži dio života. „Oduvijek sam bio uzorno i pristojno dijete, dobar i poslušan sin i brat, solidan učenik. Uvijek sam poštovao starije, roditelje, rodbinu i nikad nisam bio problematičan. Naprotiv. Tim više se u meni rodio inat jer, kad sam se zaljubio u Sanju, nitko više nije htio poštovati mene i moj izbor. Nisam mogao vjerovati da bi netko mogao ljude prosuđivati po boji kože, vjeri, jeziku ili imati predrasuda zbog nečijeg invaliditeta. Koga ćeš voljeti ne odlučuješ čak ni ti, već tvoje srce, a kamoli tvoji roditelji“, kaže Ivica. „Nakon godinu i pol hodanja pitao sam Sanju bi li se udala za mene. Znao sam da je to žena s kojom želim živjeti do kraja života. I danas sam siguran da nisam pogriješio.“

Vjenčanje je obavljeno u tajnosti, bez znanja roditelja, 15. srpnja 1989. godine. „Ivica i ja otišli smo na Knežiju k mojoj prijateljici, kod nje u stanu smo se presvukli i od tamo s kumovima otišli k matičaru pa u kvartovski restoran na ručak. Od tog sam dana, kad god bih gledala svatovske povorke uz glazbu, veselje i trube, plakala kao kišna godina.

unatoč predrasudama ivičinih roditelja zbog Sanjina invaliditeta, njih dvoje su zajedno već 21 godinu, od toga 19 u skladnom braku

Nisam se mogla pomiriti s tim da i mi nismo mogli radost podijeliti s onima koje volimo. Čim smo počeli zarađivati, odlučili smo da ćemo na desetu godišnjicu braka obnoviti bračni zavjet. Tako smo se 11. rujna 1999. godine vjenčali u crkvi i napravili veliku svadbu za 60 prijatelja. Otada slavimo dvije godišnjice braka i svaku desetu napravit ćemo isto“, govori Sanja, koja nosi i dva vjenčana prstena.

Ivičin i Sanjin zajednički život, prepun uzajamne pažnje i razumijevanja, traje 19 godina.

U međuvremenu, jedva je preživjela još jednu operaciju, a i danas u njezinu tijelu, kako sama objašnjava, čuče tri potencijalna smrtna neprijatelja zbog kojih je postala veganka i smršavjela 20 kilograma. Ipak, ni ona ni Ivica nikad nisu prestali cijeniti svoju teško stečenu sreću, a i danas im je svaki novi dan novi izazov.

Mnoštvo fotoalbuma svjedoči da im je brak ispunjen putovanjima, druženjima i slavljima. I nakon toliko zajedničkih godina Ivica ju često iznenadi darovima, baš kao i ona njega. On je bio taj koji joj je na kiosku otkrio Sensu, a elektroničar supruzi često napiše i pokoju pjesmu. 

Pjesma koju je Ivica napisao Sanji jednog jutra kad joj je pomogao dohvatiti mlijeko s balkona i pripremiti kapučino

Mom malom zekiSvakog jutra kad otvoroš oči,

pitaš se da li ćeš danas moći

tiho, bez glasa, da mi ne kvariš san

s toplim napitkom započeti dan.

Al’ ne lezi vraže, iznenađenje čeka,

U hladnjaku, nažalost, nema mlijeka.

Prilaziš krevetu, tiha k’o noć,

a i ja očekujem da ćeš mi doć’.

Pa slušaš tako, da li se budim,

pa gledaš tako da li se ljutim,

jer se ne volim dizat’ u pola sedam,

jer mi se spava i jedva gledam.

Onda me dodirnu ruke, tople, meke,

i osjetim pogled malog zeke.

I nestane umor, odjednom, u trenu,

a noge same k balkonu krenu.

I uzmem tako kutiju mlijeka,

za pet minuta kapučino te čeka.

I tako skoro svaki dan,

mali mi zeko otjera san.

 

ne mogu se bez ivice popeti do stana, nikad u životu nisam potrčala ni vozila bicikl, nikad neću zaigrati neki sport.

 

Na njihov skladan brak znanci znaju reći: „Lako je vama“. „Na to im odgovaram protupitanjem: jeste li svjesni da se ja ne mogu sama ni istuširati ni skuhati ručak? Je li vam jasno da bez Ivice ne mogu ostati sama kod kuće jer mogu pasti, a neću moći ustati? Ne mogu sama čistiti stan, niti se bez Ivice popeti na treći kat. Nikad nisam potrčala niti vozila bicikl ili koturaljke, niti ću zaigrati neki sport. Kad bi se zbrojio moj invaliditet, bio bi 140 posto. Moje tijelo je potpuno deformirano. I znam koliko je Ivici teško sa mnom jer mora imati vremena za sve – za mene, za naša dva psa, za posao, ali i za sebe. Jednako strepim nad svojim i njegovim zdravljem.“

Sanja smatra da je sreća u nama samima i da je sami moramo osvijestiti. Svaki dan započinje postavljanjem malih ciljeva

Unatoč svemu Sanja nikad nije tražila nikakvu pomoć. Nemaju vlastite djece, a svoju ljubav i brigu usmjerili su na mališane s kojima svakodnevno rade i koji unose veselje u njihov dom. „Radim otkad znam za sebe i nije mi palo na pamet tražiti financijsku pomoć od institucija. Otkad živimo zajedno, radimo s djecom. U suradnji s osnovnim školama, djeci koja dolaze k nama dajemo podršku u učenju, a u slobodno vrijeme vodimo ih u kazalište ili na kupanje. Radimo to već 20-ak godina, prijatelji smo s njihovim roditeljima, a neki naši bivši učenici danas su već postali roditelji.

Sanja i ivica ne mogu imati vlastitu djecu, ali već 20 godina pomažu školarcima u učenju i izvanškolskim aktivnostima

Rad s djecom nas ispunjava jer tako kompenziramo roditeljstvo, i spojili smo ugodno s korisnim. Danas imamo solidan život i možemo si priuštiti sve što nas raduje. Zato volim reći da život zna biti težak i nepredvidljiv, ali je ipak lijep.“

Važno je znati letjeti

Ivica je prošle godine ostvario svoj dječački san. Njegova prva ljubav odmalena su bili autići i avioni. „Letenje je nešto što me oduvijek fasciniralo. Predivno je gledati krajolike s malih visina. Zato sam prije dvije godine upisao letačku školu, a prošle godine položio sam ispit za pilota na malim letjelicama. Ispunila mi se najveća želja, a to je da sam upravljam avionom. I Sanja je već letjela sa mnom. Oboje uživamo i u brzini. U subotu, 15. studenoga, Ivica i Sanja proslavili su 21 godinu svoje ljubavi, a slavlje je i ovaj put bilo dvostruko jer je u nedjelju, 16. studenoga, Ivica napunio 42 godine. Pozvali su me na večeru za petnaestak prijatelja koju su organizirali na agroimanju nedaleko od Gornje Stubice.

U pauzi između dva glazbena broja Sanja mi je prišla i rekla: „Znaš, volim brzinu.Što imam više godina, sve je manje ljudi koji me razumiju i koje ja razumijem, jer vidim da mnogi od njih pola života žale za onim što su napravili u prošlosti, a drugu polovinu strahuju što će biti u budućnosti. Ne shvaćaju da je život sada i ovdje. Ljudi mi postaju prespori, koče me, a ja moram biti slobodna i u glavi i u tijelu. I zato uvijek kažem ono što mislim. U životu sam doživjela svašta i uvjerila se da mnogi zaziru od invalida. Ne znaju čak ni kako nam prići i što nam reći. Misle da ne možemo ništa ili pak da možemo sve kao i ostali. Mnogima nije drago ni kad smo uspješniji od prosjeka.

I baš zato jer znam da sam u životu uspjela unatoč fizičkim ograničenjima, volim sebe upravo takvu kakva jesam. Znam da sam drukčija od drugih, da sam posebna.“

Tri anđela

Dok sam pisala ovaj tekst poslala mi je još jedan mail u kojem je napisala:

Bog, evo me opet! Znam da tvoj život zadnjih dana nije postao sanjocentričan, ali dođeš mi poput bloga ili ispovjedaonice. Moja tri kućna anđela (moj Ivica i naša dva psića) još dremuckaju. Razmišljam što bih ti još mogla reći o sebi, da ti bude zanimljivo, a opet da izrazi mene. Očito nam je onih nekoliko sati slavlja i druženja bilo premalo. Što se tiče Ivčinih roditelja, moj zaključak je da imaju predrasude koje su jače od ljubavi prema vlastitom djetetu i više si ne postavljam pitanja. Moj svaki dan otpočne zadavanjem svakodnevnih malih ciljeva i radošću kad osjetim da me tijelo manje boli a uvijek me nešto boli.

Pogled u sebe i analiziranje vlastitih postupaka, posebno tvorenost, pomažu mi u komunikaciji s drugima. Iako sam i tu svašta doživjela, smatram da ljudi ne misle ništa loše, već jednostavno uopće ne misle, pa tako povrijede.

Sensa je unijela kvalitetnu promjenu u moj život i vi ste moja sreća ovih dana. Još jednom sam zahvalna svemiru što ste ušli u naš život, jer moj Ivica nije inače toliko otvoren. Ovo nam je općenito vrlo turbulentna godina, nazvala sam je godinom promjena, a ja sam uvijek imala želju za novim izazovima. Potiskivala sam je zbog Ivice. Nisam to shvaćala kao žrtvu, već kao cijenu ljubavi koju bih dragovoljno plaćala cijeli život.

Idem, bježim, dok ti ne dosadim. Bujice misli i riječi mi naviru. Izašla si iz moje imaginarne Aladinove svjetiljke i sad trpi. Ugodan dan od srca ti želi Sanja! P. S. Volim bajke pa ću na snimanju imati Snjeguljica look.

Nisam joj tada napisala, a pomislila sam kako sam sretna i ponosna što su se tako neočekivano pojavili u mojem životu.Ne događa se danas baš svakome da upozna glavne junake bajke i da mu oni sami ispričaju svoju priču.

 

Hvala Sanja, hvala Ivice!