Kada sam bila djevojčica od deset godina, u mojoj obitelji događalo se je nešto što kao dijete koje voli oba roditelja i misli da bez njih ne postoji život, nisam mogla razumjeti. Nitko mi ništa nije govorio ali sve sam duboko proživljavala, bila sam tako nesretna da sam poželjela umrijeti i otići za mojom bakom. Moja baka Agneza bila mi je uvijek utjeha ali nje više nije bilo. Njena smrt se poklopila sa događanjima u obitelji i osjećala sam se sama , napuštena i duboko nesretna. Jedini izlaz iz te situacije pune tuge vidjela sam samo u mom odlasku. Ta želja odvela me je u neizlječivu bolest ali to mene nije zabrinjavalo već me je na neki način vodilo završetku koji sam priželjkivala. Bolest je napredovala, završila sam u bolnici.   Kako mi u Koprivničkoj bolnici nisu mogli pomoći,   upućena sam u dječju   bolnicu u Zagrebu. Dani su prolazili, obavljala sam razne pretrage. Čekajući  na red za operaciju imala sam vremena promatrati život oko sebe. Bilo je tu puno djece jako bolesne sa raznim oštećenjima usred nekog nesretnog životnog događaja. Kako sam kao dijete bila naučena pomagati starijima ili djeci ovdje sam se našla u situaciji  da  to mogu raditi uz dozvolu dobrih sestara koliko god to želim. Pomažući mališanima koji su plakali, zaboravila sam na  svoje muke i ustvari one su mi prestale biti važne. Čak me nije smetalo niti to što za razliku od druge djece mene nije nitko posjećivao.

           Došao je dan moje operacije. Nisam se bojala već sam zamolila dragog Boga za me pozove k sebi kao što je to učinio sa mojom bakom. Mirno sam ležala na stalu. Jedna predivna mlada sestra sa kojom sam se sprijateljila držala me je za ruku i tješila me je govoreći mi  kako  će to brzo proći i sve će biti u redu. Rekla sam joj u povjerenju da se ne bojim jer znam da će mi Bog ispuniti želju i uzeti me k sebi. Koliko se sjećam bila je zaprepaštena mojom željom i pokušavala mi je govoriti nešto lijepo grleći me . Sjećam se da mi je  rekla pa  zašto bi tako lijepa, draga i dobra djevojčica željela otići. Ako nemaš nikog ja ću se brinuti za tebe. Hvala ti,  bilo je sve što sam joj uspjela reći jer u tom trenutku sam već dobivala anesteziju.

             Odjednom za vrijeme operacije nešto me je povuklo na strop, vidjela sam svoje tijelo kako beživotno leži na stolu, ruke liječnika kako nešto rade na mom vratu, čula sam njihove razgovore, sestra je asistirala, a onda se je sve to počelo gubiti. Počela sam putovati kroz neku tunel, nije bilo ugodno ali nije me bilo briga, na moje iznenađenje počinjem gledati kako se približavam svjetlu i izlazim iz tog mraka na predivnu livadu . Trava zajedno sa najljepšim poljskim cvijećem koje si možete zamisliti, lelujala je na vjetru, ptice su pjevale, svirala je predivna glazba čiji tonovi su me  prožimali. Nikad nisam čula tako umilne tonove. Osjećala sam se predivno hodajući kroz livadu. U meni su se ponovno probudili radosni djetinji osjećaji. Osjetila sam odjednom da nisam sama. Meni  u susret dolazila je moja baka, govorila je,  Božica dijete moje kako si tu došla još nije tvoje vrijeme. Ali baka ja želim biti s tobom ne želim se vratiti ovdje je tako lijepo. Znam, odgovorila je baka. Primila me je za ruku i rekla sada moramo ići pitati, mi ne odlučujemo o tome. Nisam ništa razumjela ali slijedila sam baku s puno povjerenja. Hodale smo kroz travu neko vrijeme, a onda kao da se je otvorio zlati put. Na kraju tog puta stajao je stol isto tako zlatan, prekrasan. Na njemu je bila velika knjiga čije stranice su se okretale. Tu je stajalo biće koje tako sjajilo da nisam mogla gledati u njega. Knjiga je stala na stranici moga života, a onda sam čula glas tog predivnog bića koje je čitalo moju životnu zadaću koju sam odabrala za ovaj život.

To što mi je čitano vidjela sam u slikama. Kad je to završilo glas mi se je obratio sa beskrajnom ljubavlju i rekao mi, težak put si izabrala, tvoja duša će dotaknuti mnoge živote koji bez tebe ne bi pronašli svoj put. Već si do ovog trenutka iako si dijete , a da to i  ne znaš,  učinila toliko da sada možeš i odustati. Pomislila sam na sve te drage osobe koje sam vidjela i nisam mogla odustati. Plakala sam od  neke do tada meni nepoznate sreće  i u slijedećem trenutku čula sam kako me doziva glas medicinske sestre, Božica, vrati se… ovaj glas me je vratio natrag. Sestra je shvatila što se je događalo. Odjednom sam se našla u svom tijelu, osoblje oko mene je bilo uznemireno,  opet sam utonula u san.  

   Operacija je trajala dugo i kada sam se predvečerje  tog dana probudila ponovo sam gledala događaje koji su mi se dogodili, nekako sam znala da to nije san. Trideset godina kasnije kad mi je napravljena natalna karta u njoj se je jasno vidjelo da sam u desetoj godini života imala pravo izbora, odustati ili ići dalje. Nisam zažalila na odluci koju sam donijela. Bilo je teško, izbrala sam najviši oblik žrtve koji se zove matiri ili tako nekako. Taj dio života je upravo završio. U tom iskustvu sam shvatila da smrt kao takova ne postoji već je to samo prelazak u isto tako stvaran život u drugoj dimenziji.  

Božica Glavač