Uspoređujući se s nekom braćom kojoj je tako lako prići nekome i reći neku sasvim običnu rečenicu kojom započnu razgovor i već od prve riječi počnu svjedočiti, često sam dolazila do poraznog zaključka da sam slab svjedok.

Razum mi je govorio da je loše što se nikako ne mogu ugledati na njih i jednostavno raditi kao oni, ali je nešto u meni govorilo, a to su potvrđivala i neka iskustva, da ne moram raditi baš kao i oni.

Ja nisam ista kao oni, upravo tako kao niti oni što nisu kao ja. Nismo svi dobili isti dar od Boga.

Netko to čini na ovaj, a drugi na onaj način.

Bitno je da iskoristimo svaki trenutak kada uočimo da valja spomenuti ono, na što nas je Isus Krist pozvao, možda je bolje reći: poslao, a to je da širimo Evanđelje Isusa Krista.

Meni je potrebno da me nešto iznutra potakne. Nečija tuga, radost, gubitak ili dobitak. Neka prilika da se zahvalimo Gospodu ili zamolimo za pomoć. Nečija potreba za ozdravljenjem.

Potrebno mi je da me netko upita kako sam, a već onda mogu posvjedočiti da sam, zahvaljujući Božjoj pomoći dobro i kako mi On daje radost spasenja.

Tada je već lako pričati kako to nije samo za neke odabrane, već za sve ljude koji k Njemu dođu i t.d..........

Najljepše je svjedočiti onome koji uvidi svoju grešnost ili izgubljenost. Njemu je lako reći:

''Isus te ljubi, On je umro za tebe!''

Uvidjela sam da je Božji dar, moći nekoga tko je u tuzi ili nevolji, bez riječi saslušati, a tek onda ga uputiti na pomoć s neba. Ne nosim uvijek Bibliju u ruci i ne citiram stihove iz nje, ali tim radije ispričam kako je meni Isus pomogao u takvoj ili sličnoj prilici. Kada tako svjedočim, osjećam neopisivi žar u srcu, jer na taj način ponovo proživljavam tu beskrajnu Božju milost i proslavljam ime Isusovo.

Oni koju slušaju iskreno i oduševljeno svjedočanstvo, žele saznati više i više o tome kako bi im bilo moguće da to i sami dožive.

Mir koji zrači iz osobe koja svjedoči, jako je poželjan onima koji slušaju. Tada je lako posvjedočiti kako mogu doći do Isusa i predati mu svoje grijehe, ali i bolesti i nevolje, jer ih je On već odnio na križ.

Ne možeš orati tlo koje je nepripremljeno i puno kamenja. Rekla bih da ga treba najprije pripraviti, ali to ne znači da treba odustati. Onaj tko svjedoči, u prvom redu mora biti i osvjedočen i čvrsto vjerovati svaku riječ koju svjedoči, jer je to istina koju je sam doživio.

Osvjedočen, znači i živjeti po svom uvjerenju. Znati i pokazati da je to moguće. Mora imati iskustvo da mu je Isus pomogao osloboditi se ili učiniti nešto što sam ili sa ljudskom pomoći nikako ne bi mogao.

Svjedočiti može samo onaj koji i sam ima svjedočanstvo, a najveće je ono o osobnom spasenju.

Kada si spašen i kada ti Duh Sveti, u tvom srcu dade sigurnost da si SPAŠENO DIJETE BOŽJE, tada više u tebi nema sumnje i onda možeš uvjerljivo svjedočiti da Isus oprašta grijehe i da ih baca u More Zaborava!

Zašto da te sotona podsjeća na ono što je Isus izbrisao, kao da nikada i nije bilo? Često i prečesto bivamo odbijeni, pa čak i grubo i prostački napadani od onih kojima smo željeli pomoći uputivši ih na Isusa. Tada mi uvijek pomaže da se sjetim da sam doživjela poraz kod čovjeka kojem sam svjedočila, ali pred Bogom sam doživjela pobjedu i On mi je pomogao da zadržim svoj mir i savladam tugu zbog uvrede i neuspjeha.

Često je teško gledati na mnogo truda, a malo uspjeha.

Dobro je sjetiti se da smo mi poslani da svjedočimo a ne da spašavamo! Spasenje je djelo našega Gospodina, Isusa Krista. Mi smo samo radnici na njivi Gospodnjoj.

Sveto pismo kaže da jedan ore, drugi sije, treći zalijeva, ali da Gospod daje da klija i raste.

Dobro je biti toga svjestan da se, kada se obrati netko kome smo posvjedočili ne uzoholimo i pomislimo da je to naše djelo.

Sve, sve je Božje djelo!

Ljudski je radovati se, kada vidimo da je niklo sjeme koje smo sijali. Čak se i nebo raduje kada se ma i jedan grešnik pokaje i dođe k Isusu! To je Božje djelo!

Već i sama prilika koju nam pruža kao mogućnost za svjedočenje, djelo je Duha Svetoga.

On zove grešnika k Isusu!

Više puta se dogodi da se pojavi netko na najneobičnijem mjestu, u neobično vrijeme, kao poslan (što uistinu i jeste) od Duha Svetog; da nam se razveže jezik i mi počnemo svjedočiti i ako uopće nismo imali namjeru progovoriti s tom osobom.

Bog nam šalje i stavlja na naš put one, koji su u planu Njegovog spasenja, a time i nama daje priliku da ispunimo svoj razlog postojanja, dokazujući našu ljubav prema Bogu i svakom bližnjem, vršeći obje Isusove zapovijedi.

Došla sam do zaključka da se ne može mjeriti jesmo li dobri ili loši svjedoci po tome, je li se netko kome smo posvjedočili obratio, već po tome, koliko često i sa koliko žara smo bili spremni svjedočiti i duše dovoditi Kristu

Koliko truda i ljubavi ulažemo u to, usprkos opasnosti da budemo napadnuti, popljuvani i odbijeni, pa i onda kada je opasnost da pretrpimo štetu.

To je ono što neće sagorjeti kada se pojavimo na nagrdnom sudu za naša djela.