4.12.1976. je bio dan mog vjenčanja (prvi brak, ja 19, on 21 godinu), subota, spremala sam se u svojoj sobi, kad je oko 14.30h netko zvonio na ulaznim vratima. Izašla sam van i vidjela sam 2 čovjeka, tražili su mog tatu.

 

Pozvala sam tatu i čekala sam iza njega da čujem tko su ti ljudi. Jedan od njih se predstavio imenom i rekao: „ja sam S., došao sam sa mojim prijateljem isprositi tvoju kćer Jadranku, za koju sam dogovorio svadbu sa tvojim bratom iz Kalifornije.“

 

Moj otac je otvorio usta i rekao: „moja kćer se danas udaje za svog zaručnika s kojim je već godinu dana u vezi i kako ste uopće došli baš na ovaj dan?“

 

Dalje nisam slušala, jer sam otišla u svoju sobu, a on je te ljude pozvao u kuću i pričali su oko pola sata.

Kad su odlazili, jedan se okrenuo i jako mrko me pogledao i otišao.

Kad su otišli, pitala sam tatu: „a kaj je to bilo?“, a on mi je rekao: „ma ništa, to su samo neke nebuloze tvog strica!“ i tako sam otišla, udala se za prvog supruga i zaboravila taj događaj.

 

Kad sam se 1978. rastala od prvog supruga, mama mi je ispričala za te ljude i rekla mi je jednu rečenicu koju je jedan od tih ljudi rekao mom tati: „Proklet bio i ti i tvoja kćer, dabogda nikada ne imala djece i dabogda nikada ne bila sretna, ja ću se za to pobrinuti, vi ste mene osramotili kao nitko u životu!“

 

Ja sam se na to nasmijala mami i rekla sam joj da su to bapske priče bla bla bla i nikad nisam u to povjerovala, ali vidjela sam po maminim očima da joj baš nije svejedno.

 

I, naravno, ništa se nije događalo, ja sam živjela, imala sam par dečki, ali ništa ozbiljno i...

 

1984. sam imala 27 godina kad sam se udala drugi put, bivši suprug je bio obrtnik, to mu je bio prvi brak, meni drugi.

 

Kod njega je tada radila jedna mlada žena, rodom iz Bosne, udata za Zagrepčanca, isto bez djece. Nije bila njegove struke, ali mu je pomagala bla bla bla, javljala se na telefon, izdavala robu itd.

Kad smo se vjenčali, postavili smo pitanje, treba li mu ta osoba i o me pitao je li bih ja bila dovoljno sposobna preuzeti taj njen posao poslijepodne, tako da ne plaća još jednu osobu, a koji posao mu može obavljati njegova žena. Naravno, složila sam se, on je njoj dao otkaz, ostali smo s njom u dobrim odnosima itd.

 

Kad smo se nakon par mjeseci sreli, bila je izuzetno suzdržana prema nama i nije nas gledala u oči (nama to nije bilo jasno, jer je u međuvremenu pronašla novi posao i sve 5+-bar smo tako mislili)

 

Nakon toga do mene je došla priča da mi je ona „nešto nabacila“.....nisam imala pojma što je to i prešla sam preko toga

 

Očekivala sam (naravno, kao i sve mlade žene) da ću zatrudnjeti i roditi bar jedno dijete, ali to se nije događalo.

 

1986. u dobi od 29 godina sam prvi put završila na kirurškom stolu (cista lijevog jajnika) – do tad nikad nisam imala problema sa jajnicima!

 

Nakon toga, 1988., bivši suprug je, kako je kontaktirao sa jako puno ljudi, načuo da je na mene „bačen urok“ i krenuo u potragu „kako da se to skine“.

 

Te 1988. smo otišli u Brčko kod nekog hodže, primio nas je i kad mi je pogleda „zapis“ kako oni to kažu, ovo su bile njegove riječi:

„mlada gospođo, na Vas su bačena 2 uroka: prvi je bačen u dobi od vaših 20-tak godina i to ga je bacio jako jak hodža i ja taj urok ne mogu skinuti. Drugi urok vam je bačen prije 4 godine, bacila ga je jedna mlađa ženska osoba svijetlosmeđe kose i svijetlih očiju, mršava, ogorčena, ljuta, udata, bez djece, živi u vašoj blizini i taj urok Vam ja mogu skinuti. Ništa neće značiti to što Vam skinem taj drugi urok, kad Vam ovaj prvi izaziva da ostanete trajno nesposobni za rađanje djece.“

 

Ni više ni manje, nego tim riječima! Dobili smo neku vodu, glogove grančice koje smo postavili tamo gdje je rekao, okupala sam se 3x u toj vodi i to je – to.

 

1990. završim drugi puta na kirurškom stolu – cista na lijevom jajniku, jajnik ide van.

 

1996. završim treći puta na kirurškom stolu – cista na desnom jajniku, i on ide van.

 

e, sad dolazi ono najinteresantnije:

 

Te iste 1996. godine – 3 mjeseca prije ove treće operacije, bila sam sa frendicom na piću u jednom kafiću u Dubravi.

Sjedile smo u tom kafiću u njenom kvartu i primijetila sam da nas jedan čovjek srednjih godina čudno gleda.

 

Ona me pogledala i rekla: „čuj, ovaj tip čudno gleda prema nama“... i čim je to rekla, evo ti njega za naš stol.

Nalaktio se, pogledao me ravno u oči i rekao: „tebi je nabačeno davno, kad si bila jako mlada, a taj koji ti je nabacio, bio je jak hodža, nabacio ti je težak urok koji samo on može skinuti i on je umro. Do kraja života ćeš nositi taj urok u sebi i nikad nećeš imati djece, a zato ti je i bačeno da nikad nemaš ni djecu ni sreću.“

 

Ostale smo paf i ja i frendica, gledale smo ga i ja sam pitala: „otkud Vi to znate?“, a on je samo odgovorio: „to iz tebe gleda“.

 

Čovjeku smo platile piće i on je otišao.

 

I sad se ja pitam:

što li se to meni stvarno dogodilo, jer je stvarno i bilo tako: niti sam ikad mogla imati djecu, imala sam 3 teške operacije baš u tom aspektu života, nisam baš ni bila sretna u životu (osim ovih zadnjih 7 godina od 2004.) i pitam se:

 

jesu li to bapske priče ili je sve to istina???