Marija je pametna žena, intelektualka, s dugogodišnjom praksom u radu s ljudima. Iz puke znatiželje posvetila se i onom dijelu znanosti koja proučava onostrano. Bioenergija, Astrologija, Numerologija, Proricanje, Radiestezija, Ljekovito bilje, Magija – sve je proučavala, o svemu čitala, i što je više čitala sve više su joj se nametala razna pitanja na koje je još dublje i upornije bila prisiljena tražiti odgovore. Kroz život je prošla različita iskustva, od borbi s bolešću, do borbi s ljudskom glupošću kroz koju su mnogi magijom pokušavali naći rješenja svojih problema a rezultirali su samo zlom i ludilom, ljudskom zlobom, ali jednako tako se susretala i sa ljudima koji u srcu i duši još uvijek čuvaju dobrotu i plemenitost. Rijetko, ali još uvijek se doživi.

 

Nije bila pretjerano sretna. U braku bez ljubavi, prolazio je dan za danom, pokušavajući ipak ponekad probuditi malo strasti i uzbuđenja kakva su opisana u knjigama ili ljubavnim romanima, sanjarila je o princu na bijelom konju, a ušavši u svijet energija, pomislila je kako će upravo s njom – energijom možda uspjeti promijeniti ponašanje  svojeg bračnog partnera  i uspjeti u onome što svojom dobrotom i ljubavlju nije uspjela dugo godina – probuditi u njemu poštovanje!

 

Naime, previše vremena slušala je uvrede, doživljavala poniženja, omalovažavanja,  ružne riječi su joj tako često odzvanjale u uhu. Često je sanjala o slobodi, o ptici u letu koja doduše u svom gnijezdu  nema takovu sigurnost kao čovjek u svom domu, ali ima više slobode i životne radosti. Puno puta, u noći, razmišljala je, tužna,  kakva to mora biti kazna, slušajući hrkanje njezinog životnog partnera, nakon nečega što bi se valjda trebalo zvati „vođenje ljubavi“ a u stvari je sličilo samo surovom zadovoljavaju strasti i to samo jedne strane – njegove naravno.

 

Pokušala je, zaista jest. Puno puta je uzela u ruke knjige, savjete, posjećivala različita savjetovališta, tražila ono sjeme ljubavi koje se moglo naći u ljubavnim romanima ili bajkama pokušavajući to isto sjeme posijati u svom srcu. Uzalud! Ružne riječi, uvrede, ponižavanja ubile bi svako sjeme, pa tako i ono  posijano u njenom srcu.

 

Posvetila se Bogu i pomaganju ljudima! U onim trenucima kada bi ugledala osmijeh na licima ljudi kojima bi uputila lijepu riječ, osjećala je ipak da ono sjeme u srcu, sjeme ljubavi nije umrlo. Tu je i živi. Nije mrtva, mrtva iznutra. Još uvijek ima osjećaje, još se zna radovati, još uvijek se zna smijati, razmišljala je i te večeri, kada je nakon tretmana koje je obavila osjetila radost jer je ljudima kojima je pomogla da bi riješili svoje životne  probleme bilo puno bolje. Kroz uho su joj samo prošle njegove podrugljive riječi: „Opet izvodiš gluposti, kome bi to moglo pomoći?“ 

 

Nepopravljivi nevjernik koji je vrlo često u trenucima ljutnje psovao Boga i ostale svece, a često je i izgovarao kletve koje je bilo vrlo ružno za čuti.  Tuga koju je Marija zbog toga osjećala u srcu svakim je danom bila sve dublja i dublja, često je željela zbog te tuge da ga ne mora slušati dok psuje ono što je njoj bilo drago – Boga u kojeg  neizmjerno vjeruje. Vjerovala je i da će joj Bog ipak pomoći na neki način da u njezinom srcu ne bude praznina i tuga, već da se ipak ispuni svjetlom i radošću.

 

Ubrzo su ona i njezin muž krenuli na spavanje! U jednom trenutku, iz potpuno nepoznatog razloga on se počeo trzati. Bili su to trzaji poput elektro šokova, vrlo jaki i nekontrolirani, bilo ih je gotovo nemoguće zaustaviti. Prenula se Marija iz sna, i onako još uvijek nerazbuđena stavila je ruke na njegova ramena pokušavajući te trzaje zaustaviti. Već više od desetak godina doživljavala je razna „viđenja“, znala je predosjetiti događaje i „vidjeti“ kojekakve sjene naročito prilikom tretmana koje je obavljala i uvijek je osjećala što se događa, da li se radi o dobrim ili lošim stvarima i da li će izaći na dobro ili loše.

 

Ovaj put je „znala“ da se radi o lošim sjenama, o osobama koje nisu na strani Boga, i koji su iz nekog razloga došli po njenog muža. Prepoznala je to po njegovim nekontroliranim trzajima,  po tome što ga je uzalud vukla svom snagom prema sebi, a on je ipak odlazio, svu snagu je potrošila no ipak ga nije uspijevala vratiti, već je bio jako daleko od nje.

 

U jednom trenu, ne zna da li je čula ili  osjetila glas; „Zašto ga ne pustiš da ode?  Dovoljno ti je zla učinio kroz život, toliko puta te povrijedio, rasplakao? Zar si zaboravila sve one tužne dane,  u kojima si lila suze, povraćala, u kojima ti se tijelo kidalo od bola?“

 

„Nisam“ – kaže Marija. „No to ne znači da ga trebaš uzeti!“

 

„Pa što ti on znači? Pusti ga da ide! Ja sam tebe pustio da pomažeš ljudima, da ih oslobađaš negativnih energija i zla koje je u njima, ti pusti njega, on je zlo, pusti ga da ide sa mnom!“

 

Prođe u tom trenutku kroz  Marijinu glavi tisuću i jedna misao. Poput Šume Striborove prikažu joj se slike – slobode, srebrne ogradice, one o kojoj je sanjala još kao mlada žena, prije puno godina, naročito u trenucima dok je grcala od suza, dok je molila dragog Boga da joj pruži priliku da nađe rješenje, da ne bude zlostavljana. Prođu joj kroz glavu djeca – koja su tako često sjedila šuteći i pognute glave, sve moguće misli su joj u samo jednoj sekundi prošle kroz glavu, vidjela je ispred sebe sjaj, okus slobode, radost koja se pred njom ukazala za ostatak njenog života.

 

A već drugog trenutka reče; „Ja sam mu oprostila, sve sam mu oprostila! Ostavi ga tu, nemoj ga odvesti“, i nadoda – „Isuse moj dragi, Tebi je također ponuđeno mnogo blagodati i bogatstva, sjaja, da bi izdao svog Oca, molim te, u ovim teškim trenucima, daj i meni snage da se oduprem ovoj ponudi, da ne izdam Tebe i Tvog oca, da ne prodam svoju dušu! Molim Te pomozi mi, zaštiti me!“

 

Osjeti Marija kako već u slijedećem trenutku sve sjene napuštaju sobu u kojoj su htjeli zaspati, i kako se tijelo njenog muža prestalo trzati.

 

U svojem srcu osjetila je beskrajno blaženstvo, radost, mir, sreću! U toj sreći zaspala je!

 

Slijedećeg jutra, sjeli su za stol da doručkuju i počeli su razgovor o događaju koji se zbio te noći. Muž joj reče: „Noćas su bili sa mnom ljudi koji su preminuli još prije nekoliko godina, moji prijatelji koji su imali problema sa alkoholom, sa problematičnim ponašanjem, koji su bili bezobrazni prema svojim obiteljima i ženama. Razgovarao sam s njima, (nabrojao je njihova imena) zvali su me pođem i budem s njima!“

 

Znam, kaže Marija! Budi miran, neće više doći! On joj priđe i spusti joj lagani poljubac na čelo. Kaže; „Hvala ti!“

 

I  ona osjeti u svom srcu ono sjeme, koje je tako dugo u njezinom srcu klijalo a nikada još do sada nije izraslo. Osjeti kako to sjeme raste i njezine grudi postanu ispunjene!