Iz čista mira...

Tri riječi , koje se kao neki čudni pasword cijeli moj život vrte.

I uvijek kada dolazim u situacije da ih ja ili netko izgovori, analiziram razloge zašto se neke situacije događaju-  baš iz čista mira.

Dali li je to baš potpuno tako?

Sjetim se dana, kada sam radila kao teta u vrtiću. Djeca se ne znaju dugo svađati, niti dugo ljutiti jedni na druge.  Ali obavezno, kada se radi nečega posvađaju, zovu tetu (ako nisu u vrtiću, mamu u pomoć, a ako nema ni mame, susjedu)..Pa budu plačni i svim srcem žele uvjeriti starije da su drugi krivi, a da su oni iz čista mira izazvani i povrijeđeni..

Uvijek mi je teško bilo u tim situacijama biti sudac, jer  obično jedna strana želi biti uvjerljiva, dok druga šuti. I obično ona strana koja šuti, bude proglašena krivom. Jer se ne brani.  Pa opet dođe do tenzija, jer nepravda izaziva ljutnju.

I tada sam znala suočiti obje strane, i tražiti da se ispričaju predamnom obje verzije, i poslije svega, da se djeca ispričaju jedno drugom, jer, ništa nije iz čistog mira. I nikad nije samo jedna strana u pravu a druga nije.

Kada su sukobi u pitanju, trebaju obje strane priznati krivicu, da bi se uopće moglo krenuti dalje.

Kod djece je to relativno lako. brzo se pomire, i nastave dalje svoju igru.

No kod odraslih ljudi je to ponekad nemoguća misija.

Teško je priznati da se ništa ne događa iz čista mira, i one, koje smo uvjerili da smo mi i samo mi u pravu, opet razuvjeravati da i mi snosimo dio krivice.

Sjetim se mojih roditelja. Otac je ostavio moju majku, nakon 25 godina braka, nas petero djece, i iz čista mira odlučio otići drugoj.

Ja sam tada bila malena, nisam ništa shvaćala, samo sam kroz godine gledala i slušala mamine ljutite jadikovke i često i plač u tišini.

Nije joj bilo lako. Tada se i razbolila, dobila moždani udar, tada je bila gotovo cijela oduzeta, nas djecu su podijelili kod rodbine, dok njeni mjeseci u bolnici i terapije, nisu dali rezultate. Bila je borac, u trenutku je pokleknula, čak posegnula za time da si oduzme život, no onda je shvatila da ima itekako veliki razlog da živi- NAS, koji smo je trebali, posebno mene, koja sam bila najmanja i najnježnija.

Ozdravila je, zaposlila se, školovala nas, i uz svoj posao još dodatno šila za druge, da nam ništa ne bi nedostajalo.

Ali uvijek joj je na jeziku bio moj otac- tata, koji je bio jedini krivac za sve, i jedini koji zaslužuje svoju kaznu.

A ja sam ćutke razmišljala o tome, kako bih željela čuti i njega, pa da se uvjerim, da li je to zaista bilo iz čista mira, ili ne.

Druge je uspjela uvjeriti u svoje mišljenje, no, ja sam silno željela da čujem i njega.

I sve do svoje smrti, ona mu nije mogla oprostiti, a tek poslije toga, ja sam se odvažila posjetiti oca i poslušati i njega.

Nisam željela ići prije, iz principa. Poštovala sam majku i znala sam da bi je povrijedio taj moj čin. Ali duboko u sebi, znala sam da vjerovatno i kod nje postoji nešto što je uzrokovalo raskid i sukob.

Kada sam došla kod oca, odmah je počeo istu priču kao i moja majka- ..da je ona krivac za sve, da je ona  bila negativac, a on pozitivac..

Nedugo nakon toga, i tata je umro. U svom uvjerenju da je samo on u pravu. I svoju ženu (kojom se poslije  mame oženio) i sve svoje poznanike, uspio je uvjeriti kako je on pravedan u tom sukobu, i u ovom slučaju, žrtva.

Pomislila sam..eto taj čisti mir..Dva prgavca koji nisu imali snage priznati dio svoje krivice, umrli su, ne opraštajući jedno drugom.

Ja kao dijete rezonirala sam to drugačije..I stalno se nadala da će netko popustiti..

Pa se sjetim moje prijateljice sa fakulteta, koja je  samnom imala neka zajednička predavanja a pohađala muzičku akademiju. Svirala je klavir..Odmah smo se  pronašle i razumjele..

No, ona je bila pomalo i nepredvidiva, umjetnička duša, i ja to nisam uzimala kao nešto ozbiljno.

Često me zvala da je dođem kući slušati dok vježba sviranje, da razbije tremu. Uživala sam, slušajući je kako prebire po tipkama i svira Chopina, Debyssija..

Jednom me bukvalno digla od ručka, zovući me kući. Ustala sam, otišla kod nje, pozvonila, ona mi otvori, i zalupi mi pred nosom vrata.

Ja gledam u vrata i pomislim:, šta je sad?? Šta sam napravila? Ništa..Iz čista mira mi zalupi vrata..

Otišla sam dolje u cvjećarnicu, kupila orhideju i ostavila joj na pragu.

Kao poruku da se ne ljutim, i da je shvaćam.

Predavanja su prestala, nismo se više viđali, ja nisam forsirala stvari. U srcu sam osjećala da sam učinila ono što trebam.

Udala sam se, izbio je taj nesretni rat,  slučajno smo se jednom poslije toga vidjeli u Zagrebu- jer je tamo otišla, zagrlila me je, i opet smo otišle svaka na svoju stranu. Bez ikakve ljutnje.

Da bi saznala da je kasnije otišla u samostan sestara benediktinki na  Cres. (O njoj sam pisala u posebnoj priči „Veronikina orhideja“).

Nazvala sam je, iznenađena, a ona mi samo reče, da ju je na sve to potakla moja orhideja. Počela je razmišljati o sebi, svom egoizmu (kojeg ja nisam nikad osjećala kod nje)..i okrenula se duhovnoj strani u svom životu..

Pa još jedan moj slučaj „čistog mira“:

Prije 6 godina, u dom za starije, gdje radim, došla je jedna patronažna sestra. Predivna osoba, opet smo se odmah pronašle i zbližile. Nismo izlazile na kave, jer nismo imale vremena, ali uvijek kd bi se vidjele u domu, imale bi bezbroj riječi za ispričati.. I ona je imala neke čudesne doživljaje, čak i čudesno izlječenje od neizlječive bolesti, a takve duše me uvijek fasciniraju. I budu mi nadahnuće.

Nismo čak puno ni pričale telefonom..Ali smo si slale poruke smsom..Onakve, mudrosne, duhovne, nikako trivijalne i obične.

Često sam joj znala kad sam imala vremena, odnijeti u ambulantu cvjetić-posebno kaktusić, jer je kaktuse voljela..Imala je pravu zbirku.. Cvijećem često govorim ljudima umjesto riječi.  Uvijek sam bila takva.

Ali opet, sve u prolazu.

Nismo nikad otišle na kavu, sjele i pričale..

Osjećala sam da ne treba..Bilo je dobro i onako. U svakom slučaju, neobično druženje.

Bio je početak ljeta. Moja obitelj i ja smo sa puhačkim orkestrom otišli na jedan predivan izlet. Obitelji su se družile, dečki su pecali, djeca trčkarala, sve u svemu, dan je predivno počeo..

I usred te tišine i ljepote, zvoni mi mobitel- poruka.. Njena..Da ne želi više pričati, da je odlučila tako, i da  će tako biti..

Opet sam zavapila u sebi:“..pa što je ovo?? što sam sad napravila? Ništa, ama baš, baš ništa..Bila sam to što jesam..Iz čista mira me pogodi kao nož u srce..“

Nisam cvilila i drugima pričala o njenom postupku.. Niti pokušavala druge uvjeravati da sam u pravu i nevina sto posto u ovom slučaju..

Samo sam se pitala: „zašto se to događa? da li je u meni problem? idem se analizirati..od početka..

Pa sam se bacila na knjige o psihoanalizama, psihologiji, tražila sam odgovor, ako je dio moje krivice, da ga nađem.. Ali ni u jednom momentu nisam bila ljuta. samo povrijeđena..

I onda sam odlučila pisati svki dan ujutro, prve misli koje mi padnu na pamet. Voditi dnevnik svoje duše, neka izađe sve što treba izaći..

Možda ću tako naći odgovor..

I produžilo se to pisanje cijelih godinu i pol dana.. Bila sam uporna. Ispisala sam 15 velikih bilježnica, ne gledajući previše u napisano. Bitno je bilo da izađe što treba izaći..(tek poslije svega sam listala te stranice)..

I kad sam osjetila da više ne moram pisati..Desilo se čudo..

Svemir se pokrenuo. Iz čista mira, nazove me ta prijateljica, govoreći da joj oprostim, da je imala problema, i da će doći po mene da popijemo negdje kavu..

E, to je bila ta savršena kava, koja je čekala svoj trenutak. I dobru volju bar jedne strane, da prizna  svoju krivicu. Zagrlile smo se, i razišle, svaka na svoju stranu..

Mislim da sam i dalje ona ista Tanja, koja  uvijek čeka svoju priliku.

Da prestane pričati i pisati ako je nešto žulja, dok ne zađe sve van.  Nikad nisam doživjela da se nešto događa bez razloga.

I uvijek pokušavam analizirati zašto se ponašam kako se ponašam u pojedinim situcijama.

Imam želju ispravljati sebe, ako griješim. I priznajem da znam griješiti, itekako. Ali nikad ne opterećujem druge sa mojim unutarnjim previranjima. Ne plačem i ne uvjeravam da sam samo i uvijek ja u pravu, jer to ne može biti.

u rijetkim situacijama, kao ove moje dvije, možda da.. Ali za svađu je uvijek krivo dvoje.

Tko kaže drugačije, očito nije spoznao stvarnost svega navedenog.