KAKO ME JE BABA 'NANOVO OSMISLIO'

Gospođa Szilvija Szaraz, Mađarska 

Nakon dugogodišnjeg rada kao rukovodilac prodaje, Silvija, sada domaćica i ostalo, u potpunosti je predana Sai-poslu - prevodi knjige, organizira programirane susrete za novopridošle i vodi tečaj samosvjesnosti. Član je Sai centra od 2001.godine, voditelj Centra od 2003. te je izabrana za Nacinalnog koordinatora Mađarske, 2006.godine. Kada je nedavno bila u Prasanthi Nilayamu (prosinac 2007.) zajedno sa mađarskom grupom, Heart2Heart ju je zatekao ovdje i evo izvadaka iz zanimljivog razgovora s njom u obliku ovog priloga. 

Kada sam 1976.godine rođena u Budimpešti, u Mađarskoj su vladali komnisti. Kao rezultat toga život je bio prilično jednostavan jer nismo imali mnogo što za kupiti. Na neki način to je bilo zdravo za obiteljski život jer smo bili zaštićeni od mnogih želja i poticaja kojima je Zapad preplavljen.

ODRASTANJE U VREMENU TESTIRANJA

U obitelji imam brata koji je stariji od mene i mi smo odrasli bez velikih problema. Uživali smo u dobrom odnosu s našim roditeljima, ali kada sam ušla u 14.godinu, doba kada teenageri mnogo toga mijenjaju, posebno na Zapadu, osjećala sam se pomalo čudno jer sam otkrila da razmišljam na drugačiji način. Nisam našla ispunjenje u društvenim smjerovima te sam željela naći vlastiti put kako biti sretna. Osjećala sam da nešto nedostaje. Baš u to vrijeme komunizam se u Mađarskoj bližio kraju, život je u cijeloj zemlji prolazio kroz more promjena, a ja također. Nakon 40 godina komunizma svi su tragali za nečim novim te kao teenagerica i ja sam mogla osjetiti ta uzbuđenja i previranja.

U mojoj su školi učitelji tražili od svakog učenika da ih sluša bespogovorno, ali ja sam bila pomalo buntovna pa to nije s njima išlo dobro. Iako sam bila talentirano dijete, nisam se osjećala ugodno u tom obrazovnom sistemu jer sam osjećala da nešto nedostaje. Sada, naravno, znam da smo zanemarivali naše unutarnje vrijednosti. No, u to vrijeme nisam mogla oblikovati to što bi ispunilo moju prazninu. Moj je život bio u potpunom neskladu bilo u školi, s prijateljima ili bilo gdje drugdje.

NALAŽENJE PUTA ZA SAMOISPITIVANJE

No, bila je tu spasonosna Milost. Imala sam učiteljicu, ljubaznu gospođu koja nas je učila kao Platon i Sokrat, uvijek je tražila od nas da postavljamo pitanja i ohrabrivala nas za međusobnu komunikaciju. Zaista sam uživala na njenim predavanjima iz književnosti. Kad sada pogledam unatrag, mislim da je to bila osnova za moje kasnije unutarnje istraživanje. Ona nam je uvijek postavljala pitanja i propitivala nas, a to je bilo veoma dobro za mene jer sam tada počela istraživati u sebi: „Zašto činim određene stvari?“, „Zašto djelujem (reagiram) baš ovako?“ Bio je to početak mojeg istraživanja i putovanje u sebe. To mi je pomoglo da razumijem ljude, i što je još važnije, samu sebe. Onda nisam znala da je ona veoma duhovna gospođa. Danas sam joj izvanredno zahvalna jer to što je ona onda činila trebao bi činiti svaki učitelj sa svojim đacima.

„ZADOVOLJSTVO“ SLOBODE

Kada se zemlja prebrzo otvorila, društvo je započelo snažno uvoditi zapadnjačke nazore. Prošli su dani rijetkih prilika i ograničene slobode. Sada su svi mislili da će biti najsretniji na planeti jer imaju za kupiti tako mnogo stvari.  Svi su nosili nove stvari, a ni ja nisam bila iznimka. Izlazila sam sa prijateljima i dopustila sam si odlazak u diskoteku, uzimala alkohol, probala drogu i.t.d. – Nisam željela propustiti ništa što je bilo „fun“ (zabavno). U Mađarsku su dolazile razne stvari – sve odjednom i kroz nekoliko godina. Mislila sam da je sve to dobro, dobro uzbuđenje.

Ali kada sam dosegla 20-u još uvijek je nešto nedostajalo! Osjećala sam duboku prazninu u sebi. Počela sam raditi kad sam imala 17 godina, odbijajući sveučilište jer sam mislila  da će me ono suviše ograničavati. Dakle, otišla sam u medije i naučila kako se mogu prodavati  oglasi za novine te sam bila prilično vješta u svom poslu. Trebala sam nazvati različite kompanije i savjetovati ih o najboljem načinu na koji će prodati svoje proizvode.

U to vrijeme je to bio novi koncept i velike kompanije nisu imale agencije za reklamu pa su slušale moje savjete na što bi trebale potrošiti svoj novac. Zaradila sam dobru svotu, a s njom je došla i sloboda. Željela sam biti nezavisna od svoje obitelji pa sam štedjela novac i kupila sam vlastiti stan. Također sam puno putovala u različite zemlje jer sam tražila nešto što će umiriti moj unutarnji nesklad. Idućih pet godina sam istraživala mnogo toga vanjskog jer sam vjerovala da tamo leži moja sreća.

OPČINJENA ČISTOM LJUBAVLJU

Kada sam imala 21 godinu čitala sam dobro poznatu knjigu Celestinsko proročanstvo, koju je napisao Amerikanac James Redfield. Ona je dirnula moje srce, naučila me je gledati u sebe. Bio je to prvi korak nakon kojeg sam pročitala mnoge duhovne knjige. Uz ideje i filozofiju o kojima su te knjige govorile, intuitivno sam se osjećala 'kao kod kuće'. Postala sam više zainteresirana za tu liniju misli te kada sam imala 22 godine pridružila sam se metafizičkoj školi.

Pretpostavljala sam da će mi to donijeti dublje unutarnje znanje. Dogodilo se da je učitelj u toj školi bio Sai poklonik i jednoga dana nam je pokazao video o Sathya Sai Babi. Film se zvao Pure Love (Čista ljubav). Kada sam vidjela taj video, ne znam zašto, ali strašno sam plakala. Baba je tog trenutka dirnuo moje srce.  Dok je hodao polagano uz prekrasnu glazbu koja je svirala u pozadini, cijelo je moje biće bilo u temeljitom pretraživanju. Pitala sam svog učitelja: „Tko je ta osoba? Želim Ga vidjeti!“ On je rekao: „Uskoro idemo u Indiju, možeš nam se pridružiti.“

Tako sam kasnije te 1999.godine bila u Puttaparthiju, a moj prvi daršan je bio sa oko 50 metara udaljenosti. Tog trenutka kada sam tek letimično pogledala u Njega u automobilu, počela sam plakati! Bilo je to kao da će se moje srce izliti van. „Došla sam kući!“, snažno sam to osjećala. Dok sam bila u Puttaparthiju, bila sam jednostavno u ekstazi. On je tako duboko dirnuo moje srce.

Shvatila sam da sam našla ono što sam tolike godine tražila vani. Bio je to trenutak velike objave jer to što sam tražila i zbog čega sam putovala od zemlje do zemlje, bilo je tu, u Puttaparthiju! Počela sam proučavati Njegovo učenje i osjećati ljubav koja je On. Zamislite dijete koje je izgubilo svoje roditelje u velikom trgovačkom centru, žalosno plaće i mahnito ih traži te iznenda nađe svoju majku! Tako sam i ja bila u ekstazi kada sam došla u Puttaparthi i vidjela Babu. Što sam više čitala Njegove knjige shvaćala sam da moram promijeniti mnoge stvari u svom životu – to kako djelujem, izgledam, mislim, sve mora proći kroz Saijevu radionicu. Moj je život uzeo potpuni U-obrat. Razumljivo, promijenila sam se.

UČENJE U SAI ŠKOLI

Za prvog putovanja pred Njegova lotosna stopala ostala sam ovdje pet tjedana te sam provela mnogo vremena u unutarnjoj potrazi. Bio je to bolan i poseban trenutak u mom životu kada sam konačno morala otići, bolan zato jer se nisam htjela vratiti u svoje staro okruženje koje mi nije dalo sreću, a u isto vrijeme i poseban jer sam sada našla svoju životnu svrhu. Uvijek sam osjećala da moj život ima jedinstveni cilj, da me čeka veliki zadatak, ali nikada nisam mogla shvatiti što je to uistinu, iako sam ponekad osjećala da bi mi se moglo dogoditi nešto lijepo. No kada sam srela Sai Babu, shvatila sam što trebam raditi, a to je, raditi s ljudima. Kada sam bila dijete i netko bi me pitao: „Što želiš raditi kada odrasteš?“, rekla bih: „Želim raditi s ljudima.“ Tada zaista nisam razumijela to o čemu sam govorila, ali sve je postalo jasno pri toj prvoj posjeti Puttaparthiju.

Kada sam srela Njega, shvatila sam da moram živjeti na Njegov način. On je bio zaista ono što sam tražila. Našao me je i dao mi je smisao života. Nisam imala mnogo komunikacije niti intervjua sa Svamijem, ali sam imala mnogo 'inervjua' – unutarnjih uvida. Osjećam Ga unutar sebe, oko sebe i u svojoj kući. Znam da je sa mnom te da mi pomaže u radu i u svakoj situaciji.

Kada smo počeli graditi kuću 2000.godine, došao mi je u san te je rekao: „Veoma sam sretan što gradiš. Gradi.“ Riječ 'graditi' ima dva značenja na mađarskom. Ona također znači 'izgraditi' ili popraviti nekoga. Zato kada je On rekao: „Ja sam veoma sretan što ti gradiš“, probudila sam se ispunjena radošću.

Ponekad osjećam da me Bog potiće da djelujem na način na koji to sama ne bih mogla. Jednom sam sjedila u prepunom metrou u Budimpešti. Tamo je ispred mene stajao jedan čovjek, a do njega jedna žena. Shvatila sam da je žena bila zapravo džeparoš. Ja u to vrijeme nisam bila osoba koja je jako hrabra i koja se suprotstavlja, ali toga trenutka sam snažno udarila ženinu ruku kada je pokušala ukrasti novčanik. To zasigurno nisam bila 'ja' koja je djelovala jer nisam o tome razmišljala. Lopov je bio šokiran i odmah je pobjegao.

U drugoj prilici, bili smo na prikolici noseći neke djelove za ogradu i žicu, a moj je otac bio na vozačkom mjestu. Bio je to težak teret i iznenada se jedna kotač prikolice otkinuo. Automobil je bio potpuno van kontrole. Ljuljali smo se s jedne strane cesta na drugu. U to vrijeme vidjeli smo drugo vozilo koje nam se približavalo s prijeda. Moj je otac bio u panici. Ja sam samo molila: „O, moj Bože, molim Te pomozi mi!“ Možda nećete vjerovati, ali sljedećeg trenutka je automobil odjednom stao! Bilo je to kao da je reagirao svojom voljom. Nesreća je bila na vrijeme zaustavljena, a sljedeća najbolja stvar koja se dogodila bila je ta da su ljudi u autima iza nas, koji nisu mogli proći naprijed jer je teret pao na cestu, došli nam pomoći rasčistiti put. Toliko je mnogo bilo onih koji su nam željeli pomoći! Bila sam svladana osjećajima te sam obilno zahvaljivala Gospodu.

HODOČAŠĆE  MILOSTI

Osjećala sam Njegovu ljubav u tako mnogo situacija. Priča kako sam ove godine stigla u Puttaparthi (prosinac 2007.) je također zadivljujuća. Moj suprug i ja smo se željeli pridružiti mađarskoj grupi, ali nismo bili u mogućnosti to učiniti pa smo odustali od te ideje. Kada su bile još samo dvije sedmice do polaska grupe iz Mađarske, primila sam telefonski poziv jedne dužnosnice iz Budimpešte. Rekla mi je da su neki od članova grupe sakupili dovoljno novca za mene da bih mogla putovati. Budući da sam Nacionalni koordinator, trebala bih biti dio grupe. No, oni su imali dovoljno novca za moju kartu i kartu za našeg sinčića. Nisu mogli namaknuti sredstva i za mog supruga.

U jednu ruku sam bila dirnuta ovim darom od Sai Babe kroz druge. Osjećala sam Njegovu prisutnost – da me poziva u Puttaparthi s grupom. Vidjela sam nakratko Babu kako dodiruje moje srce, ali u drugu ruku je to bila veoma teška situacija. Bila sam tužna što je Baba,očito, pozivao samo mene i mog sina, a ne i supruga. On je bio zabrinut jer je naš sin bio star tek 15 mjeseci. Polagano se mirio s tom činjenicom rekavši sam sebi: „Ako Baba poziva njih, trebao bih ih pustiti da idu.“, te je započeo vježbati nevezanost za mene i naše dijete.

Naše je putovanje bilo samo još sedam dana daleko, a ja sam primila drugi poziv jedne od Centarskih dužnosnica koja je bila odgovorna za organizaciju putovanja. Rekla mi je da je jedna žena otkazala svoj put u Indiju te nudi svoju kartu mom suprugu! Čak štoviše, nakon povratka smo mogli platiti sve troškove. Kasnije kada je žena saznala da je moj suprug grafički dizajner, rekla je: „O to je veoma dobro, onda on može raditi određeni posao za mene, uopće ne mora platiti ništa.“ Dakle, cijeli je put bio poklon od Saija! On nam pokazuje Svoju ljubav na mnogo načina, kroz tako mnogo ljudi.

Prije nekoliko godina, za vrijeme jedne ranije posjete Puttaparthiju imala sam još jedno iskustvo. Vidjela sam puno puta da kad Svami stvori vibhuti, nakon što ga da blagoslovlje-nom primatelju, On traži maramicu od redarice koja sjedi u blizini da bi obrisao Svoju ruku. Dobila sam snažnu želju da imam takvu maramicu.

Tamo je bila gospođa koja je radila na dužnosti osiguranja i s kojom smo uspostavili određeni kontakt pa nas je jednoga dana dok smo razgovarali s njom o svojim iskustvima s Babom, pozvala u svoj dom. Za vrijeme našeg razgovora u njenom domu, ona je rekla: „Znate li što se dogodilo? Sjedila sam u hramu, a Sai Baba je materijalizirao vibhuti nešto dalje od mene. Pozvao me je da Mu dam maramicu što je bilo neobično jer On uvijek traži maramicu od osobe koja Mu je blizu.“ I tada nam je pokazala maramicu koju je Gospod dodirnuo te je rekla: „Znaš, voljela bih je dati tebi.“ Bila sam dirnuta. Sai Baba mi je ispunio moju najdublju želju! Danas, ako imamo bilo kakvu bolest, stavljamo ovaj sveti materijal koji je Sai dodirnu, na bolesni dio tijela. On brine o nama na mnogo različitih načina.

Kad danas gledam unatrag i promatram posljednjih osam godina svog života, a to je nakon što sam imala svoj prvi daršan 1999.godine, primjećujem ogromne promijene u svojoj ličnosti. Postala sam mirnija i više prijateljski raspoložena. Nisam više arogantna niti se držim po strani. Shvatila sam da se ne razlikujem od drugih, a sve što trebam činiti jest da budem ponizna. A što je najvažnije, ako imam bilo kakav talent moram ga upotrijebiti da bih pomogla drugima, ne za svoje ambicije i želje.

ZNAK ODGOVORNOSTI

To kako sam postala Nacionalni koordinator Mađarske je također zanimljiva priča. Kada sam se nakon prve posjete Indiji vratila u svoju zemlju, pridružila sam se Sai organizaciji te sam počela ozbiljno raditi na prevođenju mnogih engleskih knjiga na mađarski jezik.

Osnivač Organizacije bila je gospođa koja je trinaest godina služila kao Nacionalni koordinator. Ranije je dugo godina živjela u Australiji, no nakon što je vidjela Bhagavana, osjetila je da mora donijeti Njegovu poruku kući te se zato vratila u Mađarsku i pokrenula Sai organizaciju.

Nakon što je tako dugo bila na dužnosti osjetila je da je vrijeme da se makne, ali nije mogla naći nikoga tko govori engleski, tko bi požrtvovno radio i imao također i druge primjerene osobine. No, upoznavši mene nakon nekog vremena ona je pomislila da sam ja prava osoba, ali je prošlo još nekoliko godina prije nego sam mogla prihvatiti poziciju. (Trebala sam također imati najmanje dvije godine iskustva kao voditelj Centra).

Prije no što sam preuzela odgovornost, došla sam 2005.godine u Puttaparthi zajedno sa suprugom, te sam se pitala: „Jesam li ja prava osoba za taj posao?“ Željela sam Svamijevo mišljenje te sam tražila bilo kakav potvrdni Božji znak. Jednoga dan me je u hramu vidjela, Nacinalna koordinatorica iz Belgije gdje sjedim na javnom prostoru te me je pozvala na mjesto za koordinatore gdje je i ona sjedila rekavši: „Zašto sjediš tamo Silvija?“ U to sam vrijeme bila predstavnik Nacionalnog koordinatora. „Tvoje mjesto, kao Koordinatora, je ovdje. Zašto ne dođeš i ne sjedneš naprijed s nama?“, nastavila je. Za mene je to bio Svamijev znak  da trebam preuzeti novu ulogu. A gospođa osnivateljica Centra je rekla: „ Ti si prava osoba. Budi hrabra, ne boj se.“ Tako sam otišla i zatražila sam dopuštenje da sjedim sa nacionalnim koordinatorima, a kako je vrijeme prolazilo Svami mi je pomogao da budem više samouvjerena i čujem Njegov glas iznutra.

OSLUŠKIVANJE ISTINSKOG SEBSTVA

Prošla sam kroz proces vjerovanja svom unutarnjem glasu i savjesti. Jednoga sam dana sjedila u prvom redu te sam vidjela gospođu iz Brazila koja je uvijek kasnila te je na daršanu sjedila otraga. Osjetila sam da bih joj trebala dati svoje mjesto jer sam mislila da ona vjerojatno ima opravdani razlog zbog kojega kasni. Bila sam još uvijek malo zbunjena te sam pitala Sai Babu u sebi: „Molim Te Sai Baba, pokaži mi radim li ispravno ako joj dam svoje mjesto? Molim Te otvori prozor Svog automobila za vrijeme daršana i pogledaj u mene ako je to u redu?“ Kada je Baba izašao, nakon nekoliko minuta otvorio je prozor i pogledao izravno u moje oči! Odmah sam shvatila da je to što sam osjećala u sebi, ispravno. Kasnije sam srela tu gospođu i saznala da je ona liječnica te da je veoma zaposlena oko bolesnika u Općoj bolnici. Tada sam bila potpuno uvjerena da uvijek trebam biti samosvjesna i slijediti svoje srce.

Bila je tu i druga situacija koja se dogodila nakon nekoliko tjedana, a odnosila se na gospođu koja je uskoro napuštala Puttaparthi. Opet sam bila u prvom redu te sam imala osjećaj da joj trebam dati mjesto. Ali druga mi je gospođa rekla da odustanem od te ideje te se na njen poticaj nisam maknula. Kada je Svami došao blizu mjesta na kome sam sjedila, iznenada je okrenuo glavu na drugu stranu, a kada je prošao pored mene opet se okrenuo na moju stranu. Bio je to za mene sasvim siguran znak da nisam napravila pravu stvar. Naučila sam ponovno slušati što mi govori iznutra – moja savjest. Nisam trebala slušati druge, On je u meni, vodi me i poučava. Osjećam da me upućuje svakog trenutka. Ovo samopouzdanje mi je pomoglo da se nosim sa svojom ulogom Nacinalnog koordinatora s više samo-uvjerenja. Uživala sam kada sam držala predavanja za vrijeme našeg skupa mladih prethodne godine (2006). Imali smo predavanja o 'duhovnosti u braku' te kako nas Sai Baba vodi kroz život da bismo napredovali zajedno na duhovnom putu.

Bili smo u mogućnosti da u Budimpešti poduzmemo mnoge aktivnosti služenja. Jedna je bila kada smo prošle godine radili na izgradnji kuće za jednu siromašnu ženu na selu. Okupili

smo se i učinili smo to sve sami. Također dajemo hranu beskućnicima i posjećujemo starce, razgovaramo s njima, organiziramo programe da bismo ih obradovali i darovali ih stvarima koje im trebaju. U drugim gradovima radimo sa siročadi osiguravajući im sportske programe i umjetničke aktivnosti, a siromašnim obiteljima se nudi da zarade za život, a ne samo hrana.

Svami nas nastavlja testirati i učiti nas na razne načine. Na ovo hodočašće (prosinac, 2007) smo došli s veoma intenzivnim programom i željom da Mu pjevamo. Puno smo vježbali, ali iz nekog razloga koji   samo On zna, nikada nismo dobili priliku za nastup pred Njim.

Mađarski zbor pokazuje sklad i radost pjevajući svom Gospodu.

No, prihvaćamo to kao Njegovu volju. Čak više od pjesama, bilo je veličanstveno što je ovaj glazbeni program učinio za nas jer smo tako puno dana bili zajedno, pjevali smo i vježbali i naporno radili. To je u nama stvorilo prekrasan timski duh, a to je sasvim sigurno veliki plus za Organizaciju. Ja jedino sada želim biti dobar instrument u Njegovim rukama i pronaći Boga u sebi.

Izvornik: http://media.radiosai.org/Journals/Vol_06/01JAN08/07-Szilvia.htm

 

Prevela: Lidija Horvat, lipanj, 2008.