Još kao djevojčica, između jedanaest i dvanaest godina, rado sam razmišljala. U meni je tinjala neka slutnja o nečem postojećem što nisam znala nazvati imenom, a niti svrstati u bilo što meni do tada poznato.

Bio je to osjećaj kao da posjedujem neka vrlo osjetljiva ticala, koja sam oprezno pružala u daljinu, nadajući se da ću budem li ustrajna, jednom ono nešto meni tako poznato, na rubu sjećanja, ipak dotaknuti.

Vrlo često sam se osjećala stranom u svom okruženju i nikako nisam mogla naći neku dodirnu nit koja bi me povezala s nekim mojih, ili bilo kojih godina.

Činilo mi se da sam stranac; da sam u tuđini i da govorim nekim stranim jezikom koji oni nisu razumjeli. Ma da su to bila djeca, njihova galama i smijeh mi se činio nekako raskalašenim i prostačkim, njihovi razgovori zvučali su mi kao nešto nedozvoljeno, ali sam znala da to opažam samo ja i da oni nisu toga svjesni.

Nikada nisam pomislila da sam bolja od njih, naprotiv, mislila sam da meni nešto nedostaje, pa bih se trudila da budem u nekim prilikama kao i oni.

Nakon toga bih se osjećala poniženom i nesretnom, shvaćajući da to meni ne dolikuje i čineći ono što su oni činili ispadala sam gorom od njih.

U tim godinama, a i mnogo godina kasnije, nisam imala pojma da postoji Biblija, a kamoli da bih znala što u njoj piše.

Vidjela sam u crkvi da svećenik uzima u ruke neku crnu knjigu, nešto nerazumljivo iz nje čita, pa je poljubi, a ljudi onda sjednu. Bilo mi je dosadno, jer ništa nisam razumjela i nisam znala zašto ustanu, pa opet sjednu. 

Neka su djeca padala u nesvijest od mirisa tamjana, a ja sam jedva čekala da svećenik kaže: ''Amen'', jer je to značilo da je kraj i da možemo opet na svježi zrak.

Nekoliko decenija kasnije, čitajući tu svetu Božju riječ, saznala sam kako Apostol Petar piše u svojoj prvoj Poslanici, u drugom poglavlju, jedanaestom stihu:

''Ljubljeni, opominjem vas; budući da ste «tuđinci i stranci», klonite se tjelesnih požuda, jer one vojuju protiv duše!''

Danas nakon obraćenja i nanovog rođenja znam, da je već onda duh moj težio za Ocem nebeskim i vječnom domovinom. Već onda je Duh Sveti, ma da sam bila još dijete, djelovao u mom srcu i budio čežnju za nekim, meni duhovno bliskim. U neku ruku sam bila ispunjena maštom koja mi nije dozvoljava da osjetim osamljenost, dok bih opet silno osjećala prazninu, kao nešto stvarno što me je ispunjavalo.

Ta praznina nije bila prazan prostor u meni; bila je nešto što se samo zove prazninom, a bilo je stvarno i skoro opipljivo, a što je boravilo u meni. Nešto što sam htjela, ali nisam mogla ni rukom, niti mislima, iščupati iz sebe.

Sjećam se vremena kratko prije no što je Drugi Svjetski rat zahvatio i našu zemlju, a to je bilo negdje oko 1941. godine, da sam znala dugo i dugo sjediti u mraku uz prozor, gledajući zvjezdano nebo.

Bilo je to vrijeme mnogo prije svemirskih letova i umjetnih satelita. Mnogo prije priča o malim ''Zelenima'' i ''Susretu treće vrste''. Bilo je to mnogo prije no što sam ikada čula da ljudi vjeruju da negdje u svemiru žive razumna bića.

Dugo bih gledala, nadajući se da ću vidjeti ''ono nešto'', što sam očekivala. Nešto što sam slutila da postoji ali tome nisam znala dati ime.

Očekivala sam da ću pronaći odgovor na moj zov. Pronaći onog koga sam već odavno poznavala, ali sam mu zaboravila ime.

Moja čežnja je bila tako silna da sam bila uvjerena da ću svakog trena uočiti neki znak; neki pomak koji će mi reći: 'Tu sam. Vidim te. Ja tebe tražim i čekam da me nađeš''

Nekada su mi oči zasuzile i morala sam oboriti pogled, što me je rastužilo, jer sam mislila da bih vidjela, da sam samo malo dulje izdržala.

Onda sam saznala nešto više o Bogu i o tome da On boravi u nebeskim visinama.

Pomislila sam da je On taj kojeg tražim.

Zamislila sam da me čuje i pričala sam mu koliko bih željela da mi dade makar i najmanji znak, kako bih mu se mogla barem u mislima približiti, ali On nije davao znak niti je pokazao da me čuje.

Mislila sam da nisam dovoljno dobra i da zbog toga ne želi imati vezu sa mnom. Pokušavala sam biti boljom.

Plakala sam sama nad sobom što mi to ne uspijeva i zatvarala sam se još više u odvojenost.

Čula sam kako pričaju da je dobro da djeca prave ''Žrtvice, za malog Isusa.'' Da učine nešto što im je teško ili bolno, da bi mu omiljela.

Užasavam se još danas pri pomisli kako nam nisu rekli da je najtežu i najveću žrtvu Isus učinio za nas, a da za uzvrat traži samo našu ljubav.

Ne sjećam se što su druga djeca učinila, ali ja sam bila spremna učiniti ''veliku žrtvu''.

U blizini je bila livada puna velikih kopriva i ja sam ušla usred njih. Mada sam ih gazila nogama, osjećala sam kako me žare i pale do vrha glave.

Nisam brzo kukavički pobjegla iz tog žarećeg okruženja, već sam nastojala do kraja izvršiti žrtvu, misleći da to činim za Isusa.

Kako sam odrastala, nizali su se odlomci mog života ispunjeni sa više ili manje vjere.

Neko bih vrijeme vjerovala da će moje molitve doprijeti do Boga, a kada se ne bi ništa promijenilo, prestala bih moliti. Zapravo i nisam znala kako treba moliti, niti kako čuti odgovor. Mislila sam da je ispravno da Bog ispuni ono što ja želim, ne shvaćajući niti Njegovu volju, niti Božji način pomoći.

Događalo se da uputim Bogu neku molitvu, a kada sam bila uslišana, pripisala sam to slučaju ili mojoj mašti.

Za mene je bilo potpuno izvjesno da Bog postoji, ali je uvijek bio jedan daleki Bog, visoko negdje u nebeskim visinama. Mislila sam da rješava neke velike probleme, a za mene vjerojatno nije niti znao.

Bila sam toliko neznatna u sveopćim razmjerima da me s tolike visine i nije mogao primijetiti.

A možda sam molila u krivo vrijeme, kada je On pomagao nekom mnogo boljem i potrebnijem od mene?

Mogla sam to razumjeti, ali sam nekako pomišljala da vjerojatno tamo na nebu postoji netko znatno manji od samog Boga, tko bi me ipak mogao primijetiti.

Neke osobe koje su više ''znale'' o vjeri, upućivale su me na svece, ali ja nisam mogla ozbiljno naći nekog kome bih mogla uputiti molitvu.

Istina, činilo mi se da bi me Marija, majka Isusova, već samim tim što je žena, mogla najbolje razumjeti, a i vjerovala sam u njezin visoki položaj na nebu.

Ona je ipak bila majka, a majčina riječ je sigurno bila utjecajnija od sinove.

U ono doba sam sin pisala malim slovom jer mi nikada nitko nije objasnio da je Marija bila čista, izabrana posuda, od Boga izabrana da rodi Isusa, jer je bila žena.

Znači ljudskog roda, da bi se Isus moga čovjekom roditi i ako je bio Bog.

Nisam znala da u Bibliji piše da je Isus jedini posrednik između Boga i ljudi.

Mnogo toga tada još nisam znala, jer mi nije bila dostupna Božja riječ.

Vjerovala sam u ono što su me učili, a zbog autoriteta koji su uživali nisam niti pomislila da posumnjam u ono što su mi pod imenom vjere govorili.

To da je Bog Duh i da je svuda i na svakom mjestu, da je bogat u tolikoj mjeri da ima dovoljno za svakoga, znala sam po pričanju, ali to niti mom umu, niti mom duhu nije ništa značilo i nisam uopće razumjela.

Bila sam slijepac kojeg su slijepci vodili.

Hvala Bogu, što danas mogu reći da je to prošlo i svršeno vrijeme.

Dogodili su se i neki veliki događaji kod kojih je bilo neminovno zapaziti Božju intervenciju.

Spasio me, već napola mrtvu od smrzavanja, od topova i bombardiranja iz zraka; od silovanja pobješnjeli vojnika, ispred strojnica Čerkeza i još, i još...!

Ispočetka bih bila beskrajno zahvalna primajući to kao čudo, da nakon nekog vremena ti događaji izblijedjeli i bili postepeno zaboravljeni.

Zapravo sam ih i željela zaboraviti jer su bili pre bolni i uznemirivali me kada god bih ih se prisjetila.

Kada sam postala supruga i majka, često sam odlazila u crkvu pa čak i onda kada nije bilo ljudi.

Bio je oltar i bili su kipovi. Bila sam ja, sama sa svojom boli i odvojena od te mrtve i hladne raskoši.

Klečala bih pred kipom Marijinim i gledala u njezino ukočeno lice. Jadala bih joj se i tražila makar najmanji znak. Barem treptaj oka koji bi mi pokazao da me čuje, da me razumije, ali je ona ostajala nijema, hladna kao sadra od koje je bila načinjena.

Danas se pitam, bili se zgrozila tamo na nebu, da me je mogla čuti kako pričam kamenu ili drvetu dajući mu čast koju sam pravom, živom Bogu na taj način uskraćivala? Kako sam bezumno molila na krivom mjestu, ne znajući da me može spasiti i uslišati samo Isus, koji me je otkupio svojom žrtvom na križu.

Jedino On je to mogao, jer je Bog! Nitko drugi; niti Njegov kip, ma koliko mu se molila!

Ne mogu za te kipove niti reći da su mrtvi, jer nikada niti nisu bili živi.

Kome je palo na pamet da nas uči da pokleknemo pred kipom, da mu se poklonimo i tako uvrijedimo Boga svojim grešnim praznovjerjem? Kakav li je to bio um pod sotonskim djelovanjem koji je prenio djela i postupke iz poganstva u kršćansku vjeru ?

Jeza me hvata kada vidim još danas kako svećenici nude na poljubac raspelo vjernicima. Pa niti samog Isusa nisu skinuli sa križa, mada propovijedaju da je uskrsnuo i uzašao na nebesa! U svojoj prostodušnosti narod vjeruje u kipove i slike a zapostavlja pravog, živog Boga, koji u svojoj ljubavi i milosti još uvijek čeka na svakog pojedinca da dođe k Njemu; k Njemu u zagrljaj, kao izgubljeni sin.

Teško je ispričati mnoge godine, sažete u nekoliko redaka.

Sa tugom sagibam glavu, a često i brišem suze, sjećajući se događaja teških i mučnih kroz koje sam prolazila i jedva opstala, a nisam trebala prolaziti.

Krivo je bilo moje neznanje i to nepoznavanje Božje svete riječi. Da sam znala više o Božjoj milosti i ljubavi, da sam znala za bezbrojna obećanja koja nam je Bog dao i ostavio zapisana u Svetom pismu, samo ako.................!

Danas znam da mi mnoge molitve nije ispunio, jer ja onaj svoj ''ako'', nisam ispunila.

Taj jedan ''ako'' je već u Starom Zavjetu u 2. Knjizi Ljetopisa, u 7. poglavlju u 14. stihu divno i obećavajuće naglašen. Navest ću ga, kako bih olakšala onima koji se bar još sada, teško snalaze u Svetom pismu:

''..ali ako se ponizi moj narod na koji je prizvano Ime moje, i pomoli se, i potraži lice moje i okani se zlih putova, ja ću ga tada uslišati s neba i oprostiti mu grijeh i izliječit ću mu zemlju.''

Ne,nije mi bilo jasno da ću biti uslišana, ako ispunim taj ''ako'', ispred svakog obećanja.

Kada su događaji u mom životu krenuli sasvim niz brdo, a molitve ostale neuslišane, pobuna u meni je rasla.

Tražila sam Boga da izmijeni stvari u mojem životu na način koji sam ja smatrala jedinim rješenjem, ali i jedinom mogućnošću.

Da me Bog zapravo čuje i da želi moje probleme riješiti po svojoj volji i u svoje vrijeme, nije mi padalo na pamet.

U svom neznanju, svojoj nevjeri i svom očaju, nisam nalazila izlaz iz položaja u kojem sam se nalazila.

Pomišljala sam kako je ovaj moj život sasvim beznadan. Na koju se god stranu okrenula, nailazila sam na neprobojni zid. Ništa se nije moglo popraviti. Niti jedna izmjena nije mogla riješiti čitav problem.

Sve me to podsjećalo na partiju šaha, kad jedan od igraća vidi nekoliko poteza unaprijed, da će dobiti šah i mat. Pokrenuo ovu ili onu figuru,u slijedećem je potez mat; bio on pripravan i žrtvovati po koju figuru, uzalud. Mat se nije dao izbjeći.

Što bi uradio igrač?

Predao bi partiju, porušio sve figure i započeo novu.

Ali životnu partiju nije bilo moguće početi iznova. Samo je jedan život.

Da, kada bi bilo moguće umrijeti i nanovo se roditi i to još sa znanjem i sadašnjim iskustvom!

Znala sam da to nije moguće. Isto tako sam znala da neke istočne vjere i filozofije naučavaju reinkarnaciju, ali malo tko zna što uz to još vezuju.

Egipatska i Tibetanska Knjiga Mrtvih, o tome opširno govore. Ulijevaju strah i jezu, jer obećavaju samo pad i potonuće ali nikako oslobođenje.

Da, kažu da je jedino Buda doživio Nirvanu. Jedino on, a svi ostali koji su se uvijek ponovno reinkarnirali i padali u sve nižu kastu, jer nitko nije mogao biti bez grijeha.

A što je Nirvana? Nirvana je utonuće u potpuno ništavilo.

I to je ono najbolje i nedostižno obećanje koje nude.

Ne, to nikako nije bilo ono što sam željela, pa da sam čak i vjerovala u to. Ne, nisam mogla umrijeti i nanovo se roditi i biti bolja, mudrija, sigurnija i sretnija. Čovjeku to nije moguće! Kada je moj očaj postao neizdrživ, ni sama ne znam da li u očaju ili bijesu, uzviknula sam:

''Pa ako si Bog, pomozi mi!''

Istoga sam dana prolazila Ilicom, putom kojim sam svakodnevno prolazila posljednjih desetak godina i nenadano podigla pogled.

Opazila sam ploču s natpisom. Znam da sam uvijek hodala zamišljena i okrenuta u sebe i da mi je ta ploča mogla promaknuti pogledu, ali desetak godina?

Dobro, reći ću što je na njoj pisalo: KRISTOVA PENTEKOSTNA CRKVA

Kristova, znači kršćanska, to sam znala što znači, a pisalo je i da je crkva, no ono pentekostna, nisam razumjela. Slobodno mogu priznati da nikada do tada nisam čula tu riječ. Ta riječ mi nije izlazila iz pameti.

Čim sam došla kući, uzela sam leksikon i potražila tu riječ. Brzo sam je našla: Pentekost je pedesetnica, Duhovi.

Duhovi su dan nazvan po događaju koji se zbio pedeseti dan nakon uzašašća Isusova, Apostolima, Mariji majci Isusovoj i njegovoj braći, kao i nekim drugim ženama koje 17 su bile prisutne kada su molili u gornjoj sobi i kada su se nad njima pojavili plameni jezici i svi su počeli govoriti drugim (stranim) jezicima.

Zaključila sam da bi to trebalo značiti da je to duhovna crkva, ali mi nije bilo sasvim jasno niti to značenje. Bilo kako bilo, jer je taj dan bila srijeda, a na ploči je pisalo da se službe Božje održavaju srijedom, ja sam se odlučila da uđem na ta nepoznata vrata.

Razmišljala sam da vjerojatno nema nikakve opasnosti, jer ako je crkva Kristova, ne može biti opasna, a zbog onog: pentekostna, bila sam više nego znatiželjna.

Išla sam kao u kino, da vidim nešto meni do tada nepoznato, sa znatiželjom i očekivanjem.

Ušla sam u prostoriju više nego skromnu, ispunjenu prigušenim žamorom.

Opazila sam iznenađene poglede koji su me tobože slučajno proučavali.

Sjela sam na izlizanu, neudobnu stolicu, pokušavajući ne pokazati nelagodnost i spremnost na bijeg, pri i najmanje sumnjivom događaju.

Počelo se pjevati i svi prisutni su tako sa zanosom i od srca pjevali. Nešto u dubini mojih grudi je zatreperilo i oduševilo me. Ja nikada nisam pjevala kao što drugi ljudi pjevaju. S jedne strane mi se i nije pjevalo, a s druge strane nisam imala niti glas za pjevanje.

Još u osnovnoj školi je učiteljica ustanovila da sam govorno, ali nikako pijevno obdarena.

Da sam imala lijepi glas, možda bih se i pridružila njihovoj pjesmi, ali ovako sam samo mirno slušala.

Poslije je došla propovijed. Propovijed svega onoga što sam već i prije znala, no iskreno govoreći ništa senzacionalno. 18 Cijelo vrijeme dok sam pratila propovijed, ali već i za vrijeme samog pjevanja, osjetila sam neku laku naelektriziranost. nešto kao tihe, male žmarce po tijelu. Pokušala sam pronaći mjesto koje bi bilo mogući izvor tog ''elektriciteta'', no bezuspješno. Nisam sjedila ispod nekog rasvjetnog tijela, ni ventilatora, pa čak niti nekih žica ili kablova

Osjećaj koji sam imala nije bio loš, ali mi je bio stran i nisam znala kamo ga svrstati. Upravo zato sam bila na oprezu.

Zbog tog opreza se i nisam htjela pridružiti nekoj grupi istočnjačke provenijencije, je bi me tada trebao voditi neki guru. Nikada nisam bila spremna slijepo se predati nekome u ruke i dati se voditi bez pogovora.

Završne pjesme su utihnule i kada sam ustala da iziđem, obratile su mi se neke osobe.

Jedna priprosta žena, otvorenog i srdačnog izgleda, između ostalog me je upitala tko mi je svjedočio, a kada ja nisam razumjela što pod tim, svjedočila, misli, pitala me je tko me je pozvao da dođem?

Rekla sam nitko. Sama sam došla. ''Dobro, rekla je ona, dođite onda i u nedjelju, kada ćemo imati pravo, biblijsko krštenje.'

'Biblijsko krštenje? Zar nije svako krštenje biblijsko? U nekim reportažama iz Afrike i Južne Amerike vidjela sam kako se crnci krste u rijeci.

U nekim reportažama iz Afrike i Južne Amerike vidjela sam kako se crnci krste u rijeci.

Mislila sam da je to zato jer nemaju krstionice pa im je rijeka nekako pristupačnija.

U subotu sam skuhala ručak za dva dana. Pozvala sam supruga da pođe sa mnom, ali je on to odbio.

Otišla sam puna očekivanja, kao da idem u kazalište ili kino, samo što ću to ovaj puta vidjeti u živo. Već sam ulazak u dvoranu je bio nekako neobičan.

Sve je odisalo svečanim očekivanjem. Odjeća prisutnih žena je bila svečana i nekako svjetlija.

Pjesme kojima se je započinjala Služba Božja bile su svečane i svi su ih radosno pjevali.

Počela je propovijed i ja sam slušala pažljivo. Sa svakom daljnjom rečenicom postajalo mi je napetije, dok mi se doslovce nije koža naježila.

Ako je bilo elektriciteta, sada su me prikopčali, mislila sam. Propovjednik je izrekao za mene sudbonosne riječi:

'' Grešnik ulazi u krsnu vodu. Stari, grešni čovjek je u tom vodenom grobu pokopan, isto tako kao mrtvo tijelo u zemlji. Iz vode se diže novo rođeno dijete Božje."

Možda riječi i nisu doslovce bile iste kao u mom sjećanju, ali su našle svoj cilj: moje srce i moju savjest. Propovjednik je propovijedao dalje, ali ja sam u tom trenu znala tako točno i jasno kao da sam Gospodin stoji uz mene i govori:

''Ovo ti je odgovor! Možeš umrijeti i nanovo se roditi upravo onako kako si htjela.

Počni život ispočetka. Umri grijehu i rodi se u Bogu!

'' Sada me je mogla ona draga žena upitati: ''Tko vas je pozvao da dođete?''

Sada bih joj znala odgovoriti:

''Bog me je pozvao! Doveo me je onaj Bog kojega sam u nevolji svojoj zazvala.''

Da, to je bio početak, a onda je došlo ushićenje koje je iz dana u dan raslo.

Sada više nisam mislila na svoj glas. Pjevala sam Spasitelju mome u slavu, a On zacijelo nije mislio da se ne uklapam u pjevački zbor.

Bila sam neizmjerno radosna u društvu tih ljudi koji su mi iskazivali toliko ljubavi i razumijevanja. Postali smo velika porodica.

Počela sam čitati Sveto pismo i sa pažnjom slušati propovijedi.

Moje se biblijsko znanje množilo. Što sam više znala, to sam sa više gladi čitala i tražila odgovore u Pismu.

Za divno čudo, kada bih tražila odgovor na neko pitanje koje je bilo aktualno u mom životu, događalo se da dok čitam, kao da su se neki stihovi posebno povećali ili osvijetlili, kako bi mi pali u oči. Tada bih vidjela da je to odgovor na moje pitanje. Što sam više znala, to više sam shvaćala da mada se u mom životu dogodila promjena, to nije sve.

To je bio tek početak.

Duh Sveti (to danas znam) davao mi je na znanje da ima još mnogo toga što se trebalo promijeniti u načinu mog života. Otkrivala sam grijehe za koje i nisam znala da su grijesi. Počela sam paziti što govorim.

Istina, jezik je bio brži od kontrole koju sam stavila pred svoja usta.

U molitvi bih dolazila ražalošćena pred Isusa i molila ga da mi oprosti.

Shvatila sam da je u mojoj prošlosti bilo mnogo toga što me je činilo grešnicom.

Molila sam ga da mi oprosti svu moju prošlost. Nabrajala sam sve čega sam se mogla sjetiti, ali sam ga zamolila da mi oprosti i ono, čega se nisam mogla sjetiti.

Strah da bi mogao u meni zaostati neki neoprošteni grijeh natjerao me da dobro razmislim o svim situacijama moje prošlosti.

Najdivnije je bilo to, što sam saznala da ih Isus, kada nam oprosti grijehe, baca u ''More zaborava.''

Da više ne postoje! Kako mu onda ne bih rekla sve i riješila se svakog straha i imala svoj mir?

Dogodilo se na jednoj Službi Božjoj, dok smo pjevali i slavili Gospodina, da su mi suze navrle na oči.

Kada smo klekli i molili, suze su se pretvorile u plač i jecanje. Plakala sam ne mareći da li me tko čuje i što će ljudi misliti o meni.

Jednostavno sam plakala ganuta veličinom Božjom. Tim silnim Bogom koji u svoj svojoj moći, sili i slavi, ima tako ljubeće srce i to upravo za mene, da je dao svog Sina da umre za mene.

Plakala sam, osjećajući se sitnom i neznatnom, tako nedostojnom silnih rana, muke, poniženja i smrti Isusove. I sve to zbog mene!

Znam da je to bilo za sve ljude svih vremena, ali mene je ganulo, što je to učinio i za mene.

Plačući tako, shvatila sam da mi je sve oprošteno i da sam sada dijete Božje.

Sav teret je bio skinut sa mene. Mogla bih reći, kao da mi je neka nevidljiva ruka obrisala pognuta leđa i sada je sve bilo čisto.

Samo sam mislila: ''O, Bože! Pa gdje sam bila do sada? Zašto već prije nisam došla k Isusu?''

Sada je već i Služba završila i pjesme su bile otpjevane. Ljudi su ustali sa stolica i bili spremni na odlazak i tek tada sam ja podigla glavu i ustala s koljena.

Sva zaplakana, pogledala sam u nasmiješena lica. Kao da su svi razumjeli što se je dogodilo.

Tek kasnije sam saznala da su to većinom prošli svi koji su se iskreno obratili k Bogu.

Nema pokajanja bez suza! Što se tiče nevolja i poteškoća u mom životu, ništa se nije promijenilo, ali je ipak sve postalo drugačije.

Ja sam se promijenila!

Više nisam morala sama rješavati probleme. Sa svojim problemima dolazila sam k Isusu.

On više nije bio daleka i nedokučiva osoba. On je sada bio tik uz mene, živ i dokučiv.

Zapravo, On je bio u meni; ili sam bila ja u Njemu?

Svejedno kako bi to netko stručno definirao, ali moja definicija je, da smo jedno.

Sada kada sam molila, jednostavno sam vjerovala da me čuje. Da će uslišati moje molitve.

Više nisam bila sama. Uvijek sam mogla doći k Njemu, a On je uvijek bio spreman da me sasluša. U to nisam sumnjala. Što sam više tražila Njegovu blizinu, to sam je i više osjećala. Bilo je trenutaka kada mi se činilo kao da me ne čuje ili da se je okrenuo od mene.

Kada ne bih bila svjesna grijeha koji bi me mogao odvojiti od Njega, znala bih da je to sotonska varka i sjetila se da u Pismu piše, da mi ne živimo po gledanju (po osjećanju), već po vjeri.

To bi mi uvijek koristilo i za kratko vrijeme bih se osjećala pobjednicom nad postavljenom mi zamkom.

Ipak, događalo se da sam se osjećala krivom i molila bih da mi oprosti. Jednom kao da odgovora nije bilo.

Mislila sam, sada se okrenuo od mene. Bila sam tužna i nesretna, ali sam nastavila moliti da mi ne uskrati svoju ljubav. Najednom kao da sam osjetila Njegovu blizinu i glas kojim mi govori:

'' Pa ja te ne ljubim zato što si ti dobra! Ljubim te jer si moja!'' U međuvremenu sam se krstila onim pravim biblijskim krštenjem.

U potpunosti sam se predala Bogu i učinila zavjet dobre savjesti.

To je bio onaj vanjski dio. Bilo je to poslušno izvršenje onog što je Bog svojom Riječju u Svetom pismu zahtijevao od nas. To je bio tako svečan dan! Bio je svečan za sve prisutne, ali posebno za mene.

Gospodin me je imenom mojim pozvao, a ja sam došla i rekla:

''Gospodine, evo me!''

I danas, petnaest godina kasnije još uvijek mogu reći:

''Tu sam Gospodine i želim ići s Tobom do kraja ovog mog zemaljskog puta.

Želim ukopati svoje noge u Stijenu – koja si Ti!

Na toj Stijeni želim stajati dok Ti ne dođeš po mene da me odvedeš tamo gdje ću svu vječnost sprovesti s Tobom. Iz dana u dan vjerujem da ćeš mi Ti Isuse, pomoći u tome.

''Osjećam se mirnom i sigurnom, jer sam svoj život predala u Njegove ruke, a tko ima više moći i ljubavi da me zaštiti i da mi pomogne od Njega?

Zar nije rekao da najprije tražimo Kraljevstvo Božje, a da će nam se sve ostalo nadodati?

Zar nije rekao da Otac naš nebeski zna sve što nama treba i da će nam dati?

Zar nije rekao da će se onima koji Boga ljube, sve okrenuti na dobro?

Pa kada sve to znam, zašto da sumnjam? Kada sam doživjela ispunjenje mnogih obećanja, nemam razloga posumnjati da će Onaj koji je već učinio, i opet učiniti!

.....NASTAVAK